Kategorija: Crtice iz povijesti i zemljopisa

Predstavljamo 15 velikana boksa i objašnjavamo što su WBA, WBC, IBF i WBO

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

HRGOVIĆ I PARLOV

Filip Hrgović postao je profesionalni svjetski prvak u teškoj kategoriji po IBF asocijaciji. Strašan je to uspjeh!

Filip je drugi Hrvat kojemu je to uspjelo. Mate Parlov je 1978. godine postao prvak u poluteškoj kategoriji po WBC asocijaciji.

No, budući da je teška kategorija – ona elitna, uspjeh Filipa Hrgovića veći je od uspjeha Mate Parlova.

Tim povodom, prenijeti ću, malo modificiran edukativni tekst o boksu, kojega sam napisao za sportski portal Germanijak davne 2017. godine.

Predstavit ću vam u ovom tekstu najveće boksačke asocijacije i najveće velikane boksa (u članku u Germanijaku iz 2017. godine pisao sam o 12 velikana, no u zadnjih devet godina dobili smo još tri velikana boksa pa lista u ovom članku sadrži njih 15).

ŠTO SU WBC, WBA, IBF I WBO

WBA, WBC, IBF i WBO četiri su glavne međunarodne boksačke asocijacije koje organiziraju profesionalne mečeve i dodjeljuju službene svjetske šampionske pojaseve.

WBA (World Boxing Association) je najstarija svjetska boksačka organizacija, osnovana 1921. godine u SAD-u.

World Boxing Council (WBC) je ugledna organizacija osnovana 1963. godine u Meksiku od strane predstavnika više zemalja s ciljem bolje regulacije sporta.

IBF (International Boxing Federation) je osnovana 1983. godine u Sjedinjenim Američkim Državama kao odvojena organizacija nakon nezadovoljstva unutar WBA.

WBO (World Boxing Organization) je najmlađa je od četiriju velikih organizacija, a osnovana je 1988. godine u Portoriku.

Svaka organizacija ima svoje ljestvice izazivača i svog prvaka u svakoj težinskoj kategoriji.

Boksač koji istovremeno drži pojaseve svih četiriju organizacija u jednoj kategoriji nosi titulu apsolutnog prvaka.

TKO SU SADA OSIM HRGOVIĆA PROFESIONALNI PRVACI SVIJETA U TEŠKOJ KATEGORIJI

Profesionalni svjetski prvak u teškoj kategoriji po WBA verziji je Rus Murat Gassiev, prvak po WBC verziji je Nijemac Agit Kabayel, prvak po IBF verziji je naš Filip Hrgović, a prvak po WBO verziji je Britanac Daniel Dubois, inače čovjek koji je jedini do sada pobijedio Hrgovića.

A evo sada i pregleda najvećih velikana boksa, odnosno najcjenjenijih prvaka u teškoj kategoriji u četiri najpriznatije boksačke asocijacije (WBA, WBC, IBF i WBO) plus jedne legende koja nije bila prvak u tim asocijacijama, ali svakako zaslužuje da ga se spomene.

15 VELIKANA BOKSA

Rocky Marciano (1923. – 1969.)

Na samom početku, iako nije bio prvak u četiri najpriznatije boksačke asocijacije nego u The Ring asocijaciji, moramo, bar u dvije rečenice, spomenuti Rockyja Marciana jer ga povijest sporta pamti kao jedinog neporaženog prvaka teške kategorije u boksu. U 49 susreta pobijedio je 49 puta od kojih 43 puta knockoutom. Šansu da mu se pridruži, kad se umirovi – ima i Oleksandr Usyk (25 susreta i 25 pobjeda).

Mohammad Ali (1942. – 2016.)

U profesionalnoj karijeri zabilježio je 56 pobjeda (37 knockoutom) i 5 poraza (1 knockoutom).

Rođen kao Cassius Clay, osvaja naslov u WBC asocijaciji 1964. godine pobijedivši Sonnyja Listona. Nedugo nakon osvojenog naslova prelazi na islam i uzima ime Mohammad Ali.

Godine 1967. osvaja i WBA naslov, a par mjeseci poslije odbija služenje vojske zbog protivljenja Vijetnamskom ratu. Zbog toga mu se oduzimaju titule i biva suspendiran na tri godine.

Godine 1971. izaziva Joea Fraziera za WBA i WBC naslov i gubi. Tri godine poslije, 1974. pobjeđuje kao izazivač do tada nepobjedivog Georgea Foremana (koji je prethodno skinuo s trona Fraziera) u najčuvenijem boks meču u povijesti tog sporta, u Tutnjavi u džungli (The Rumble in the Jungle) u Zairu i osvaja WBA i WBC naslove.

Te naslove gubi 1978. od Leona Spinksa, ali je iste godine izazvao i pobijedio svog krvoloka te vratio WBA naslov. Pokušava vratiti i WBC naslov, ali 1980. godine gubi od Larryja Holmesa. To je bio predzadnji meč Muhammada Alija u karijeri.

Posljednji meč boksao je 1981. godine te izgubio od Trevora Berbicka u meču bez značaja.

Proglašen je za najvećeg američkog sportaša 20. stoljeća.

Joe Frazier (1944. – 2011.)

U profesionalnoj karijeri zabilježio je 32 pobjede (27 knockoutom), 1 remi i 4 poraza (3 knockoutom).

WBA i WBC naslov osvojio je 1970. godine nadjačavši Jimmyja Ellisa. Obranio ga 1971. protiv Mohammada Alija, ali je naslove izgubio 1973. od Foremana.

Godine 1975. izaziva Mohammada Alija (koji od Foremana osvaja WBA i WBC naslove 1974. godine) i gubi u drugom najvećem meču u povijesti boksa nazvanom Thrilla in Manilla.

Nakon toga boksao je još samo dva meča. Godine 1976. gubi od Foremana za manje važan NABF naslov, a 1981. remizira s manje poznatim boksačem u nevažnoj borbi i to mu je bio posljednji meč.

George Foreman (1949. – 2025.)

U profesionalnoj karijeri zabilježio je 76 pobjeda (68 knockoutom) i 5 poraza (1 knockoutom)

Godine 1973. u borbi za WBA i WBC naslove pobjeđuje Joea Fraziera. Godinu poslije, 1974. u epskom Rumble in the Jungle meču u Zairu gubi naslove od Mohammada Alija. To mu je bio prvi poraz do tada u 41 profesionalnoj borbi.

WBA i WBC naslov pokušava vratiti 17 godina poslije, 1991., izazivajući Evandera Holyfielda, ali gubi. Godine 1993. izazivač je Tommyju Morrisonu za WBO naslov, ali je slabiji.

Prvak je opet 1994. godine, s 45 godina na plećima. Senzacionalno osvaja WBA i IBF naslove nokautiravši Michaela Moorera koji je prethodno titulu osvojio pobijedivši Evandera Holyfielda. Ovom pobjedom postao je najstariji prvak u povijesti, a do danas ga nitko nije nadmašio.

WBA i IBF titule gubi 1995. godine jer je odbio borbu s izazivačem. Posljednji meč boksao je 1997. godine.

Leon Spinks (1953. – 2021.)

U profesionalnoj karijeri zabilježio je 26 pobjeda (14 knockoutom), 3 remija i 17 poraza (9 knockoutom).

WBA prvak postao 1978. pobijedivši Muhammada Alija, no iste godine izgubio je naslov od njega. Zbog tih legendarnih borbi je i svrstan na ovu listu.

Kasnije nema značajnih rezultata. Posljednji meč boksao je 1995.

Larry Holmes (1949.)

U profesionalnoj karijeri zabilježio je 69 pobjeda (44 knockoutom) i 6 poraza (1 knockoutom).

WBC prvak postao je 1978. pobjedom protiv Kena Nortona (koji je jedan od petorice koji su pobijedili Mohammada Alija).

Ostaje prvak do 1988. godine, a obranio je naslov, između ostalih, i od Mohammada Alija (1980.) i Leona Spinksa (1981.).

Od 1983. vlasnik je tada novoutemeljenog IBF naslova. Od Michaela Spinksa 1985. gubi IBF naslov, godinu poslije ga izaziva i ponovno biva nadjačan.

Godine 1988. gubi WBC naslov od izazivača Mikea Tysona,, a 1992. izaziva Holyfielda za WBA WBC i IBF naslov i biva poražen.

Posljednji meč boksao je 2002. godine kao 53-godišnjak.

Michael Spinks (1956.)

U profesionalnoj karijeri zabilježio je 31 pobjedu (21 knockoutom) i 1 poraz (1 knockoutom).

WBA naslov osvaja 1981. pobijedivši Eddija Mustafu Muhammada.

WBA pojas drži do 1988. godine, a osim toga, 1985. je uzeo i IBF titulu savladavši Holmesa. Iduće godine je protiv istog boksača obranio IBF naslov.

Godinu poslije naslov mu je oduzet jer je odbio izazivača.

Godine 1988. izazvao je Mikea Tysona za IBF i WBA naslove i bio nokautiran. To mu je bio jedini poraz i posljednji meč u karijeri.

Mike Tyson (1966.)

U profesionalnoj karijeri zabilježio je 50 pobjeda (44 knockoutom) te 6 poraza (5 knockoutom).

WBC naslov osvaja 1986. godine, kao 20-godišnjak, nokautiravši Trevora Berbicka (jednoga od petorice koji su pobijedili Mohammada Alija). Godinu poslije osvaja i WBA naslov, a 1987. i IBF pojas.

Naslove brani deset puta, između ostalih i od Michaela Spinksa i Larryja Holmesa, a onda 1990. senzacionalno biva nokautiran od izazivača Bustera Douglasa. Bio mu je to prvi poraz u dotadašnjih 38 borbi.

1996. godine vraća WBC i WBA naslove pobijedivši kao izazivač Franka Bruna i Brucea Seldona. WBC naslov biva mu ipak oduzet radi uočenih nepravilnosti.

Iste 1996. godine izazivač Evander Holyfield nokautira ga za WBA naslov. Tyson ga izaziva 1997., ali u epskom meču biva diskvalificiran nakon što je protivniku odgrizao uho.

Pokušava se vratiti 2002. godine kada je izazvao Lennoxa Lewisa za WBA, WBC i IBF naslove, ali bio je nokautiran. Posljednji meč imao je 2005. godine.

Evander Holyfield (1962.)

U profesionalnoj karijeri zabilježio je 44 pobjede (29 knockoutom), 2 remija i 10 poraza (2 knockoutom).

WBA, WBC i IBF naslove uzeo je 1990. godine nokautiravši Bustera Douglasa koji je prethodno uzeo naslov senzacionalno nokautiravši do tada nepobjedivog Tysona. Sve ove naslove izgubio je 1992. porazom od Riddicka Bowea. Protiv istoga boksača 1993. pobjedom vraća WBA i IBF naslov, ali gubi ih 1994. od Michaela Moorera.

WBA naslov vraća pobjedom protiv Tysona 1996. Iste godine pruža mu revanš te ostaje bez uha, ali ne i bez naslova.

IBF naslov vraća od Moorera 1997. Onda opet gubi sve naslove 1999. godine od Lennoxa Lewisa.

Opet osvaja WBA i IBF naslov 2000. godine pobjedivši Johna Ruiza, ali od istog boksača naslove gubi godinu kasnije.

Posljednji meč boksao je 2011. godine.

Lennox Lewis (1965.)

U profesionalnoj karijeri zabilježio je 41 pobjedu (32 knockoutom), 1 remi i 2 poraza (2 knockoutom).

Naslov u WBC asocijaciji osvaja 1992. godine na neuobičajen način. Naime, dotadašnji prvak Riddick Bowe odbio se boriti protiv Lewisa kao izazivača. Isti naslov gubi 1994. no vraća ga opet 1997.

Pobjedom protiv Evandera Holyfielda 1999. godine osvaja i WBA te IBF naslov.

Sve te naslove gubi protiv Hasima Rahmana koji ga je nokautirao 2001. godine. No, Lewis mu iste godine vraća milo za drago, nokautira ga i vraća sva tri naslova.

Nakon toga još je dva puta obranio naslove. Godine 2002. nokautirao je Tysona, a 2003. godine Vitalija Klička. Sređivanje Klička bio mu je posljednji meč u karijeri tako da je u mirovinu otišao kao pobjednik.

Vitalij Kličko (1971)

U profesionalnoj karijeri zabilježio je 45 pobjeda (41 knockautom) i 2 poraza (2 knockoutom).

WBO naslov osvojio je 1998., a WBA 2001.

Godine 2000. gubi WBO naslov od Chrisa Byrda, a 2002. godine u borbi za WBC naslov biva nokautiran od Lennoxa Lewisa.

WBC naslov ipak osvaja 2004. i drži ga do 2012. kada kao pobjednik odlazi u mirovinu.

Vladimir Kličko (1976)

U profesionalnoj karijeri zabilježio je 64 pobjede (53 knockoutom) i 5 poraza (4 knockoutom).

WBO naslov osvaja 2000. godine pobijedivši Chrisa Byrda no gubi ga 2003. od Corriea Sandersa.

Godine 2006. osvaja IBF naslov pobjedom protiv Chrisa Byrda, 2008. vraća WBO jer je bio bolji od Sultana Ibragimova, a 2011. osvaja i WBA pobijedivši Davida Hayea.

Sve ove naslove gubi porazom od Tysona Furya 2015. godine.

TRI VELIKANA ZADNJIH DEVET GODINA

Ovaj članak za Germanijak sam napisao 2017. godine, a u proteklih devet godina nastali su i neki novi velikani pa sam popis od 12 velikana boksa proširio na 15. Na listu su upali Oleksandr Usyk, Tyson Fury i Anthony Joshua.

Oleksandr Usyk (1987.)

Profesionalni omjer: 25 pobjeda – 0 poraza (25-0).

Usyk je WBA, IBF i WBO naslov prvaka teške kategorije osvojio 25. rujna 2021., kada je jednoglasnom odlukom sudaca pobijedio Anthonyja Joshuu. WBC naslov, jedini koji mu je tada nedostajao, osvojio je 18. svibnja 2024. protiv Tysona Furyja, pobijedivši podijeljenom odlukom i postavši apsolutni prvak teške kategorije.

Usyk nijedan od ta četiri naslova nije izgubio u ringu. IBF naslov napustio je 2024., WBO 2025., a preostale WBA, WBC i IBF pojaseve koje je ponovno objedinio napustio je u lipnju 2026.

Tyson Fury (1988.)

Profesionalni omjer: 35 pobjeda – 2 poraza – 1 neodlučeno (35-2-1).

Fury je WBA, IBF i WBO naslov osvojio 28. studenoga 2015. protiv Wladimira Klička, kojeg je u Düsseldorfu svladao jednoglasnom odlukom sudaca. IBF mu je oduzet samo desetak dana poslije jer nije pristao na obveznu obranu, dok je WBA i WBO naslove napustio u listopadu 2016. – dakle, nijedan od ta tri pojasa nije izgubio u ringu.

WBC naslov osvojio je 22. veljače 2020. protiv Deontaya Wildera, prekidom u sedmoj rundi. Taj je naslov izgubio 18. svibnja 2024. protiv Oleksandra Usyka, podijeljenom odlukom sudaca.

Anthony Joshua (1989.)

Profesionalni omjer: 29 pobjeda – 4 poraza (29-4).

Prvi veliki naslov, IBF, osvojio je 9. travnja 2016. protiv Charlesa Martina, nokautom u drugoj rundi. WBA naslov dodao je 29. travnja 2017. protiv Wladimira Klička, kojeg je zaustavio u 11. rundi, a WBO 31. ožujka 2018. protiv Josepha Parkera, jednoglasnom odlukom. WBC naslov nikada nije osvojio.

Sva tri pojasa – WBA, IBF i WBO – izgubio je 1. lipnja 2019. protiv Andyja Ruiza Jr., tehničkim nokautom u sedmoj rundi. Ponovno ih je osvojio 7. prosinca 2019. u revanšu protiv Ruiza, jednoglasnom odlukom sudaca. Drugi put ih je izgubio 25. rujna 2021. protiv Oleksandra Usyka, također jednoglasnom odlukom.

Članak napisao: Ivica Šimić

Kad se izraz „klimatske promjene“ počeo koristiti u medijima? Kad smo dobili “toplinsku kupolu”, “superćelijsku oluju” i “polarni vorteks”?

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

Pišem ovo kao novinar po zvanju i zanimanju da bih vam dočarao kolika je snaga medija u kreiranju javnog mnijenja te individualne i kolektivne svijesti kao i u stvaranju osobnog stava svakoga od nas. U ovom članku pokušat ću vam približiti odnos medija i “klimatskih promjena”.

U kolovozu 2017. godine u Kninu je deset dana (od toga osam dana za redom) maksimalna temperatura zraka bila 40 stupnjeva i viša. Dakle, bilo je znatno vruće nego ovoga kolovoza.

Najčitaniji hrvatski medij Index.hr izvještavao je tada o vrućinama u Kninu. Znate li koliko je puta upotrijebio sintagmu „klimatske promjene“?

Odgovor je – niti jednom.

Ajmo i konkretizirati odgovor. Ovo su izvještavanja Index.hr-a o vrućinama u Kninu u kolovozu 2017. godine.

• 1. kolovoza: „Ako mislite da je danas bilo vruće…” — Knin 39,6 °C; 0 spominjanja klimatskih promjena.
• 2. kolovoza: „Knin se prži na 40…” — 0 spominjanja klimatskih promjena .
• 3. kolovoza: „Toplinski val dosegnuo je svoj vrhunac…” — 0 spominjanja klimatskih promjena.  
• 4. kolovoza: „Pakleni vikend…” — najavljuje do 42 °C u Kninu; 0 spominjanja klimatskih promjena.
• 5. kolovoza: „Srušeni apsolutni rekordi…” — govori o rekordnom nizu dana iznad 40 °C u Kninu; 0 spominjanja klimatskih promjena.
• 10. kolovoza: „Danas vrhunac toplinskog vala…” — 0 spominjanja klimatskih promjena.
• 11. kolovoza: „Knin se pržio na 42,3 °C…” — detaljno o apsolutnom rekordu; 0 spominjanja klimatskih promjena.

To je sedam konkretnih Indexovih članaka o tom toplinskom valu i rekordnim temperaturama — i u njima 0 pojavljivanja sintagme „klimatske promjene”.

Kada se u hrvatskim medijima počinje koristiti izraz „klimatske promjene“?

Umjetnoj inteligenciji zadao sam zadatak da istraži sve hrvatske medije tokom 21. stoljeća. I evo rezultata.

Do 2018. godine o klimi i promjenama u klimi piše se uglavnom u znanstvenim izvještajima i izvještajima s konferencija.

Oko 2018. godine vidljiv je prijelaz: aktualni vremenski događaji u Hrvatskoj sve se češće opisuju u klimatskom okviru.

Od 2019. do 2020. godine klimatski okvir postaje normalan dio mainstream izvještavanja.

Od 2021. do 2023. godine u hrvatskim medijima događa se veliki skok u izravnom povezivanju pojedinačnog vremenskog događaja ili prirodne katastrofe (kiša, nevrijeme, vrućina, hladnoća, poplava, požar) s “klimatskim promjenama” – uz dramatičniji vokabular.

Od 2023. do 2025. godine veza je praktički institucionalizirana: političari, DHMZ i mediji o događajima često odmah govore u klimatskom okviru.

A kada neki narativ postane institucionaliziran (sjetimo se korone), svaki protivnik istog (ili onaj koji se samo usudi propitati valjanost narativa) – biva grubo etiketiran, diskvalificiran i gotovo ekskomuniciran. Naučili smo tu lekciju.

Ajmo vidjeti kada se ostali „klimatski“ meta jezik počeo pojavljivati u hrvatskim medijima?

“Polarni vorteks/vrtlog” su prvi spomenuli Slobodna Dalmacija i Jutarnji list 17. veljače 2018. u tekstu pod naslovom „Hoće li se Hrvatska naći na udaru polarnog vrtloga?”, a tportal 22. veljače ima naslov „Svi bruje o strašnom polarnom vorteksu”. Dakle, taj izraz je kod nas u senzacionalnom medijskom registru prisutan već od veljače 2018.

„Toplinska kupola” pojavljuje se nešto kasnije.  Prvi taj izraz rabe 24sata od 2. kolovoza 2021. godine, a naslov je „Toplinska kupola nad Europom: Grčku će grijati 47 stupnjeva!”. Nakon toga termin postaje sve češći, a 2023. N1 već objavljuje poseban tekst koji publici objašnjava „Što je toplinska kupola?”.

Kod „superćelijske oluje” čini se da je pravi proboj u hrvatski svakodnevni medijski jezik došao u ljeto 2023., osobito nakon nevremena 19. srpnja 2023. koje je pogodilo Zagreb i Slavoniju. Termin je tada praktički preko noći postao dio svakodnevnog vokabulara.

A kakvo je za to vrijeme – po pitanju klimatskog meta jezika u medijima – bilo stanje u drugim zemljama, na primjer u Velikoj Britaniji?

Ma vidi slučajnosti, i tamo sve kreće nakon 2018. godine.

Za britanske velike novine imamo posebno zanimljive brojke. Analiza za 2006.–2021. godinu pokazuje da se “climate emergency” prije 2018. pojavljivao prosječno samo oko dva puta mjesečno, a početkom 2020-ih čak 126 puta mjesečno — otprilike 63 puta češće.

Još dramatičniji je sam prijelaz od 2018. na 2019. godinu. Oxfordov korpus pokazuje da je uporaba izraza “climate emergency” tijekom 2019. porasla 10.796% (da, preko deset tisuća posto). Tako se u rujnu 2019. sintagma „climate emergency“ koristila više od 100 puta češće nego godinu ranije.

Eto ga dragi ljudi, tako funkcioniraju mediji i to vam je snaga medija. Klimatske promjene do 2018. godine nisu ni postojale, jer ih nije bilo u medijima.

Za kraj, prisjetimo se pandemije. Kad je nestala i prestala korona? Prestala je istog dana i istog časa kad su mediji prestali pisati o njoj. Točnije, napadom Putina na Ukrajinu.

Nastavite s redovnim aktivnostima i – oprezno s medijima.

P. S. Ako vas zanima koliko je porasla prosječna srednja godišnja temperatura zraka u Kninu u odnosu na 70-godišnji prosjek pročitajte u ovom članku

Tekst i foto: Ivica Šimić

Pogledajte kako je izgledala karta Hrvatske prije 100 milijuna godina i kako je izgledao Knin na moru?

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

Mnoge su negativne strane umjetne inteligencije. Prije svega to je smanjivanje naših kognitivnih sposobnosti ukoliko je budemo koristili pasivno te bez mjere i kriterija.

S druge strane, ciljano i strateško korištenje može biti od koristi. I za rješavanje velikih zadataka, ali i za manje edukativne zanimljivosti – do kojih bi teško mogli doći da nije AI-a.

Knin na moru

Jedna od takvih odnosi se i na kartografski prikaz geološke povijesti zemlje – primijenjen samo na područje Hrvatske. Umjetnoj inteligenciji smo zadali smjernice i kazali joj da nam napravi kartu Hrvatske – prije 100 milijuna godina – skupa s pojašnjenima i legendama.

Kartu možete pogledati na vrhu članka. Po njoj ispada da je Knin prije 100 milijuna godina – bio na moru.

Alke za vezanje brodova na Žagroviću i u Golubiću

Kad smo se dotakli ove teme, malo ću joj pristupiti i s etnografskog gledišta. Naime u kninskom kraju postoje legende koje i danas prepričavaju stariji ljudi – da su prastare metalne alke za vezivanje brodova bile vidljive još prije stotinjak godina – na Žagroviću i u Golubiću (zaseok Plavšići).

Iskreno, teško je povjerovati u te priče s obzirom da prije 100 milijuna godina – kada je na ovom području bilo more – nije bilo čovjeka. Barem prema službenoj znanosti koja kaže da se homo sapiens pojavio tek prije 300 tisuća godina.

Ali da sve to skupa zvuči zanimljivo i golica maštu – ne može se poreći.

Kako je izgledao Knin na moru

U slikama ispod pogledajte Knin izgleda danas i kako bi isti kadar otprilike izgledao prije 100 milijuna godina.

Ima li globalnog zatopljenja u Kninu i koliko stupnjeva iznosi?

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

Odgovor na pitanje iz naslova je – DA. No, to zatopljenje iznosi samo 0.75 stupnjeva pa mjesta histeriji i panici doista nema.

Koji su bili izvori i metode za dobivanje ovog odgovora/rezultata?

Izvor su podaci Državnog hidrometeorološkog zavoda koje tablično možete pogledati na kraju ovoga teksta. Podatke je od DHMZ-a zatražila i dobila Narodna knjižnica – Knin za potrebe svog Meteorološkog godišnjaka.

Po tim podacima prosječna srednja godišnja temperatura zraka u Kninu od 1949. (otkad se vrši mjerenje) do 2020. godine iznosila je 13.2 stupnja.

Kao usporedno razdoblje uzeli smo 11 godina – od 2010. do 2020. godine. U tom periodu prosječna srednja godišnja temperatura zraka u Kninu iznosila je 13.95 stupnjeva.

Dakle, na osnovu egzaktnih podataka možemo reći da je u usporednom razdoblju (2010. – 2020.) prosječna srednja godišnja temperatura zraka u Kninu bila viša za 0.75 stupnjeva od 70-godišnjeg prosjeka (1949. – 2020.).

Nažalost, iza 2020. godine DHMZ nema potpune podatke o srednjim godišnjim temperaturama zraka za Knin pa te godine nismo mogli uračunati.

Evo i potpunih tablica sa prosječnim srednjim – mjesečnim i godišnjim temperaturama zraka u Kninu.

Tekst i foto: Ivica Šimić

Donosimo dojmove o Kninu talijanskog putopisca Umberta Klinfera iz 1928. godine 

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

Donosimo dojmove o Kninu talijanskog putopisca Umberta Klinfera koje je iznio u knjizi „L,altra Sponda“, objavljenoj u Ferrari 1928. godine.

Knjigu je u digitalnom obliku omogućila  Povijesna knjižnica Jadranskih studija Instituta pomorskih znanosti u Veneciji, a mi donosimo kratki dio gdje autor piše o Kninu, doduše ne baš prijateljski.

Evo što Umberto piše o Kninu nakon što je posjetio naš grad u svibnju 1928. godine:

„Od Splita do Knina prošao sam šest sati beskrajne vožnje vlakom da bi se prešlo ta 102 kilometra. Vlak je vozio brzinom od 15 do 16 kilometara na sat. Tragično je što je ovo bio jedini način da dođem do Knina.

Željeznička stanica u Kninu se nalazi u slabo osvijetljenoj kućetini. Čekaonica izleda kao poljski logor i smrdi. Vojnici i vlaški seljaci leže na zemlji čekajući sat polaska.

U Knin smo došli oko 9 sati navečer. U hotelu u blizini stanice bila je velika proslava uz vojni orkestar, ples i alkoholna pića.

Vojni orkestar može, ako ga plati, angažirati bilo tko za događaje svih vrsta. Dakle, dopušteno je to svim građanima, ali ne i Talijanima. Talijani čine zasebnu kategoriju građana kojoj ništa nije dopušteno.“

Piše ovo Klinfer kada je u Italiji na vlasti bio fašistički diktator Mussolini, a dio Dalmacije sa Zadrom pripadao Italiji.

Klinferu nije bilo po volji ni što se u Kninu gradi nova bolnica (današnji naziv za nju je stara bolnica i nalazi se u centru grada). Ta bolnica bila je u funkciji od 1929. do 1986. godine  kada je sagrađena sadašnja bolnica.

Evo kako Klinfer vidi građenje bolnice u Kninu:

„Ovdje u Kninu se gradi nova bolnica. To će biti nepotrebno trošenje ogromnih novčanih iznosa.  Osim toga gradi se na neprikladnom mjestu i u neprikladnim vremenima”, ogorčen je Talijan.

Predstavljamo devet planina koje okružuju Knin

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

U ovom članku po prvi put se na jednom mjestu predstavlja devet planina koje okružuju grad Knin.

Podsjetimo, Knin je iz pravca sjevera prema jugu okružen Orlovicom, Ilicom, Plješevicom, Bukovcem, Badnjom, Dinarom, Kozjakom, Svilajom i Prominom.

Krećemo iz pravca sjevera u pravcu juga i za svaku planinu osim osnovnih podataka donosimo i fotografije.

Orlovica

Orlovica je 1.201 metar visoka planina smještena sjeveroistočno od Knina.

Uzdiže se iznad kninskog sela Plavna odakle na planinu vode i planinarski putovi.

Lijepa i nedovoljno istražena planina blizu je tromeđe tri različita povijesno-geografska prostora Dalmacije, Like i Bosne.

Ilica

Ilica, pravim imenom Vilica, planina je u Hrvatskoj visoka 1.654 metra. Iz pravca Knina nalazi se u smjeru sjeveroistoka. Nalazi se istočno od Poštaka. Dijeli Liku od Bosne.

Na mletačkim zemljovidima kartografi su je pisali kao Monte Wilica. Na latinskom se w pisalo kao „uu“ i tu je bilo izvorište problema oko naziva ove planine.

Naime, u Habsburškoj monarhiji mađarski kartograf Čokorac preveo je mletački naziv Wilica u Uilica, a austrijski kartograf Schilt u Ilica. A planina se zapravo zove Vilica.

Potrebno je da suvremeni kartografi to isprave i daju pravi naziv – Vilica.

Ilica se u dužini od oko 15 km pruža smjerom sjever-jug uz tromedju Like, Dalmacije i Bosne. Na jugozapadu je omeđena dubokim kanjonom rijeke Butižnice, a na sjeveru dolinom Krčke rijeke, najjužnijeg izvorišnog pritoka Une, dok je na jugoistoku odvojena od glavne Dinare sedlom Derala (965 m) kojim prolazi cesta Knin-Bosansko Grahovo.

Važnija su naselja oko njenoga gorskog podnožja: na jugozapadu Golubić, na zapadu Tiškovac, na sjeveru lička Kaldrma i na istoku Bosansko Grahovo.

Greben Ilice je pretežno izgrađen od mezozojskih dolomita, ovdje je klima vlažnija i jače kontinentalna i ovo je planina najbogatija šumom od svih planina koje okružuju Knin.

Njezin gornji greben pretežno je obrastao gustim šumama bukve i jele, a na nižim i blaže položenim istočnim padinama su bukove šume i pri podnožju prema Grahovu većinom hrastove šume cera. Najstrmije zapadne padine uz kanjon Butižnice većinom su pod borovim šumama.

Kninska Plješevica

Kninska Plješevica je planina koja se uzdiže iznad Knina u pravcu kninskih sela Vrpolja i Golubića i treba je razlikovati od Ličke Plješivice. Visoka je 1.133 metra.

Zemljopisna širina planine je 44° 6′ 20″ N, a zemljopisna dužina 16° 16′ 10″ E.

Ova iskonski lijepa planina dominantno se uzdiže iznad Knina u pravcu istoka/sjeveroistoka.

U podnožje planine stiže se preko zaseoka Marići u kninskom Golubiću.

Bukovac

Bukovac je mala planina visoka 810 metara. Može se smatrati i dijelom Dinare, pa bi u tom slučaju bio jedan od Dinarinih vrhova.

Nalazi se sjeveroistočno od Badnja, odnosno sjeverno od Dinare.

Badanj

Badanj je prostorno mala planina visoka 1.281 metar. Može se smatrati i dijelom Dinare, pa bi u tom slučaju bio jedan od Dinarinih vrhova.

Vrlo je prepoznatljiv i vidljiv i nalazi se između Suhopolja i Brezovca.

Sa svih je strana strm i gol. Označen je gomilom kamenja, a na jednom većem kamenu iz gomile, natpis je imena vrha i nadmorske visine. Vrh je gol, izgledom poput plasta sijena.

S vrha se dobro vidi prostrani dolac Brezovac u kojem je danas maleno planinsko naselje s desetak vikendaških kuća i planinarskom kućom Brezovac o kojoj brine HPD Dinara iz Knina. Lijep je vidik također na cijeli masiv Dinare.

Dinara

Dinara je najviša planina u Hrvatskoj i planina po kojoj je naziv dobilo gorje od Slovenije do Albanije.

Planina je to izrazite, iskonske ljepote i tajnovite snage. Narodna predaja kaže, a zasigurno je to i činjenica, da Dinara rađa Krku.

Petar Zoranić u Planinama, 1536. godine piše: „Da znaš, ja Karka zvana jesam, Dinarina hći, vila i gospodarica rike ove“.

Postoji i lijepa uzrečica da su vode Krke vilinske vlasi Dinare koje se pružaju sve do mora. 

Kada se kaže Dinara, misli se istodobno na tri zemljopisna pojma: na Dinarsko gorje, na planinu Dinaru i na Dinaru – najviši planinski vrh Hrvatske. 

Kad čuju riječ Dinara žitelji Knina i kninskog kraja pomisle na ovo treće, odnosno na dio Dinare koji se propinje u 1.831 metar visoki vrh.

Planina Dinara je prirodna granica između Hrvatske i Bosne. Ona dijeli i dva klimatski različita područja – mediteransko i kontinentalno. Najviši vrh Dinare Troglav (1.913) se nalazi u BiH.

Drugi po veličini Dinarin vrh – Dinara (1.831 metar) je masiv dugačak 20 i širok 10 kilometara. On je razvođe rijeka Krke i Cetine, a u njegovom južnom podnožju izvire rijeka Krčić. Na jugozapadu je Kninsko polje, a masiv završava mjestom na kojem se u izvor Krke ulijeva Krčić.

Na suprotnoj strani masiv završava jednako nevjerojatno: dubokim snažnim izvorima rijeke Cetine u blizini kojih je ulaz u 2.080 metara duboku Gospodsku pećinu, na kraju koje je podzemno jezero. 

Gospodska pećina istražena je 1.040 metara i u prednjim dijelovima pećine pronađeni su ostaci neolitskih i nekih mlađih kultura kao i ostaci kostura pleistocenskih životinja.

Dinarino spektakularno obilježje je najduža stijena u Hrvatskoj. Stijena je duga čak šest kilometara. Počinje ispod vrha na visini od 700 metara, a završava u Vrličkom polju, sjeveroištočno od Kijeva. U podnožju stijene je krška visoravan koja se spušta do stare ceste Knin – Vrlika uz koju teče Krčić.

Veliki Kozjak

Veliki Kozjak je 1.207 metara visoka planina koja se nalazi između Dinare i Svilaje. Najviši vrh planine je Bat. Iako je Veliki Kozjak puno viši od kaštelanskog Kozjaka (koji je visok 779 metara), ovaj drugi je nažalost puno poznatiji u javnosti.

Padine Velikog Kozjaka uglavnom su zarasle hrastovim i grabovim šumama, a u ponikvama i klancima na grebenu ima dosta balkanskog javora-gluhača. Oko glavnog vrha Bat, na najvišem burnom grebenu iznad 1.100 m prevladavaju strme stijene i kamena siparišta gdje raste najbogatija osobita flora cijele Dalmatinske Zagore.

Glavna biljna osobitost na vršnom grebenu Velikog Kozjaka je desetak naših rijetkih endema nepoznatih iz okolnih planina: mesnata žutika, narančasta zečina, dolomitsko zvonce, crni ljiljan, dolomitska mlječika, domitska runjika itd.

Svilaja

Svilaja je planina u Zagori, usporedna s višim sjevernijim lancem Dinara-Troglav. Pruža se smjerom sjeverozapad-jugoistok između Sinjskoga i Petrovog polja u dužini oko 30 km.

Najviši je južni vrh Svilaje imena Bat (1.508 m) i treba ga razlikovati od Bata na Kozjaku.

Svilaja je uvrštena u Ekološku mrežu NATURA 2000 u Republici Hrvatskoj i to prema uredbi o ekološkoj mreži kao područje značajno za vrste i stanišne tipove. Ciljane vrste su vuk, leptir dalmatinski okaš i modra sasa, a ciljana su staništa ilirske bukove šume, istočno submediteranski suhi travnjaci te špilje.

Promina

Promina je planina u Dalmaciji, sjeverno od Drniša, te južno od Knina.

Visoka je oko 1.148 metara. Planina dominira cijelim krajolikom okolnog područja te se s nje pruža prekrasan pogled na Miljevački plato te na Krku i Čikolu. S njenog vrha može se vidjeti i Jadransko more od kojeg je udaljena 30 km. Na planini je smješten planinarski dom.

Planina obiluje borovom šumom, izvorima i rudnim bogatstvom. Do vrha vodi nekoliko pješačkih staza i “off-road” puteva.

Ime Promina veže se za prapovijesnu delmatsku naseobinu Promonu. Po njoj je nazvana planina Promina.

Zanimljivost ove planine je da je geološki samostalna, odnosno da uopće ne pripada Dinaridima.

Tekst i fotografije: Ivica Šimić

Danas je ljetni solsticij; Pogledajte kako je izgledao jutrošnji izlazak sunca

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

Danas je najdulji dan u godini, odnosno ljetni solsticij ili suncostaj. Danas je i prvi dan ljeta.

U Kninu je jutros sunce izašlo u 5:41. Ne u 5:11 kako možete pročitati na internetu, taj podatak je netočan.

Fotografija je uslikana jutros s Bulne strane, a planina iznad koje je sunce izašlo zove se Badanj.

Recimo i to da je danje svjetlo bilo sat vremena prije samog izlaska, već oko 4:40h.

U Hrvatskoj sunce najranije izlazi u Slavoniji jer je najistočnije i jer tamo nema planina koje bi oduljile izlazak. Tako je, na primjer, u Vukovaru sunce jutros izašlo u 4:55h.

Nekad je taj izlazak bio i ranije. Naime, prije nego što se uvelo pomicanje sata (a to je bilo 1983. godine), sunce je, naravno, izlazilo sat vremena ranije. Tako bi, da je sad 1982. godina, sunce u Vukovaru izašlo u 3:55h. A danje svjetlo bi već bilo prisutno u 3 sata.

I upravo su u 3 sata ljudi tada na selu ustajali i kretali obavljati svoje poslove kako bi ih dovršili prije nego što postane prevruće. Zato se u hrvatskom jeziku za 3 sata poslije ponoći kaže „3 sata ujutro“.

I. Š.

Crtice iz povijesti: Odbojka na Marunuši

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

Žao mi je što ovaj detalj iz bliže gradske povijesti nisam uvrstio u monografiju „2025 godina grada Knina“. Ovaj mali kninski društveni fenomen s kraja 20. i početka 21. stoljeća ostao je, jezikom engleskih glazbenih kritičara -„underrated“. Našim bi jezikom kazali – nepravedno zapostavljen i zaboravljen.

Riječ je o – Odbojci na Marunuši (O je namjerno napisano velikim slovom jer ovdje nije riječ o sportu nego o društvenom fenomenu). Pokušat ću ovim člankom (u kojem će se naći dosta fotki pa čak i jedan video) ispraviti nepravdu.

Sve je počelo prije punih 25 godina.

Na proljeće sad već davne 1999. godine grupa mladih ljudi koja je izlazila u tek otvoreni kafić Jazz odlučila je urediti tada potpuno zapuštenu i dračom i svim najgorim raslinjem obraslu Marunušu.

Nakon što su iskrčili Marunušu od „džungle“ i pokupili na tone sitnog i krupnog otpada (iznijeli ga na glavnu cestu pa je Komunalno poduzeće moralo pokupiti) – napravili su tu odbojkaški teren.

Iskopali su dvije rupe, salili u betonu željezne stupove, kupili odbojkašku mrežu i – krenuli igrati odbojku.

Igrala se tu odbojka i na plus 40 i po snijegu – i to godinama.

I ne samo to. Priredili su ti mladi Kninjani na Marunuši i jednu suvremenu kazališnu predstavu koju su sami napisali i izrežirali. Bilo je tu naravno i puno nezaboravnih party-ja.

Ta kreativna snaga nastala ovdje na Marunuši kasnije je usmjerena u kulturni i aktivistički rad udruge HUK o kojem smo već pisali na Huknetu.

Osim toga, ova „Odbojka na Marunuši“ je važna jer su kasnije i različite gradske vlasti prepoznavale ljepotu tog mjesta kojega su nastavile sređivati i uređivati i na kojem danas imamo divan rekreacijski centar.

Nadamo se da i od današnje generacije mladih Kninjana, odnosno bar ponekoga od njih, možemo očekivati nekakvu takvu malu akciju – bilo kakvu i bilo gdje u gradu i okolici – koja kasnije može prerasti u neku veću priču.

Tekst: Ivica Šimić

Fotografije i video: Privatne zbirke Miće Samardžije i Borisa Žunića; Foto aparat: Olympus digital camera Nataše Sinobad; Uslikano u kolovozu 2000. godine

Crtice iz povijesti: Nevjerojatna generacija mladih Knina s početka 21. stoljeća

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

Godine 2000. petnaest mladih ljudi spontano se, u tadašnjem kninskom Cafe baru Jazz, udružilo i osnovalo udrugu HUK (Humanost i urbana kultura) kako bi poradili na tome da kulturni život u Kninu barem malo sliči onom u velikim urbanim sredinama.

Nevjerojatno je, za pojmove gradova poput Zagreba, a kamoli provincijskih gradića poput Knina, što su oni sve u narednih nekoliko godina napravili.

S obzirom da je sve to nekako otišlo u zaborav, a ne bi trebalo, radi mogućeg uzora novim generacijama – spomenut ćemo samo najvažnije stvari koje je ova sjajna generacija mladih ljudi iz Knina napravila.

1. Festival urbane kulture NNC

Od 2000. do 2007. godine HUK je organizirao osam Festivala urbane kulture NNC (Novi neočekivani ciklus) koji je osim koncerata recentnih bendova i elektroničke glazbe sadržavao prezentaciju suvremene kazališne, književne, filmske, likovne i strip umjetnosti. Bio je to jedan od uopće prvih urbanih festivala u ovom dijelu Europe (osnovan iste godine kao i Exit).

2. Fanzin Knin Zin

Od 2000. do 2002. godine HUK je objavio sedam brojeva fanzin-časopisa Knin Zin koji je sadržavao sociološke oglede, satiru te glazbene, filmske i književne recenzije koje su pisali mladi Kninjani i Kninjanke.

3. Factory: Devet koncertno aktivnih autorskih bendova iz Knina od kojih je osam imalo turneje po Hrvatskoj

Od 2003. do 2006. godine u punom pogonu bio je HUK-ov Factory iz kojeg je nastalo ili je u njemu vježbalo 9 koncertno aktivnih autorskih bendova iz Knina (The Alibor, Cor Caroli, Discordia, Ego Trip, Flatus, Max Paine, Objedinovich Orchestra, Only Food Mother, VŠO) od kojih je čak osam (svi osim Ego Tripa) nastupalo i izvan Knina – od Dubrovnika, Splita i Rijeke preko Zagreba do Osijeka.

4. Kazališna skupina Art Chicken

Od 2003. do 2006. godine vrlo je aktivna bila HUK-ova kazališna skupina „Art Chicken“. Cure i mladiće iz Knina educirao je poznati kazališni redatelj iz Zagreba Mario Kovač, a onda su oni nastavili sami imajući za glavni uzor montipajtonovski humor.

Ova kazališna skupina imala je zapažene turneje po cijeloj Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Split), ušla u finale Festivala amaterskih kazališta Hrvatske na Visu 2004. godine te je izabrana za sudjelovanje na Međunarodnom festivalu alternativnog kazališnog izričaja FAKI u Zagrebu, 2005. godine, kao jedina kazališna skupina iz Hrvatske koja nije iz Zagreba.

U kazališnoj skupini bili su, abecednim redom, Ivan Aleksić, Ivana Bandić, Leonardo Barić, Mario Džoja, Ivana Jakševac, Miranda Krezić, Danijela Krvavica, Martina Marić, Marijana Marjanica, Nora Šaponja i Ivica Šimić.

5. Književni časopis Urbani vračevi

Od 2003.  do 2006. godine HUK je izdao četiri broja književnog časopisa „Urbani vračevi“ za koji su kratke priče pisali neafirmirani književni autori iz regije, ali i oni afirmirani poput Jurice Pavičića, Đermana Senjanovića i Muharema Bazdulja. Časopis Urbani vračevi uvršten je u „Kulturnu reprezentaciju Dalmacije“ te je bio predstavljen u okviru službenog programa Motovun Film Festivala 2004. godine.

6. HUK Sound System

Unutar HUK-a djelovao je i HUK Sound System (HUKSS) koji je okupljao desetak mladih kninskih DJ-eva i producenata elektroničke glazbe. Imali su nastupe u Kninu, ali i u drugim gradovima u Hrvatskoj. Između ostalih, u HUK Sound Systemu bili su, abecednim redom, Cyberhoo, Duilo, Jakov, Juki, Kova, Kudjo, Richpa i Syntyche…

7. HUK-ova knjižnica

Od 2003. do 2005. godine HUK je imao i knjižnicu s dvije tisuće knjiga dostupnu građanima. Fotografiju knjižnice nažalost nemamo sačuvanu.

Sve ove aktivnosti unutar HUK-a gase se 2006.-2007. godine jer potentnu generaciju mladih s početka priče nije imao tko naslijediti.

Nakon raspada udruge HUK, nositelj nezavisne, urbane kulture u Kninu postaje Cafe bar A3 (skupa s udrugom Atribut) u kojem je do danas održano preko 500 koncerata i gdje zadnjih nekoliko godina funkcionira mali factory za bendove.

Povijest obilježavanja 5. kolovoza: Tek od 2004. godine obilježavanje Oluje dobiva na važnosti

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

Dobro ste pročitali naslov. Ne računajući prvu godišnjicu Oluje 1996. kada je predsjednik RH dr. Franjo Tuđman bio u Kninu – obilježavanje Oluje u Kninu, ali i u Hrvatskoj bio je drugorazredan i marginaliziran događaj kojega je državni vrh izbjegavao. Sve do 2004. godine.

A od 2004. godine Dan pobjede i domovinske zahvalnosti postaje najvažniji državni blagdan u Hrvatskoj, nešto kao što je Dan nezavisnosti u SAD-u.

Zašto se te 2004. godine dogodila prekretnica – na povjesničarima je da istraže i objasne, no vjerojatno je bio u pitanju strah dotadašnjih vlasti zbog odnosa haaškog tužiteljstva prema Oluji.

Na ovaj mali istraživački članak potaknuli su me neki mediji koji krivo izvještavaju kako se središnja svečanost obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja – uz dolazak državnog vrha – u Kninu obilježava od 1996. godine. No, nije tako. Ni blizu.

Ajmo vidjeti kako se u Hrvatskoj i u Kninu proslavljao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti od 1996. do 2004. godine. (Izvor: arhiva Slobodne Dalmacije i Večernjeg lista).

5. kolovoza 1996. godine

Središnje obilježavanje Dana domovinske zahvalnosti bilo je u Kninu u kojem je obraćanje imao predsjednik RH dr- Franjo Tuđman.

U Kninu je taj dan svirala i limena glazba iz Imotskog, održana je i sveta misa koju je predvodio vojni vikar Juraj Jezerinac, a grad je dobio na poklon zvono koje je Hrvatskoj darovao papa Ivan Pavao II.

U Zagrebu je na Oltar domovine na Medvedgradu vijenac položio predsjednik Vlade Zlatko Mateša.

5. kolovoza 1997. godine

Središnje obilježavanje Dana domovinske zahvalnosti bilo je na Mirogoju gdje je vijence položilo izaslanstvo MORH-a predvođeno pročelnikom Političke uprave MORH-a general bojnikom Ivanom Toljom.

U Kninu su ispred središnjeg križa na Gradskom groblju vijence položili gradonačelnik Milivoj Tomaš i zapovjednik III. Zbornog područja OSRH general bojnik Mirko Norac.

U samostanu sv. Ante je održana sveta misa zahvalnica.

Održano je i natjecanje vojnika „Prvi do Knina, prvi do slobode“. Nitko od političara toga dana nije bio u Kninu.

5. kolovoza 1998. godine

Središnje obilježavanje Dana domovinske zahvalnosti bilo je u Zagrebu gdje su na Oltar domovine na Medvedgradu vijence položili predstojnik Ureda Predsjednika RH Hrvoje Šarinić, predsjednik Sabora Vlatko Pavletić i potpredsjednik Vlade Milan Ramljak.

U Kninu je bio ministar branitelja Juraj Njavro koji je svečano otkrio mali spomenik na trgu (kip vojnika s uzdignuta dva prsta) koji je kasnije maknut s trga.

5. kolovoza 1999. godine

Središnje obilježavanje Dana domovinske zahvalnosti bilo je u Zagrebu gdje su na Oltar domovine na Medvedgradu vijence položili predstojnik Ureda Predsjednika RH Ivica Kostović, predsjednik Sabora Vlatko Pavletić i ispred Vlade, ministar unutarnjih poslova Ivan Penić.

U Kninu je kod središnjeg križa na gradskom groblju vijence položio potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks.

5. kolovoza 2000. godine

Središnje obilježavanje Dana domovinske zahvalnosti bilo je u Zagrebu gdje su na Mirogoju vijence položili savjetnik Predsjednika RH Stjepana Mesića Željko Bagić, predsjednik Vlade Ivica Račan i potpredsjednik Sabora Vlatko Pavletić.

U Kninu je ove godine po prvi put na tvrđavi održano podizanje zastave. Na tvrđavi su bili potpredsjednik Vlade Goran Granić i potpredsjednik Sabora Ivić Pašalić.

5. kolovoza 2001. godine

Od ove, 2001. godine blagdan nosi novi naziv. Zapravo, dosadašnjem nazivu je dodano „Dan pobjede“. („Dan hrvatskih branitelja“ dodaje se nazivu blagdana tek od 2008. godine).

Ove godine je središnje obilježavanje održano u Kninu. No ne i uz nazočnost cijeloga državnog vrha. Vijence su kod središnjeg križa na kninskom gradskom groblju položili predsjednik Vlade Ivica Račan i vicepremijer Goran Granić. Predsjednika RH i predsjednika Sabora nije bilo. Zatim je održano podizanje zastave na tvrđavi te sveta misa u crkvi Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta (stari prostor crkve).

U Zagrebu su na Mirogoju vijence položili potpredsjednik Sabora Vlatko Pavletić i ministar financija Mato Crikvenac.

5. kolovoza 2002. godine

Središnje obilježavanje je opet u Zagrebu gdje su na Mirogoju vijence položili predsjednik Sabora Zlatko Tomčić i potpredsjednik Vlade Ante Simonić.

Ove godine u Kninu nema nikoga od tri čelna čovjeka u državi. U Knin dolaze potpredsjednik Vlade Goran Granić, potpredsjednica Vlade i ministrica obrane Željka Antunović i potpredsjednik Sabora Baltazar Jalšovec.

5. kolovoza 2003. godine

Središnje obilježavanje je u Zagrebu gdje na Mirogoju vijence polažu potpredsjednici Sabora Vlatko Pavletić i Baltazar Jalšovec, potpredsjednik Vlade Ante Simonić te ministar hrvatskih branitelja Ivica Pančić.

Ni ove godine u Kninu nema nikoga od tri čelna čovjeka u državi. U Kninu su vijence na gradskom groblju položili potpredsjednik Vlade Goran Granić i potpredsjednica Vlade i ministrica obrane Željka Antunović.

Po funkcijama političara koji su i u Kninu i u Zagrebu taj dan, vidljivo je da Dan pobjede i domovinske zahvalnosti još uvijek nema značaj u Hrvatskoj.

5. kolovoza 2004. godine

Ove godine po prvi put u Knin dolaze sva tri ključna čovjeka u državi: Predsjednik RH (Stjepan Mesić), predsjednik Sabora (Vladimir Šeks) i predsjednik Vlade RH (Ivo Sanader).

Od ove godine središnja svečanost obilježavanja Oluje trajno prelazi u Knin i od ove godine Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti postaje, može se tako reći, najvažniji hrvatski svjetovni blagdan.

Novi kapitul kninskog Kapitula

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

Ništa nije moćnije od ideje čije je vrijeme došlo

Victor Hugo

Autorica članka: Natalija Princi, samostalni istraživač, spisateljica, info@natalijaprinci.com

U članku se razmatra ubikacija kninskog Kapitula. Stoljetni izazov oko utvrđivanja povijesnog sjedišta hrvatske i kninske biskupije smatrao se riješenim konačnim smještanjem  Kapitula u Kninu na malu uzvisinu iznad rijeke Krke u blizini kninske tvrđave. Uzvisina je locirana nasuprot utoka rijeke Kosovčice u rijeku Krku, pored željezničkog mosta. Predmetna lokacija se smatra i mjestom pronalaska katedrale hrvatskog biskupa iz 11. stoljeća o kojoj saznajemo iz kronika Tome Arhiđakona iz 13 stoljeća, te se na predmetnoj lokaciji i danas vrše intenzivna arheološka istraživanja. Današnji naziv ove uzvisine u Katastru Republike Hrvatske jest Fratarica[1].

U ovom članku ne iznosim niti jedan argument u prilog lociranju Kapitula na uzvisini Fratarica u blizini Kninske tvrđave niti na alternativnom lokalitetu odnosno Biskupiji pored Knina koju su predlagali povjesničari i arheolozi proteklih dvjesto godina tražeći mjesto „u polju blizu kninske tvrđave“. Dapače, osporavam oba predložena lokaliteta „in campo iuxta castrum Tininense“ i utvrđujem točnu lokaciju povijesnog Kapitula u Kninskom polju. Naime, prema vlastitom uvidu u Kartu Mattea Pagana iz 16. stoljeća a posebno analizom nedavno otkrivene Karte sjeverne i srednje Dalmacije nepoznatog autora s početka 16. stoljeća zapravo je očito kako se sjedište povijesnog Kapitula nalazi  na malenoj uzvisini smještenoj na desnoj obali rijeke Krke nedaleko od riječnog prijelaza na Topolju danas znanoj pod imenom glavica Anićevac. Ako pak navedene dvije rukopisne karte ne ulijevaju dovoljno povjerenja predanom promatraču, stiže i krunski svjedok, u vidu mape iz 1825. godine čiju će iznimnu preciznost biti teško osporiti. Na glavici Anićevac se Kapitul maestralno ističe u Detaljnom listu XXII Originalne mape K.O. Kninsko polje iz 1828 godine pronađene na moju veliku radost u Državnom arhivu u Splitu. Potom se skica mjesta Kapitul podno glavice Anićevac  jasno izdvaja u Prilogu broj 3. Originalnoj mapi Kninskog polja iz 1828. godine. Kapitul se na kraju, kao mjesto, izričito spominje i u tekstu Zapisnika nove granice K.O. Knin kao jedne K.O. s Kninskim poljem i Vrpoljem 1825. godine čiji transkript na talijanskom jeziku kao i prijevod na hrvatski jezik donosim u cijelosti.

Zaboravljeni Kapitul se u današnjem Katastru Republike Hrvatske naziva Anićevac i nalazi se u Borninoj ulici u Kninu. Čak je i naziv Bornine ulice 1828. godine bio Strada Capitulo (Ulica Kapitul) baš kao i sve okolne parcele koje okružuju glavicu Anićevac a koje dijele ovo važno povijesno ime. Taj zaboravljeni Kapitul je mjesto povijesnog kninskog Kapitula.

Ključne riječi: Kapitul, Knin, Anićevac, Banićevac, banski sud, Gajnjače, Crkv Svete Marije

1. Uvod

Postoje iskonske svetinje svjetske arheologije. One su bivale predmetom zanimanja i istraživanja najvećih svjetskih arheologa i istraživača poput Kleopatrinog ili groba Aleksandra Makedonskog, Kovčega Saveza ili blaga Persepolisa. Sličnim zanosom i intenzitetom su hrvatski povjesničari i arheolozi proteklih desetljeća pristupali istraživanjima svetinja hrvatske arheologije. Kapitul u Kninu jest takav arheološki lokalitet iz više  razloga. Prvi razlog počiva na činjenici da se upravo arheološka istraživanja Kapitula (na lokaciji Fratarica) u organizaciji fra Luje Maruna, utemeljitelja starohrvatske arheologije i pokretača časopisa Starohrvatska prosvjeta, smatraju početkom hrvatske arheologije, sistematskih arheoloških iskapanja i prelazak sa amaterizma i brutalnih devastacija na prvu stručnu obradu jednog arheološkog lokaliteta u Hrvatskoj općenito.

Drugi razlog zašto je kninski Kapitul izazivao veliku znatiželju kod arheologa i istraživača počiva na činjenici da je isti, kao ranosrednjovjekovni lokalitet od iznimne povijesne važnosti za našu kulturno povijesnu baštinu, prevažan u dijelu srednjovjekovne pravne povijesti. Kao sjedište kraljevskog (banskog) suda neke od najvažnijih kraljevskih i banskih isprava (presuda, darovnica, prijepisa kraljevskih darovnica, isprava o davanju posjeda, uvođenja u posjed, razgraničenja posjeda, zamjena posjeda) donošene su upravo na ovom „vjerodostojnom mjestu” (locus credibilis) u dugom periodu njegovog djelovanja kao vrhovnog kraljevskog (banskog) suda o čemu saznajemo iz hvale vrijednog rada Srednjevjekovne isprave Knina i kninskog Kaptola kninske profesorice povijesti i arheologije Mande Zelić[2] te iz kapitalnog rada za suštinsko razumijevanje srednjovjekovne hrvatske pravne povijesti Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae autora Ivana Kukuljevića Sakcinskog[3].

Njegovu lokaciju i katedralu prvog hrvatskog biskupa iz 11. stoljeća koju su poželjeli hrvatski kraljevi spomenutu u kronikama Tome Arhiđakona[4] u 13. stoljeću tražila najveća imena hrvatske arheologije: don Frane Bulić[5], Stjepan Gunjača[6]  i mnogi drugi. U pokušaju utvrđivanja njegove točne lokacije pojavila su se, kroz protekla dva stoljeća rasprava, upravo dva različita mjesta: brežuljak Fratarica[7] i Biskupija pored Knina.

Poteškoće oko ubikacije Kapitula donekle su opravdane ako se prisjetimo da se Knin našao u sastavu Osmanskog Carstva od 1522. pa sve do 1688. godine. U tom dugom periodu od 166 godina ovom se lokalitetu, vjerodostojnom mjestu sa kojega su se uglavnom regulirali sporovi i vlasnički odnosi nad zemljištem u redakciji katoličke crkve, gubi svrha. Promijenila se vlast. Promijenio se sud. Promijenila se vjera. Promijenila su se vjere dostojna mjesta.

Želeći se u najvećoj mogućoj mjeri približiti periodu Knina prije dolaska Osmanlija odnosno periodu prije 1522. godine, a pogotovo 15. stoljeću koje je bujalo pravnom aktivnošću kninskog Kaptola, svoje sam istraživanje fokusirala upravo na dvije danas poznate karte Knina i okolice s početka 16. stoljeća te, na njihovoj podlozi, utvrdila točnu lokaciju Kapitula o kojem svjedoči Toma Arhiđakon.

2. Opis istraživanja

Prije puno godina, promatrajući rukopisnu Kartu Mattea Pagana iz 16. stoljeća, vidjela sam kako mjesto na kojem Pagano smješta Kapitul i mjesto koje mi danas smatramo lokacijom Kapitula nisu jedno te isto mjesto. No, nisam imala podršku inspiracije da se dublje pozabavim ovom temom. Samo sam intuitivno osjećala kako nešto nije u redu.

Kninski Kapitul mi se potom nametnuo kada sam počela proučavati srednjovjekovna sudišta. A bio je upravo to: jedno od najvažnijih sudišta srednjeg vijeka, mis-en-scene za konačne sudske parnice koje se nisu uspijevale riješiti na nižim sudbenim instancama već su morale biti dovedene pred samoga kralja, ili pred njegovoga predstavnika bana, i njegove porotnike.

Potom su uslijedili dokazi, sve više njih.

Jasniji predosjećaj potaklo je svjedočanstvo o lokaciji sjedišta hrvatskog kraljevskog biskupa u polju kod crkva svete Marije pored kninske utvrde iz  kronike Tome Arhiđakona u 13. stoljeću[8]. Toma Arhiđakon u 15-om poglavlju svoje Historia Salonitana „O izuzimanju biskupa Gornje Dalmacije“ piše o uspostavljanju institucije hrvatskog biskupa.

U latinskom izvorniku: „Voluerunt etiatm Chroatorum reges quasi specialem habere pontificem, petieruntque ab archiepiscopo Spalatensi et fecerunt episcopum, qui Chrouatensis appellabatur, posueruntque sedem eius in campo in ecclesia sancte Marie iuxta castrum Tiniense. Hic multas optinuit parochias habuitque predia et possessiones per totum pene regnum Chroatie, quia regalis erat episcopus et regis curiam sequebatur eratque unus ex principibus aule et sua iurisdictio usque ad Drauum fluuium extendebatur.”

I hrvatskom prijevodu: „Hrvatski su kraljevi željeli imati svoga posebnog biskupa i zatražili su to od splitskoga nadbiskupa. Postavljen je biskup, koji se zvao hrvatski, sa sjedištem na polju kod crkve svete Marije pored kninske utvrde. On je dobio mnoge parohije, imao je imanja i posjede gotovo po cijelom hrvatskom kraljevstvu jer je bio kraljevski biskup. Bio je u kraljevoj pratnji kao jedna od glavnih osoba na dvoru, a jurisdikcija mu se protezala sve do rijeke Drave.”

Kao podlogu tom svjedočanstvu stigle su dvije stare karte iz 16. stoljeća od kojih je prva iz radionice venecijanskog kartografa Mattea Pagana[9] (Karta I). Ista je, sve do nedavno, predstavljala najstariji sačuvani prikaz neke hrvatske regije pa time i okolice Knina u kojoj se nalazi Kapitul.

Karta I. Capitulo na karti Mattea Pagana, Venezia, ca 1530.g.   (Preuzeto iz NSK, Zbirka Novak, Zbirka zemljovida i atlasa NSK, Tuto el Contado di Zara e Sebenicho; zemljopisna karta, drvorez, 53×37 cm)

Na Karti I. nastaloj iz pera Mattea Pagana netom ispod toponima Capitulo naveden je vrlo indikativan toponim la Fiumara[10] koji do sada nije obrađivan od strane kolega koji su se bavili ovom temom. Naime fiumara (potiče od tal. riječi fiume – rijeka) jest hidronim kojim se posebno u južnoj Italiji nazivaju rijeke ili potoci širokog i šljunčanog korita ali nestabilnog toka koji se u sezonama kiša ispunjavaju naglim i intenzivnim bujicama vode dok ostatkom godine presušuju. Sinonim za riječ fiumara u talijanskom jeziku jest torrente[11]. Dakle, vrlo je jasno da kartograf Pagano tim toponimom ne prikazuje rijeku Krku, koja je rijeka stabilnog toka kroz čitavu godinu, već bujični potok koji u 16. stoljeću naziva La fiumara. Paganova fiumara je vidljiva i u Austro-ugarskoj katastarskoj karti(Karta III) kao Torrente Krvavica Jaruga budući izvire u neposrednoj blizini Kapitula.

Upravo radi naravi ovog bujičnog potoka (fiumare) čitav je prostor oko Kapitula (Anićevca) u povijesti plavio. I danas se većina katastarskih čestica u polju oko Kapitula (Anićevca) nazivaju hidronimima: jezero, Krvavičino jezero, Gornje jezero, Lučine. Nad ovim prostorom je tek nedavno provedena melioracija zemljišta no na prikazima ovog prostora u 16. stoljeću jasno je vidljivo kako su bila pod vodom. Paganova karta podno Kapitula pokazuje i omanju brodicu čime nam kartograf jasno obznanjuje kako se radilo o navigabilnom prostoru odnosno jezeru.

Na terenu sam ubicirala ovaj nestabilni bujični vodeni tok koji se pored Dobriline ulice u Kninu ulijeva u rijeku Krku. Jaruga se u narodu danas zove voša što je iskrivljeni naziv nastao od talijanske riječi fossa – (vodena) jaruga.

Krajem 2019.g. su kolege Juran, Barzman i Faričić[12] objavile i analizirale još stariju rukopisnu kartu srednje i dijela sjeverne Dalmacije nepoznatog autora (Karta II) koju su datirali u prvo desetljeće 16. stoljeća. Ta karta nepoznatog autora iz ca 1501. godine te karta iz pera Mattea Pagana ca 1530. godine sada su postale usporedive u dijelu područja obilježenog toponimom Kapitul. Postalo je jasnije: obje opisuju identičan prostor. Slijedeći tok rijeke Krke, nakon što ista napušta riječni prijelaz podno Topoljske gradine, oba kartografa na njezinoj desnoj obali slikaju poluotočić usred nekada naplavljene ravnice krčkog porječja. Imenuju ga – Capitulo.

Karta II. Capitulo na karti nepoznatog autora, ca 1501.g.   (Preuzeto iz Juran, Barzman, Faričić: Kartografija u službi Mletačke Države, Karta sjeverne i srednje Dalmacije nepoznatog autora s početka 16 stoljeća, dio, Geoadria

Analizirana su potom dva grafička prikaza Knina i Kninskog polja iz Austrougarskog katastra iz 1828. godine[13] (Karte III i IV), danas lako dostupna na internetu. Tu se jasno vidjelo mjesto Capitolo pored mjesta Covacich (Kovačić), oba smještena na desnoj obali Krke, vrlo blizu jedan drugome.

Karta III. Capitolo i Torrente Krvavica Jaruga (La fiumara) na katastarskoj mapi Europe iz 19. stoljeća   (Preuzeto iz Arcanum Maps – The Historical Map Portal – Habsburg Empire – Cadastal maps XIX Century)

Karta IV. Kapitolo u Kninskom polju u odnosu na 2,3 km udaljenu Kninsku tvrđavu na mapi Europe iz 19. stoljeća (Preuzeto iz Arcanum Maps – The Historical Map Portal – Europe in XIX Century)

3.Krunski svjedok lokacije kninskog Kapitula

„Krunskog svjedoka“ o povijesnoj lokaciji kninskog Kapitula na Anićevcu pronašla sam u Državnom arhivu u Splitu uvidom u Arhivu mapa za Istru i Dalmaciju odnosno Originalnu mapu Kninskog polja iz 1828. godine koja je zapravo podloga prethodno navedenim mapama Austrougarskog katastra. Posebno me obradovao Detaljnom listu XXII iste (Karta V). Detaljni list broj 22 nedvojbeno i najdetaljnije prikazuje obuhvat Kapitula sa svojim sjedištem (Glavica Anićevac i zaseok Krvavice) te okolne istoimene parcele koje ga okružuju. 

Karta V: Državni arhiv Split, HR-DAST-152, Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju, K.O. Knin: Orginalni planovi prvog službenog premjera bivše pokrajine Dalmacije iz 1828. godine; kompletno 27 detaljnih listova i četiri dodatka. Detaljni list broj 22.

Nadalje, u toj istoj Originalnoj mapi Kninskog polja iz 1828. godine koja se sastoji od 27 detaljnih listova ali i 4 priloga, Prilog broj 3. donosi skicu mjesta Kapitul prikazujući, u neposrednoj blizini zaseoka Kovačić i Topolje, skupinu kuća u današnjem zaseoku Krvavice ispod Anićevca.

Karta VI: Državni arhiv Split, HR-DAST-152, Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju, K.O. Knin: Orginalni planovi prvog službenog premjera bivše pokrajine Dalmacije iz 1828. godine; kompletno 27 detaljnih listova i četiri priloga. Prilog broj 3.

Kapitul se konačno, kao mjesto, izričito spominje i u tekstu Zapisnika nove granice K.O. Knin kao jedne K.O. s Kninskim poljem i Vrpoljem 1825. godine čiju originalnu rukopisnu verziju, transkript na talijanskom jeziku kao i prijevod na hrvatski jezik donosim u cijelosti.

(NB. Originalni naslov dokumenta Protocollo assunto per la concentrazione delle comuni  censᵉ[14] di Knin, Kninscopoglie e Verpoglie koji bih osobno prevela kao Protokol usvojen za objedinjenje katastarskih općina Knin, Kninsko Polje i Vrpolje navodim pod nazivom pod kojim se isti vodi u Državnom arhivu u Splitu i glasi: Zapisnik nove granice K.O. Knin kao jedne K.O. s Kninskim poljem i Vrpoljem 1825. godine.)

Transkript originalnog teksta na talijanskom jeziku	Prijevod na hrvatski jezik
Protocollo assunto per la concentrazone delle comuni  censᵉ[15] di Knin, Kninscopoglie e Verpoglie	Zapisnik nove granice K.O. Knin kao jedne K.O. s Kninskim poljem i Vrpoljem 1825. godine[16]
Le contrade di Kninscopoglie e di Verpoglie, le quali in ora a senso del  §[17] 154 Istᵉ catᵉ[18] formano due comuni censuarie, erano (mai) sempre[19] comprese entro d’una confinazione sotto il nome comune di Kninscopoglie.	Okruzi Kninsko polje i Vrpolje, koji sada u smislu § 154 katastarskog naputka tvore dvije katastarske općine, uvijek su bili sadržani unutar jedne granice pod zajedničkim imenom Kninsko polje.
Alle medesime appartengono le località di Covacich e di Capitolo, di cui la prima e addetta a Verpoglie, la seconda a Kninscopoglie, esse situate vicinissime una all’altra, hanno il rispettivo caseggiato[20] mescolato; ed in fine viene la comune censuaria di Kninscopoglie mediante il caseggiato di quella di Verpoglie totalmente separata dai pascoli e fondi alla medesima attinenti, e goduti promiscuamente con quella di Verpoglie.	Istima pripadaju mjesta Kovačić i Kapitul, od kojih je prvi pod Vrpoljem a drugi pod Kninskim poljem, smješteni su vrlo blizu jedan drugome, imaju izmiješane skupine kuća;  i na kraju biva katastarska općina Kninsko polje posredstvom skupina kuća u Vrpolju posve odvojena od pašnjaka i zemljišta koji joj pripadaju, a koje koristi zajedno sa općinom Vrpolje.
Tutte queste circostanze provano che fralle dette comuni non sussiste confine, che non puo esservi stabilito. Esse invece caddono sotto le disposizioni del § 156 art. 3 e 157 del Istᵉ catastale, e devono essere riunite assieme.	Sve ove okolnosti dokazuju, da između navedenih općina ne postoji granica, niti se ista može odrediti. Umjesto toga iste potpadaju pod odredbe (regulirane su odredbama) § 156 čl. 3 i 157 katastarskog naputka, te moraju biti spojene zajedno.
Non avendo però il borgo[21] di Knin, che a senso del di gia mentovato resta dichiarato comune censuaria, e che senza campagna consiste  soltanto nel semplice recinto del suo caseggiato e della fortezza attaco del med° situata, nè 500 case, nè in superficie 500 jugeri, voluti dalle istruzioni per poter essere rilevato in una mappa separata, ed essendo il medesimo d’altronde circondato dal territorio delle dette comuni censᵉ di Kninscopoglie e di Verpoglie la commissione di perimetrazione facendo riflesso a tutte le circostanze or’esposte, ed appoggiandosi sui § 156 art. 1 e 3 e 157 trova di proporre che le trè comuni censᵉ Knin, Kninscopoglie e di Verpoglie vengono concentrate sotto la denominazione comune censuaria di Knin con Kninscopoglie e Verpoglie, che talmente riunite siano rilevate in una mappa sola e comprese in un protocollo di Descrizione dei confini.	Nemajući međutim grad Knin, koji kako je već navedeno jest proglašen katastarskom općinom, a koji se bez okolice sastoji od jednostavno ograđene skupine kuća i od tvrđave uz isti smještene, ni 500 kuća, ni površine od 500 jutara, koji su potrebni da bi ga se prikazalo na zasebnoj mapi, te budući je isti okružen teritorijima spomenutih katastarskih općina Kninsko polje i Vrpolje komisija za utvrđivanje granica razmišljajući o  svim navedenim činjenicama, i oslanjajući se na  § 156 čl. 1. i 3. i 157. predlaže da se tri katastarske općine ujedine pod zajedničkim imenom katastarska općina Knin sa Kninskim poljem i Vrpoljem, da se tako ujedinjene prikažu u jedinstvenoj mapi i uključe u protokol Opisa granica
Il presente protocollo in uno collo schizzo dimostrante la situazione topografica ed estensione delle comuni censᵉ da concentrarsi, nonchè la confinazione del perimetro progettato saranno innoltrati all’ Inc (nejasno) i Commissione Circolare Delegata del Censo per sua determinazione.   Knin, li 26 Giugno 1825	Ovaj protokol u skici koja prikazuje topografsku situaciju i obuhvat katastarskih općina koje se povezuju, kao i granicu projektiranog perimetra, biti će proslijeđeni Komisiji (Comissione Circolare Delegata del censo) na utvrđivanje.     Knin, 26. Lipnja 1825

4. Posjet kninskom Kapitulu

U završnoj fazi svoga istraživanja rekognoscirala sam Kapitul na terenu. I zaista, nalazi se u polju pored kninske tvrđave baš kako je opisao Toma  Arhiđakon, na svega 2,2 km zračne linije od Kninske tvrđave. U podnožju glavice jasno se razabire skupina kuća koje čine današnji zaseok Krvavice. Iz katastra saznajemo i o površini katastarske čestice Anićevac, broj 2853 K.O. Knin koja iznosi 10.484 m2 čijem je zaravnjenom platou izuzetno jednostavno pristupiti iz današnje Bornine ulice.

Karta VII. Katastarski prikaz Kapitula (Glavice Anićevac) u Katastru Republike Hrvatske (Preuzeto iz www.katastar.hr)

Posve očekivano, sa vrha Kapitula se jasno uočavaju dvije strateške točke kninskog polja:  Kninska tvrđava (Slika 1) i Topoljska gradina (Slika 2.) sa kojima je vrh Kapitula na vidnoj udaljenosti. Sa vrha Kapitula se vidi čak i dio Dinare (Badanj) (Slika 3). Za razliku od Kninske tvrđave i Topoljske gradine, Kapitul na Anićevcu nije strateška točka. Kapitul na Anićevcu sa okolnim istoimenim parcelama je velika pozornica koja je poslužila za scene nekih od najžešćih parnica među pukom srednjega vijeka. Bila je mjesto izdavanja sudbenih isprava u redakciji crkvenih otaca, rijetkih pismenih ljudi toga doba.

Slika 1. Pogled sa Kapitula (Glavice Anićevac na svega 2 km udaljenu Kninsku tvrđavu

(Foto: Natalija Princi)

Slika 2. Pogled sa Kapitula (Glavica Anićevac) na obližnju Topoljsku Gradinu sa koje se nadzirao ulaz u Kninsko Polje i stari put Knin – Vrlika koji je pratio tok rijeke Krčić

(Foto: Natalija Princi)

Slika 3. Pogled sa Kapitula (Glavica Anićevac) na dio Dinare koji se naziva Badanj

(Foto: Natalija Princi)

Slika 4. Pogled na Vošu – bujični potok nestabilnog toka podno Kapitula (Glavica Anićevac) (Nekadašnji nazivi ovog potoka su Torrente Krvavica Jaruga ili (Paganova) La Fiumara koja se periodično obilno napuni sa slivnim vodama sa Dinare te poplavi čitavo okolno područje)   (Foto: Natalija Princi)

5. Kapitul na Fratarici – zašto je tamo?

Iz ovoga istraživanja nipošto ne želim isključiti Kapitul na Fratarici (Gajnjače). Istini na volju potrebno je shvatiti iz kojeg razloga se Kapitul pogrešno smješta na istu? Potrebno je, u maniri srednjovjekovnih javnih sudišta, otvoriti javnu raspravu o ovom bitnom lokalitetu. Slijediti ću savjet crkvenog oca don Ivana Grubišića: „Autoritet istine, ne istinu autoriteta!”

Prilažem stoga kartu iz Austrougarskog katastra datiranu u 19. stoljeće (Arcanum Maps – The Historical Map Portal – Habsburg Empire (1869-1887 – Third Military Survey). Karta VIII govori u prilog činjenici kako je Kapitul zaista, u jednom trenutku svoje povijesti, „promijenio lokaciju“. Naime na Karti VIII. nailazimo na toponim Kapitul na Fratarici (Gajnjače) dok se na glavici Anićevac, neposredno iznad kućica u zeseoku Krvavice, simbolom križa utvrđuje tek postojanje nekropole.

Karta VIII. Capitolo na Gajnjačama podno Kninske tvrđave i glavica Anićevac iznad zaseoka Krvavice označena simbolom za groblje na mapi Europe iz 19. Stoljeća – Europe in the XIX century – with the Third Military Survey

(Preuzeto iz Arcanum Maps – The Historical Map Portal)

Da se uokolo glavice Anićevac zaista smjestilo veliko groblje potvrđuje Karta nepoznatog autora iz 1501.g. (Karta II) gdje se na velikoj površini uokolo glavice Anićevac, u dijelu koji nikada nije plavio odnosno na livadama prema Kninskoj tvrđavi okružujući veliku trobrodnu katedralu, jasno vide križevima obilježena grobna mjesta. 

Da li je Kapitul mijenjao lokaciju? Moguće, budući ga na više karata kako ovaj rad pokazuje nalazimo ucrtanog na glavici Anićevac ali, iako na samo jednoj karti, i na Fratarici tj. Gajnjači (Karta VIII). No već na Detaljnom listu XXVI Originalne mape K.O. Kninsko polje iz 1828 godine koji detaljno prikazuje upravo tu zonu Gajnjače (tal. Gianachia) nema baš ničega iz čega bi se dalo naslutiti da je Kapitul ikada bio smješten na mjestu ne kojem ga danas službeno smještaju hrvatski arheolozi. Moguće da toponim Fratarica indicira postojanje crkvenog objekta no slutim da ne upućuje na povijesnu poziciju glavne kninske katedrale već nekog minornog crkvenog objekta.

Karta IX: Državni arhiv Split, HR-DAST-152, Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju, K.O. Knin: Originalni planovi prvog službenog premjera bivše pokrajine Dalmacije iz 1828. godine; kompletno 27 detaljnih listova i četiri dodatka. Detaljni list broj 26.

U svjetlu novih otkrića postaje očito kako je Kapitul koji crtaju kartograf Pagano te nepoznati kartograf 1501.g. lociran na glavici Anićevac baš kao što je očito da stariji istraživači Marun, Bulić i Gunjača nisu raspolagali informacijom kako je toponim Capitulo na Anićevcu bio zabilježen na čak dvjema kartama s početka 16. stoljeća, potom na više karata Austrougarskog katastra u 19. stoljeću a posebno se ističe na Detaljnom listu XXII iz Državnog Arhiva u Splitu iz 1828.godine.

Što možemo očekivati već nakon prvih sondažnih ispitivanja terena? Oko povijesnog Kapitula će se pronaći veliko groblje iz ranog srednjeg vijeka a na platou glavice će se pronaći ostatci crkve sv. Marije, katedrale hrvatskog biskupa iz 11. stoljeća kojega su htjeli za sebe hrvatski kraljevi. Još ako je „pročitati“ iz neobičnog rasta stoljetnih čempresa koji danas uokviruju vrh glavice Anićevac, mogli bismo naslutiti i oblik njezinoga tlocrta – minijaturna ranosrednjovjekovna crkvica okrugloga tlocrta koja je vjerojatno inkorporirana u kasniju trobrodnu katedralu.

Za daljnje razmišljanje ostaje naziv toponima Anićevac, mogući (B)anićevac. Da li nazivom, koji se pravim čudom održao do danas, nama sugerira kako je upravo na tome mjestu nekada davno bilo sijelo banskog suda? Još dva zanimljiva naziva parcela u neposrednoj blizini Kapitula (Anićevac) daju naslutiti o znamenitoj povijesti Glavice Anićevac. Veći broj parcela podno glavice nosi naziv crkveno i crkvena njiva ukazujući da bi se na vrhu glavice Anićevac mogli očekivati ostaci crkve sv. Marije kojoj su pripadali okolni nizinski prostori.

Zaključak

Razmišljala sam o metafizici ovoga prostora. Svaki prostor na ovome svijetu ima svoju fizičku ali i metafizičku manifestaciju a upravo ona, nevidljiva a manifestna, prečesto je važnija od one očima vidljive. Zar nije apsurdno da se lokalitetu sa kojega se presuđivalo o vlasništvu nad zemljištima, darivajući stoljeća podobnih, stoljećima oduzimajući nepodobnima, In nomine Domini ili In Christi nomine ili In Rex nomine, danas zaboravi mjesto? Možda nije apsurdno koliko pravedno.

Koliko li odurnih kletvi sadrže darovnice naših narodnih kraljeva? Naših banova, vicebanova? Zaposjedajući zemljišta, darivajući podobne prijatelje, crkvenjake, poslušnu služinčad zar napismeno nisu prijetili božjom srdžbom? Zar neposlušnima nisu prijetili paklom u ekskluzivnom društvu Jude Iškariota? Zar u darovnicama nisu prijetili kletvom 318 crkvenih otaca, štoviše pisanoj na jeziku latinskom (maledictio CCCXVIII patrum) zar se ne činiše svojstvena Bogu?

Ali koji je to Bog, latinski ili grčki, koji ima misao o vlasništvu nad zemljištem? Koji to Bog  proklinje i prijeti budućim naraštajima svoje djece ukoliko ospore obilne darovnice? Uvijek smo to samo mi, narod i naši narodni vladari, koji Bogu stavljamo strašne merkantilističke ambicije i još strašnije riječi u usta.

Da  li je uopće dobro ponovno pronaći ovaj prostor?

Bilo bi bolje ne imati nikakvo mišljenje o Bogu

nego mišljenje nedostojno Boga

Plutarh

Natalija Princi: New chapter of Capitol of Knin

The place of the historic medieval seat of Croatian King’s bishop or the Capitol of Knin was and still remains an unsolved question in our national medieval historiography. The bishops who held the royal title no longer resided in Knin after it fell to the Ottoman Turks in 1522 and for a very long period of time, 166 years to be precise, the location important to Christian legal tradition but irrelevant to Islam legal tradition, was lost from folk legends.  During the last 200 years of searching and disputing, two different locations of Capitol of Knin have been proposed: the hilltop Gajnjača in the immediate vicinity of Knin's Fortress and the village of Biskupija situated at some distance from Knin's Fortress or castrum Tininense. Researchers and historians were following the testimony of Thomas the Archdeacon from the 13 Century who, while describing the residence of Croatian Royal Bishop, described it as being in the field near Knin's Fortress or to put it in his words in campo iuxta castrum Tiniense. The only firm point that was recognizable without any doubt was the Fortress itself while the field mentioned in his testimony could refer to both nearby fields surrounding Knin's Fortress, the Kosovo Field (Kosovo Polje) and the Knin Field (Kninsko Polje). Besides his written testimony, up to one year ago, we were left only with one historical map assigned to Matteo Pagano (ca 1530) describing this area as it appeared in the 16th century. This was the oldest known representation of Knin's area on a map. Fortunately enough, the colleagues Juran, Barzman and Faričić have published an original scientific paper named Cartography in the service of the Venetian State: an early 16th-century map of central and northern Dalmatia by an unknown draftsman and within it they've published an even older map of central and Northern Dalmatia by an unknown draftsman (ca 1501). Now a comparative analysis of the two 16th century maps became possible and what was immediately visible more than ever before is that the Capitol of Knin (indicated with the toponym Capitulo) was not situated on the hill of Gajnjača nor in the village of Biskupia but on a small hill in Kninsko Polje spotted on the right river bank of Krka, not far from the river crossing at Topolje. The last important testimonial about its exact historical location came from finding Original plans of the first official survey of the former province of Dalmatia from 1828. (Detailed sheet number XXVI) at State Archive in Split. Its name today is Anićevac and it looks exactly as Thomas the Archdeacon had described. It is located in Kninsko polje some 2 kilometers away from Knin's Fortress surrounded by a waste area of meadows that were frequently flooded by a torrent identified as La Fiumara on the Map of Pagano or Torrente Krvavica Jaruga on Historical Maps of the Habsburg Empire in 19th century. Moreover, from the hilltop of Capitol of Knin two strategic positions namely the Knin's Fortress and the hill-fort of Topolje are visible to the naked eye.

FUSNOTE:

---

[1] Fratarica je današni naziv uzvisine u Katastru RH. Međutim među starijim autorima ovo sjedište Kapitula se češće naziva Kapitul na Gajnjači (zapravo na jugozapadnoj zaravnjenoj padini brežuljka Gajnjače)

[2] Manda Zelić, Srednjevjekovne isprave Knina i kninskog Kaptola, Kninski muzej, Knin 2006

[3] Ivan Kukuljević Sakcinski, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae / Diplomatički sbornik Kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom, Štamparija Dragutina Albrechta, Zagreb 1874

[4] Toma Arhiđakon, (Thomas Archidiaconus Spalatensis, Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium) Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika), HS c XV,3, p. 63-64, Književni krug, Split 2003.g)

[5] Frane Bulić, Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije, sv. 1, Zagreb 1888 g., str. 3-13

[6] Stjepan Gunjača, O položaju kninske katedrale, SHP, III ser, sv. 1, Zagreb 1949, str. 38)

[7] K.O. Knin – Fratarica – kat.čest. 5672 i kat. čest. 5673

[8] Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium – Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, HS, c XV, 3, p. 63-64, Književni krug, 2003.g.

[9] Matteo Pagani, Venezia, ca 1530., NSK, Zbirka Novak, Zbirka zemljovida i atlasa NSK, Tuto el Contado di Zara e Sebenicho)

[10] Fiumara (Talijanski rječnik Treccani – Fiumara s. f. [der. di fiume]. – Termine col quale si indicano nell’Italia merid. i fiumi o torrenti a letto largo e ciottoloso, che, impetuosi nella stagione delle piogge, sono asciutti per il resto dell’anno. Nella lingua antica (anche nella variante fiumaia, ebbe gli stessi sign. di fiumana)

[11] Torrente – (Talijanski rječnik Treccani – Torrente /to’r:ɛnte/ s. m. [dal lat. torrens -entis, propr. “che si secca in certi periodi”, ma poi inteso come “divorante, impetuoso”]. – 1. (geogr.) [corso d’acqua caratterizzato dal regime variabilissimo dei deflussi, con alternanza di portate piccole o nulle e di piene violente] – fiumara, rigagnolo, rivo, ruscello. )

[12] Kristijan Juran, Karen Edis Barzman, Josip Faričić: Kartografija u službi Mletačke Države – Karta sjeverne i srednje Dalmacije nepoznatog autora s početka 16. stoljeća, Geoadria, str. 102.

[13] Habsburg Empire Cadastral Maps – XIX Century – Knin con Kninskopoglie 1828.g.

[14] Comune censuario (o catastale)  – pl. Comuni censuarie (o comuni catastali)

[15] Comune censuario (o catastale)  – pl. Comuni censuarie (o comuni catastali)

[16] Državni Arhiv Split, HR-DAST-152- Kninsko Polje – Zapisnik nove granice K.O. Knin, kao jedne K.O., s Kninskim poljem i Vrpoljem iz 1825. godine. (Br 19 / Kutija 867)

[17] § – simbol pravnog odjeljka ili pravnog kodeksa

[18] Istᵉ catᵉ – skraćeno od Istruzione Catastale (hrv. katastarski naputak)

[19] Mai i sempre – očiti lapsus calami –  mai (hrv. nikada) a sempre (hrv. uvijek) – u pisanju je autor napravio pogrešku te je, obzirom na kontekst, uzet kao točan sempre (uvijek)

[20] Caseggiato – stambeni blokovi, skupine kuća

[21] Borgo – utvrđeno naseljeno mjesto

CURIA REGIS: Što kaže „kletva“, a što povijesni izvori o smrti kralja Dmitra Zvonimira?

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

Piše: Mate Božić

Kada govorimo o starohrvatskoj prošlosti, o kojoj je do danas sačuvano relativno malo podataka, vrlo je bitno razlučiti što je povijesna činjenica, a što mit… Jedan od takvih istaknutijih primjera je naravno legenda o Zvonimirovom ubojstvu, odnosno kletvi. Tako, prema hrvatskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina tzv. „kletva kralja Zvonimira“ izvorno glasi: „…koji ležeći u krvi izranjen velicim bolizni, prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatk njih bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili.“. Prema tome, navedena kletva bi se odnosila na najavu skorašnje tuđinske vladavine u Hrvatskoj, koja bi, prema nekim tumačenjima, trajala tisuću godina, tj. do 2089. – budući je Zvonimir umro 1089. godine. Prema toj legendi, Zvonimira su ubili predstavnici nezadovoljnog naroda (koji se nije želi odazvati pozivu na križarski rat) 20. travnja na saboru koji se održao u „petih crikvah u Kosovi“ – tj. današnjoj Biskupiji kod Knina.

Lokalitet „Pet crkava“ u Biskupiji kod Knina (Bukurovića podvornica, Crkvina, Lopuška glavica, Stupovi – dok je na mjestu pete crkve podignuta pravoslavna crkva Sv. Trojice, koja se nije arheološki istraživala), gdje je prema legendi kralj Zvonimir bio ubijen; Bijaći s ostatcima crkve Sv. Marte, na granici donjokaštelanskog i trogirskog polja (danas na administrativnom području grada Trogira)  – stvarno mjesto kraljeve smrti

Međutim, unatoč ustaljenom vjerovanju u kraljevu kletvu i Zvonimirov tragičan kraj (u posljednje vrijeme opjevanoj i u popularnoj pjesm), povelja kralja Stjepana II. izdana 1089. u Šibeniku, a vezana uz današnju Kaštel-Gomilicu, izričito navodi Zvonimirovo preminuće i time kao povijesni izvor definitivno opovrgava (mnogo kasnije nastalu) predaju o njegovu ubojstvu. Naime, ta isprava čak spominje i „spis“ koji je poglavarici splitskog ženskog samostana Sv. Benedikta „izdan od nedavno preminulog kralja Zvonimira“. Osim toga, splitski kroničar Toma Arhiđakon sredinom XIII. st. piše kako je Zvonimir „platio dug smrti“, što je specifični kršćanski izraz koji upućuje na isključivo naravnu smrt kralja.

Isprava kralja Stjepana II. izdana 8. rujna 1089. u Šibeniku, a u kojoj se spominje i „nedavno preminuli kralj Zvonimir“; „Smaknuće Ljutomišla“; J. F. Mücke, druga polovina XIX. stoljeća – jedino djelo domaćeg historicizma koje prikazuje ubojstvo nekog hrvatskog vladara (Ljudemisl je bio ujak kneza Borne i prema nekim izvorima njegov kratkotrajni nasljednik)

Povjesničar Ante Jadrijević u svojoj raspravi iz 1967. godine zaključuje kako se sve kasnije predaje o nasilnoj kraljevoj smrti zapravo odnose na jednog drugog hrvatskog vladara i nešto ranije povijesno razdoblje. Točnije, na vladavinu kralja Miroslava sredinom X. stoljeća, koja je doista tragično završila, kako izvještava Konstantin Porfirogenet: „njegov je sin Miroslav, poslije četvorogodišnjeg vladanja, bio ubijen od bana Pribine…“. No, ako je 20. travnja kraj Knina bio ubijen Miroslav, a ne Zvonimir – gdje je doista umro taj kralj o čijoj su se vladavini isplele brojne legende?

Pretpostavljeni izvorni izgled sjevernog dijela dvorskog sklopa u Bijaćima (T. Marasović); Rekonstrukcija crkve Sv. Marte koja je nekada stajala na današnjem arheološkom lokalitetu Bijaći („Hrvatski kraljevi“)

Jadrijević u istoj raspravi navodi zapis Dubrovčanina Jakova Lukarevića iz XVI. st.: „Nel detto tempo mori Suonimir re di Croatia, et fu portato a sepelire in Bichiay nell’ isola Metabure in san Antonio dove si sepelivano i re del paese…“. Autor ga tumači ovako: „U spomenuto vrijeme umrije Zvonimir, kralj Hrvatske, u Bihaćima, i bi ponesen na ukop na otok Metabure, u sv. Antuna, gdje se pokapahu domaći kraljevi…“. Prema tome, Zvonimir je umro u Bijaćima, a pokopan je na otoku Sv. Marije u Solinu!

Crtež nastao prilikom istraživanja crkve Sv. Marte u Bijaćima početkom XX. st. s nacrtom vjerojatnih ostataka vladarskog dvora Trpimirovića (desno); Sudionici projekta „Sačuvajmo Bijaće u 21. stoljeću“ u Bijaćima 3. ožujka 2015. godine uključujući i povijesne postrojbe: „Vitezovi kralja Zvonimira“ (Knin), „Domagojevi strijelci“ (Vid) i „Tomislavova straža“ (Split)

Vratimo li se dalje u prošlost – na istom mjestu gdje je, prema povijesnim izvorima, krajem XI. stoljeća umro kralj Zvonimir, u IX. st. izdane su Trpimirova i Muncimirova povelja, odnosno po prvi put je zabilježeno hrvatsko ime (852. godine). Bijaći se često spominju i kasnije: u ispravi kralja Zvonimira, u umetku Supetarskog kartulara, u zaključcima splitskog crkvenog sabora iz 1185., papinskim bulama i poveljama Arpadovića. Međutim, nakon rata kralja Ludovika s Mlečanima u XIV. st. Bijaći su bili napušteni, a izvorna crkva Sv. Marte vjerojatno bila uništena u vrijeme osmanlijskih pustošenja.

Povijesne postrojbe starohrvatskog doba: „Praetoriani Croatorum“ (Split-Klis) i „Red svetog Ivana Trogirskog“ (Trogir), sastali su se 16. prosinca ove godine u Bijaćima kako bi kraj crkve Sv. Marte, u okviru projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ te u sklopu II. Dana Tome Arhiđakona, održali manifestaciju oživljene povijesti                          „Krunom hrvatskih vladara: Kaštela – Trogir 2022.“

Iz vladarskih povelja Trpimirovića, poput onih izdanih u Bijaćima, moguće je saznati nešto više o strukturi starohrvatskog dvora. Tako se u Muncimirovoj ispravi iz 892. godine, a koja je nastala „ispred vrata crkve Sv. Marte…“, kao svjedoci navode neki dvorski dostojanstvenici: dvorski župan, župani mačonoša i štitonoša, župani konjice, komore i podruma, župan komornik, vladaričin župan i mačonoša, rizničar, komornici, predstojnik samostana te župani pojedinih područja (Klisa i Livna).

Prijepis povelje kneza Muncimira izdane 28. rujna 892. u Bijaćima

Titule tih dvorjana, s kojima je knez povremeno boravio u svojim rezidencijama (uključujući i Bijaće), upućuju na zaključak kako je dvor hrvatskog vladara bio uređen po uzoru na zapadnoeuropske dvorove karolinškog perioda, kakvi su postojali primjerice u današnjoj Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj, dok je osobito gusta mreža takvih karolinških vladarskih sjedišta utvrđena u zapadnom dijelu Franačkog Carstva. Naime, na tim dvorovima zabilježene su dvorske službe istovjetne navedenim iz starohrvatskog doba.

Zabat s imenom kneza Muncimira iz Uzdolja kraj Knina                                                                                                         (danas u splitskom Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika)

Zanimljivo je kako jedini sačuvani kameni spomenik (zabat) s natpisom kneza Muncimira potječe iz 895. godine, a pronađen je daleko od kaštelansko/trogirskih Bijaća – u ruševinama crkve na groblju Sv. Luke u Uzdolju kraj Knina. Međutim, taj zabat s Muncimirovim imenom i njegovom titulom “princeps” (“PRINCEPS MUNCIMYR”), iako pronađen u Uzdolju, vjerojatno potječe s lokaliteta Crkvine u selu Biskupiji kod Knina, gdje je pouzdano utvrđeno postojanje starohrvatskog vladarskog dvora.

Crkva Sv. Marije u Biskupiji izgrađena 1938. godine kao spomen-crkva kralja Zvonimira povodom 850. godišnjice kraljeve smrti; Freske su izradili slikari Jozo Kljaković („Stolovanje kralja Zvonimira“) i Frano Šimunović, dok je crkvu posvetio nadbiskup Alojzije Stepinac

Naime, hrvatski kneževi i kraljevi nisu imali stalno sjedište, odnosno glavni grad (ni u Bijaćima, niti u Biskupiji kod Knina), nego su boravili na svojim brojnim vladarskim posjedima, dvorovima i utvrđenim gradovima. Prema T. Marasoviću takvi dvorovi i dvorci („castrumi“) su, osim u Kninu, postojali i u Ninu, Biogradu, Šibeniku i Klisu dok u Kninu, kao i u Solinu, nalazimo također i ostatke vladarskih mauzoleja.

Rekonstrukcija nekadašnjeg izgleda sakralnog kompleksa na arheološkom lokalitetu                                                  „Crkvina“ u Biskupiji kraj Knina

Kninski vladarski dvor se tako nalazio na kraljevskom posjedu („villa regalis“) u današnjem selu Biskupija, a riječ je o većem građevnom kompleksu koji se nalazio sjeverno od stolne crkve. U tom su sklopu bila izgrađena tri krila, koja povezana s bazilikom i vladarskim mauzolejom, zatvaraju prostrano dvorište u sredini – vjerojatno s trijemom prema crkvi. Materijalni ostatci upućuju na postojanje stubišta, što znači da se radilo dvokatnoj građevini, koja je možda ujedno služila i kao rezidencija hrvatskog biskupa. Tako je u Kninu uz vladarski dvor te utvrđeni dvorac („castrum“) postojao i vladarski mauzolej kakav nalazimo i u Solinu uz današnju crkvu Gospe od Otoka, gdje je (prema J. Lukareviću) bio pokopan i kralj Zvonimir.

Starohrvatska kruna Trpimirovića nalazi se i u drugom polju grba Vrane kraj Biograda (lijevo), u opisu kojega je izričito navedena kao kruna „kralja Dmitra Zvonimira“; Povezanost kralja Zvonimira s Kninom očituje se i u aktualnom grbu toga grada (desno) sa Zvonimirovom krunom u gornjem kutu uz središnji motiv pashalnog (uskršnjeg) janjeta; Janje u hodu na grbu Knina iz 1904. (sredina)