Sortiraj po:
Pogledaj:
  • Naslovna
  • Arhiva za kategoriju "Crtice iz povijesti i zemljopisa"

Kategorija: Crtice iz povijesti i zemljopisa

Brico Ante Belakušić ulazi u vremeplov i šeta se glavnom kninskom ulicom, Zvonimirovom, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina – sve popraćeno starim slikama


Legendarni, zadnji kninski brijač, Ante Belakušić doselio je iz Šibenika u Knin 1967. godine i kao mnogi koji su došli u ovaj grad, zavolio ga i postao Kninjaninom.

Za potrebe još neobjavljene knjige Ivice Šimića “2025 godina grada Knina” ‘ušao je u vremeplov’ i prošetao se glavnom kninskom ulicom, Zvonimirovom, da bi nam otkrio kakva je ona bila 60-ih, 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća.

Da bi čitatelju bilo jasno kuda brico Ante šeće, koristit ćemo današnje kućne brojeve u Zvonimirovoj ulici.

Šjor Ante je krenuo Zvonimirovom od broja 1, lijevom stranom ulice, netom nakon skretanja za autobusni kolodvor i šeće prema Atlagića mostu. Kninski brico šeće i priča:

“Na broju 1 bio je restoran Putnik (šef Mile Živković). Zatim ide brijačnica Čoko na broju 3, zatim prodavaonica obuće Planika, zatim na broju 5 mesnica Gavrilović. Poslije nje, točno preko puta Marulićevog trga, na broju 7 bile su Prodavaonica gramofonskih ploča, radija i televizija te Elektromaterijal (šef Ilija Borovnica). Zatim ide Prodavaonica šivaćih strojeva Bagat (šefica Drina Bjegović) pa slastičarnica Džemo, pa na broju 13 Tačkino skladište novina. Pored skladišta su bili urar Ljubo Grgić i Tonkina apoteka. Zatim Turist biro.

Slika 1 – Knin, Turist biro, uslikano 1980-ih

Onda na broju 15 ide papirnica (šef Sava Vujatović), pa trgovina metraže tekstilne robe (šefica Jeka Bojanić), pa trgovina trikotaže (šefica Nada Vuković). Zatim slijede mesnica Drniš mesoprometa, Foto Mijakovac i Dinarkina samoposluga (šef Boško Dančić).

Slika 2 – Foto Mijakovac – 60-e

Nakon skretanja za Dinarino igralište slijedi trgovina namještaja (šef Branko Marić) na broju 25, pa radnja za popravak kućanskih aparata Čajevac na broju 27. Onda slijedi Cvjećara Marije Vitas (kasnije su u tom prostoru bili mesnica Mirčetić pa poslije nje butik Endži). Zatim na broju 31 ide kuglana (kasnije 80-ih rock klub Baćo), pa tangaona Ante Škarice (poslije je u tom prostoru bio Varteks).

Onda slijede na broju 35 gostiona Peše Ožegovića i Komisionar (šef Stevo Kuprešanin). Na broju 37 bila je prodavaonica odjeće Sana, a na broju 39 butik Tara. Na skretanju za nasip bila je Prominska gostiona (a kasnije u istom prostoru gostiona Velebit Mirka Vranjkovića). Slijede Jovanović soda voda i gostiona Slavija na broju 41.

Slika 3 – Pazarni dan – u pozadini gostiona Slavija – uslikano početkom 80-ih

Zatim idu kafić Anite Katić, trgovina Kluz (šef Joso Perica), Dinarkina trgovina prehrane Non stop (šef Jovo Dragičević) i kafana Veseljak. Kasnije  je to bio kafić 059 (a nakon toga je u istom prostoru bio kafić Europa club). Vlasnici tog kafića bili su Jere Džaja pa Branko Vitas.

Slika 4 – Kafana Veseljak – 60 ili 70-godine

Zatim, na broju 49 ide brijački salon Ante Belakušića, na broju 51 krojački salon Smilje Maglice te butik Mirčetić na broju 53, sve to točno preko puta crkve sv. Ante. Zatim na broju 55 ide mesnica Mesoprometa Drniš (šef Đorđe Čolović), a do nje je prodavaonica obuće Čik Kumanovo.

Slika 5 – Prodavaonica obuće ČIK Kumanovo, uslikano početkom 80-ih

Zatim ide još jedna prodavaonica cipela (šef Stevo Žmiko). Slijedi na broju 61 radnja Ivice Petraka za popravak pisaćih strojeva pa onda prodavaonica kućanskih aparata Obodin (šef Branko Kekić).

Točno preko puta stare tržnice je prodavaonica prehrambene robe (šef Nine Ćaćić), a netom prije vatrogasnog doma je  prodavaonica tekstilne robe Trudbenik (šef Duška Novaković). Slijedi gostiona Mile Paraća (kasnije je u tom prostoru bila Prodavaonica sportske opreme i lovačkog oružja Sport šef koje je bio Branko Popović).

Slika 6 – Stari način prometa u glavnoj kninskoj ulici, u pozadini – prodavaonica Sport; uslikano početkom 80-ih

Zatim idu prodavaonica obuće Sloga (šefica Mira Babić Grkinić) te na broju 73 frizerski salon Jovanke Grmuše. Slijede Pekara Gega te na broju 81 skladište Tiska Bore Musića.

U zadnjoj kući prije Atlagića mosta, u Zvonimirovoj 103 bila je stolarska radnja Jovice Koluvije. Tu prelazimo cestu i suprotnom stranom ulice idemo nazad prema početku Zvonimirove.

Nakon 20 metara uz stepenice se ide u konobu Stari grad. Slijede u Zvonimirovoj 58 konoba Nike Matkovića, na broju 54 limarska radnja Marjanović, pa vunovlačara Dragana Jovanovića (poslije je u tom prostoru bio frizerski salon Jelene Janković).

Slijedi stara tržnica na kojoj su se nalazile ribarnica Drage Anića, mesnica Jove Čeke te banka.

Kad se prođe samostan sv. Ante, u Slavića kući, u Zvonimirovoj 42 bila je trgovina Željezna roba (šef Nikola Stojaković).

Slika 7 – Trgovina Željezna roba, početak 80-ih

Također, u Slavića kući, na broju 40 bio je urar Ante Jukić (poslije njega u istom prostoru bio je frizerski salon Radmila).

Slika 8 – Pazarni dan – u pozadini frizerski salon Radmila, početak 80-ih

Pored urara (odnosno frizerskog salona) bila je i mješovita roba Gojka Kukolja.

Prije pravoslavne crkve Bogorodičinog pokrova bili su postolar Ratko Lovrić te u danas razrušenoj kući limar Jandre Manojlović Limica.

U zgradi na mjestu koje se danas nalazi Gospodarska komora bila je prodavaonica namještaja Ante Gašparovića i Marka Novkovića. U staroj ruševnoj zgradi pored Gospodarske komore koja se obnavlja bile su prodavaonica stočne hrane (šef Jovo Treskavica) i tajništvo lovačkog društva Dinara,

Zatim na broju 32 ide komoćarska radnja Ivice Komoćara, te na broju 30 udružena postolarska radnja Mirković-Maričić-Lazić. Zatim slijede kninski urar Ive Glavinović, frizerski salon Nede Belakušić, staklarija Dušana Zelembabe (poslije je u tom prostoru bila prodavaonica dječjih igračaka Zeko šefice Marije Dujaković) te kotlarska radnja Milana Živkovića. Zatim slijede prodavaonica obuće Solid (šef Aco Njegić) i frizerski salon Džaja (kasnije kemijska čistionica Ilije Vještice) u Zvonimirovoj 24.

Slika 9 – Društvo komentira najnovije vijesti iz novina – u blizini kemijske čistionice

U ulici koja skreće u Krešimirovu bili su kafić Grand, a na samom kraju Krešimirove koja se vidi iz Zvonimirove bili su foto Martin, mesnica Jove Korolije, frizerski salon Siša  i prvi kninski kafić Tref.

Slika 10 – Prvi kninski kafić Tref – 70-e

Slijedi hotel Dinara koji se prije 2. Svjetskog rata zvao hotel Grand (šef hotela Dinara bio je Ljubo Romić). U zgradi koja se nalazi uz sami stari hotel bila je prodavaonica cipela Borovo (šef Marko Kovačević).

Slika 11 – Hotel Dinara i prodavaonica Borovo, početak 80-ih

Slika 12 – kninska mladež u bašti hotela Dinara

Do Borova bila je prodavaonica obuće Slavonija (šef Duća Gavranović), u Zvonimirovoj 20. Na broju 18, u prolazu, bila je videoteka (vlasnik Glogovac), a zatim idu parfumerija (šefica Ruža Bjedov) i limarska radnja (šef Joso Gambiroža).

Slika 13 – Kninski berekin Mute – u pozadini trgovina obuće Slavonija

Slika 14 – kninska mladež kod stepenica za staru gimnaziju

Kad se prođe zidić i Trg Marka Marulića slijedi urar Tonko Grgić u Zvonimirovoj 12.

 

 

Slika 15 – Radnja urara Tonka Grgića, početak 80-ih

Zatim idu prodavaonica cipela Kozara, zlatar Ivezić, stolarska radnja Nikše Zoričića i prodavaonica vina Peše i Šime Dujića. Zatim su u prolazu bili zubar Dragec, kafić Sport i igraonica Feniks. Slijede Narodne novine koje su i danas tu, a u Zvonimirovoj 2 bila je slastičarnica Bobis.

Slika 16 – U Bobisu – 70-e

I tu završava naša šetnja.“

Tekst preuzet iz još neobjavljene knjige Ivice Šimića “2025 godina grada Knina”

Foto: Goran Zelić i www.galerijaknina.com (fotografije koje su ustupljene za potrebe knjige “2025 godina grada Knina”)

Na naslovnoj slici – kninska mladež u šetnji ulicama grada 70-ih

Foto vijest iz 1875. godine: Crtež koji govori više od tisuću riječi


Slike (u ovom slučaju crtež) često govore više od tisuću riječi.

Koliko je bio težak i neravnopravan položaj žene u našim krajevima govori crtež T. Schiffa iz 1875. godine kojeg je naslovio “Morlačka obitelj na putu”.

Na crtežu muškarac jaše na konju, a djeca i ovan pješke kaskaju za njim. Zadnja u koloni je žena koja hodajući prede vunu.

Autorska prava su vlasništvo portala Huknet

I. Lovrić piše 1776. godine kako smo tada živjeli na ovim prostorima: O surovom odgoju djece, teškom položaju žena, o specifičnom karakteru ovdašnjih ljudi


Ivan Lovrić, hrvatski pisac rođen je 1754. godine u Sinju gdje je i umro sa samo 23 godine života, 1777. godine.  Studirao je jezike i filozofiju u Veneciji, a medicinu u Padovi.

U knjizi iz 1776. godine „Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa…“ nadopunjuje Fortisa  (samo dvije godine nakon izdavanja Fortisovog djela) novim informacijama.  Knjiga je u hrvatskom prijevodu objavljena 1948. godine i do danas, na žalost, više nije prevođena.

U ovoj rijetkoj knjizi, povijesnom i dokumentarističkom djelu izuzetnog značaja za etnologiju dalmatinske zagore, Lovrić nam govori kako su na ovim područjima (od Sinja do Knina) živjeli ljudi koje su tada strani putopisci, ali i stanovnici dalmatinskih gradova nazivali Morlacima.

Citiramo dijelove Lovrićeve knjige.

Odgoj

Tek što se rode, peru se dječaci hladnom vodom, a zatim ih priprosto stavljaju u kakvu krpu krute raše. Njihovo ih bijedno zaštitno sredstvo čuva i brani od svih nepogoda zraka i godišnjih doba tokom pet ili šest mjeseci.

Majke ih ostavljaju da po svojoj volji plaču ili da šute dok se one bave domaćim poslovima. Tako se događa da njihovi mališani, koji plaču od prirode, nauče šutjeti od umora.

Majke ipak nisu takve barbarke da, previđajući plač koji bi mogao škoditi njihovoj djeci, ne bi uklonile opasnosti kojima bi djeca mogla podleći.

Svaka vlastitim dojkama doji svojega sina. Na taj način počinju sinovi još od povoja osjećati za majke srdačnu ljubav koja s navikom postaje sve jača.

Bilo bi veliko zločinstvo bračnih drugova i po njihovu mišljenju velika uvreda prirodi učiniti kraj rađanju djece tako da dječaci sisaju materino mlijeko sve dok mati iznova ne zatrudni.

Odgoj morlačkih dječaka, onako strog, biva godinama još stroži. Oni svoja prsa izlažu gola i prekomjernoj ljetnoj žezi i još nepodnošljivijoj oštrini zime. Tako stječu ono dragocjeno zdravlje, onu krepčinu, koja u kulturnim i lijepim gradovima uza sve najnježnije brige i uza sva moguća i proračunata nastojanja postaje rijetka.

Obiteljski život

U svakoj morlačkoj porodici počevši od najmlađeg pa do najstarijega svatko ima svoj poseban nadzor i svi su zajedno slični gomili mravi koji rade za zajedničko dobro.

Ljubav i sloga koja vlada u morlačkim porodicama nije tako laka da bismo je našli u uglađenim krugovima.

Svaka porodica ima kućnoga glavara, koga zovu starješinom to jest časnim starcem. Zadaća je starješine da se brine za hranu, odijelo i sve što je porodici potrebno, ali ničim ne može raspolagati sam. Radi li se o prodaji ovaca treba dati pristanak čuvar stoke. Ako se radi o prodaji goveda potrebno je dopuštenje onih koji obrađuju zemlju.

U toj mudroj podjeli ima reda uza sve to što Morlaci žive vrlo neuredno. Štednje ne trpe ni za živu glavu ni u jednoj porodici. Ako ima nekoga tko shvaća korist štednje, rugaju mu se. O štedljivu čovjeku misle da griješi zbog škrtosti. Svoj prirod troše bez ikakva pravila i mjere i događa se da ni najimućniji ne izdrže do nove žetve, a da se katkada ne zaduže za žito.

Sav njihov nered u gospodarstvu nastaje zbog čašćenja koje počinje u doba žetve i traje do posljednjih dana poklada. Ljeti ako rade na poljima jedu četiri puta na dan i u to doba mora na svaki način biti i vina, inače se ne može raditi.

Kada završe poslovi, zimi, napunivši dobro trbušinu, Morlaci ponajviše mnogo sjede te prave polukrug oko ognjišta gdje se griju i naizmjenično pripovijedaju prljave pričice, ali ne zaboravljaju ni istinite koje se tiču povijesti našeg naroda. Pričice koje sinovi primaju od otaca predaju se unucima i tako redom. Tako da se po predaji čuvaju uspomene na sva davna i znamenita djela koje se mijenjaju prema sklonosti onoga tko priča.

Morlaci imaju zdravo načelo da drže, što se više može, porodicu na okupu, misleći vrlo dobro da je nesloga uzrok propasti. Zato nije rijetka pojava da mnoge porodice narastu do broja od trideset lica, neke do četrdeset, a neke druge i do šezdeset.

Kao i svuda tako su i kod Morlaka obično žene izvor nesloge u porodicama. Morlaci rijetko slušaju njihove jadikovke, štoviše, ako se tuže jedne na druge, često ih muževi namlate, pa tako one, znajući što slijedi iza jadikovanja, žive u najsavršenijem miru i ne tuže se tako lako.

Kuće u kojima ovdašnji ljudi žive

Morlačke  su kolibe vrlo nezgrapne i neudobne, a imaju ponajviše oblik kvadrata ili pravokutnika. Na četiri ugla kuće nalaze se jake grede koje su zabijene pet ili šest stopa u zemlju. U prostoru između greda nalaze se zidovi od isprepletenog šiblja ili kamenja. koje je nezgrapno složeno jedno na drugo na suho. Morlačko je vapno ilovača ili goveđa balega pomiješana s pepelom. Krovovi kuća pokriveni su močvarnom trskom.

Osim prizemlja nema drugih prostorija, tako da su kuhinja, spavaonica i soba za primanje jedna te ista prostorija. Ima koliba koje služe kao bijedno sklonište u isto vrijeme ljudima i stoci, a dijeli ih katkada samo pregrada od šiblja.

Njihovi su kreveti šćavine (grubi pokrivači) od kojih jedna služi kao strunjača, a druga kao pokrivač. I malo slame im katkada služi mjesto strunjače, a kao pokrivač više ovčijih koža sašivenih zajedno, ali im nije nimalo teško spavati katkada i na golu tlu i pokriti se vlastitom kabanicom. I to ako je zima. Ako je ljeto, spavaju na otvorenom bez ikakve zaštite.

Obično ne skidaju sa sebe ništa osim što izuju čarape, a to čine zato što im se pruža prilika da ih osuše na vatri.

Katkada skidaju ječermu i pojas za koji je privezan nož i to im onda služi kao jastuk, ispod kojega još metnu jedan ili više pištolja. Ispruženi na taj način spavaju možda slađe nego razmaženi i meki ljudi na najnježnijem i najsavršenije nabijenom pamuku.

Ne smije se zaboraviti da oni koji nemaju drugih sredstava da se zaštite od zime, metnu na se šćavine tako da nose sa sobom svoje krevete.

Ima ljudi koji se sjećaju da su još prije pola vijeka pojedini Morlaci običavali i po koju kolibicu voziti po želji amo tamo na teretnim kolima. To bi moglo služiti kao dokaz da potječu od starih Skita ili Gota kojima je Horacije spjevao panegirik.

Još će više zadiviti kulturnije narode to što u slučaju kad kojemu Morlaku izgori kolibica, svi njegovi sunarodnjaci po nekoj prirodnoj obvezi složno nastoje da mu nadoknade gubitak. I ta se pomoć ne ograničava na međe jednoga sela. Katkada se događa da onome koga po nesreći zadesi požar kasnije živi mnogo bolje nego prije. Tko će jamčiti da među kulturnim narodima mnogi ne bi zloupotrebili ovaj socijalni sistem. A ipak ga među Morlacima ne zloupotrebljava nitko.

Jela kojima se ovdašnji ljudi hrane

Redovno je i najobičajnije morlačko jelo u ljetno doba mlijeko, a da iz njega izvuku više koristi odjednom, običavaju ga zakiseliti octom, pošto iz njega izvade maslo koje sadržava. Sirutka što ostane služi im za piće i zajedno s kruhom za jelo.

Vještina da prave na talijanski način grušavinu koja se u običnom govoru zove puina, sasvim je nepoznata morlačkim snahama. Kajmak, što ga one prave bez mnogo truda i pameti, izvanredno je ukusan za svačije nepce, pa i za strano.

Sir što ga prave za svoju svakidašnju potrebu sav je u komadićima koji se čuvaju u mješini pa ga obično zovu mišnim sirom.

Obično ne jedu pure (izuzevši kritička vremena kad se jede sve što čovjeka može nahraniti), osim od prosa, ali se njom ne hrane često, a ako ne pliva u maslu, ne ide im u slast. A kako se čini da je suhu ne mogu progutati, daju joj u posne dane drugi začin koji se sastoji od meda ili rastučena luka pomiješana s vodom i štedljivo s uljem, jer ulje treba kupovati radi toga što su lijeni saditi masline.

Čini se da su i u najjednostavijim stvarima rasipnici. Kruh pečen u peći neće da upotrebljavaju jedući mjesto njega pogače koje peku na ognjištu svaki dan pa i svaki čas kad zatrebaju. Pogače za svoju upotrebu peku od svake vrste žita osim od pšenice.

Na svečanije dane spremi i bogataš i siromah pšenične pogače.

Neki Morlaci su uvidjeli koliku štetu nanosi porodici upotreba pogača pa zato peku kruh u peći da im služi za više dana i da se tako štedi.

Kiseli kupus je zimi glavno morlačko povrće. To je jelo Talijanima ogavno.

Na njihovim poljima ima različitih vrsta bilja kojim se hrane u korizmene dane jer strogo drže post kojega ni zbog kakve bolesti nije dopušteno prekršiti. Zato onda jedu luk, ljutiku, češnjak, crljenac i sve ono što posteći manje stoji, a ne prija onome tko ima boljih jela i finiji ukus.

Fortis veli da bi Morlaci i kraj boljih jela svejedno jeli češnjak koji je tom narodu najmilije jelo iza pečenog mesa. Ali on ovdje govori nasumce. Da saznamo kako Morlaci misle o češnjaku dovoljna je ova moralna priča, koja je među njima raširena. Češnjak je, vele Morlaci, trčao za bogovima da mu se odredi neki stupanj među povrćem. Bogovi su odlučili da češnjak ima služiti kao povrće ljudima, kad ne budu imali drugo što za jesti.

Fortis precjenjuje značenje češnjaka govoreći da ljudi od njega ostaju dugo čvrsti i jaki, jer češnjak po njegovu mišljenju popravlja loša svojstva vode iz blatnih spremišta i močvarnih rijeka iz kojih su je mnogi Morlaci prisiljeni crpsti u ljetno doba. A zašto tu zaslugu koju pripisuje češnjaku ne bi radije pripisao octu koji ljeti služi Morlacima za piće, naročito kad idu raditi u polja, gdje je voda blatna.

Od pepelnice do početka nove žetve Morlaci trpe mučeći se štednjom jela dok u ostalo doba godine, kad ih ne ograničava oskudica, jedu makar propao svijet, ponajviše tako da im pucaju trbusi.

A kako su sva njihova jela vrlo jednostavna, doprinosi ta jednostavnost hrane i naročito velika upotreba mlijeka pored čistoće zraka i trudna života vrlo mnogo da ih održi u snazi i da im produlji život.

U mnogim mjestima ima časnih staraca koji žive dulje od jednoga stoljeća. U Plavnu, selu kninskoga kraja, gdje je zrak vrlo čist, uvjeravali su me stanovnici, da je nekim starcima što sam ih ondje vidio, kome sto i pet, kome sto i šest, kome sto i osam godina.

Gostoljubivost Morlaka

Morlaci primaju u svojim kolibama na najljepši način i stranca kojega nikada nisu vidjeli. Ja sam se jednom, prolazeći nekim selom, sreo sa znancem Morlakom i pošto me je taj zamolio da ostanem s njim na ručku i čuo da odbijam, reče mi: „Čekaj barem da ti dadem ispeći jagnje, da popijemo gutljaj vina“.

Imaju običaj da opijaju goste pa nisu zadovoljni ako ne vide da gosti obilno piju.

Svi se Morlaci kad svraćaju jedni k drugima naizmjenično ljube s cijelom porodicom.

Ako gost ostane u kući više dana, onda mu svako jutro najstarija kći ili snaha polije ruke, očešlja ga, splete mu kosu pa ga i dvori za stolom, dok žene s njim nikada ne jedu.

Foto: crtež – F. Schlegel – Unutrašnjost dalmatinske seoske kuće, 1892

Autorska prava su vlasništvo portala Huknet

Ivan Lovrić u knjizi iz 1776. godine opisuje stanovnike ovih krajeva: Kako je nastajala ljubav, tko su bili vještice i vukodlaci, kako se saznavala vremenska prognoza


Ivan Lovrić, hrvatski pisac rođen je 1754. godine u Sinju gdje je i umro sa samo 23 godine života, 1777. godine.  Studirao je jezike i filozofiju u Veneciji, a medicinu u Padovi.

Samo dvije godine nakon objavljivanja čuvenog Fortisovog djela „Put po Dalmaciji“, Lovrić je 1776. godine objavio „Bilješke o Putu po Dalmaciji…“ gdje se osvrće na Fortisovo djelo i daje neke nove informacije o stanovnicima ovih prostora od Sinja do Knina – tada nazivanih Morlacima.

Evo nekih zanimljivih izvadaka iz ove izuzetno vrijedne i rijetke knjige napisane na talijanskom jeziku prije 240 godina – u jedinom prijevodu na hrvatski jezik iz 1948. godine.

Ljubav

Morlaci nam svojim ljubavima dozivaju u pamet iskrenost starih vremena.

Nitko ne smatra uvredom ako ga draga neće. Oni su fatalisti i imaju često u ustima: „tako je moralo biti“ ili „tako je suđeno“.

Ako je netko ljubakao s više njih u isto vrijeme onda se to ne smatra svjetskom manirom ili životnom vještinom, već svršava tako da ga kasnije nijedna neće.

Trebalo bi mnogo godina prije nego što bi se u sirovim grudima Morlaka udomaćile ljubavne čežnje, tjeskobe, grčevi, uzdasi, plač i slične dosadne galanterije.

Njihove ljubavi nemaju nikakvih priprava: oni ih započinju brzo, čim im dođe u glavu, pa se tako ne moraju kajati da su gubili vrijeme, a da nisu vodili ljubav kad su mogli.

Nježnosti izražavaju samo očima ili još češće poljupcima. Ljubavnici se znadu dohvatiti i šakama ne čineći dakako jedno drugome zla, ali je to ljubavna šala. Sve se njihove nježnosti svršavaju grljenjem, poljupcima i igrom ruku, umjesto da se zaluđuju riječima „ti si moje sunce, moj život, bez tebe ne bih mogao živjeti“ . Oni nemaju ovih nježnih običaja jer nisu obrazovani.

U zimsko doba skupljaju se na razgovore čas u jednoj kući, čas u drugoj. Ti sastanci poznati su pod imenom prelo. Tu se uvijek skuplja mnogo mladeži oba spola i tu, ili pasući stado, započinju ljubavi.

Ljubavi se svršavaju otmicama samo u slučaju kad veza ljubavnika koji se uistinu vole naiđe na zapreku.

Vještice

Vještice igraju veliku ulogu kod Morlaka. One su u ilirskom jeziku poznate pod imenom vještice, a to su one što noću kriješte i lete, vadeći srce djeci u kolijevkama.

Ako netko nenadano oboli noću uzrok su vještice i čarovnici. Boravište vještica u zraku su crni oblaci, a na zemlji orahova stabla kojih se zato valja čuvati.

Od vještica nas čuvaju baornice, ali samo ako ih platimo.

Vještice svoja najčuvenija djela izvršuju u noći uoči Jurjeva i uoči Ivanja, 23. lipnja.

Morlaci su nekoć bili pripravni spaliti svakoga za koga bi otkrili da se prikazuje kao vještac ili o komu su to sebi uobrazili.

Vukodlaci

Vukodlaci lutaju noću, a stvaraju se od same ljudske kože, naduvene od vraga i napunjene krvlju. Vele da ta nesreća snađe one ispod kojih od časa smrti do časa pogreba prođe kakva mala životinja kao pas, mačka ili miš.

Neprilika koja nastaje od njih sastoji se samo u tome što siluju tuđe žene koje se ne stide pripovijedati kako su ih vukodlaci prisilili da pristanu na njihove želje.

Dobra srića i nesrića

Dobra srića i nesrića dva su stara morlačka božanstva koja odgovaraju dobru i zlu. Srića vodi pravim putovima, a nesrića nepravim. Ovo su krivo vjerovanje gotovo iskorijenili čuvari kršćanske vjere.

Macić

Morlaci drže da je Macić neki mladi vukodlačić. Opisuju ga kao vrlo mila i lijepa dječaka. To je đavolčić protiv kojega nema sredstva tako da ga ne možeš odagnati od sebe. Veli se da se zadovoljava tim što čovjeku služi, a spava pod gospodarevim krevetom, da bude spreman na svaku njegovu zapovjed. Netko vidi u njemu anđela, a netko ga smatra vragom.

Mora

Ona noću siše krv ljudima, ali ne i djeci jer je to zanat vještica. Prema spolovima što ih mora progoni, ona je muško ili žensko, a to zavisi od onih u koje se zaljubi. Dok je mora na čovjeku, ne može disati. To je vrlo čudno zaljubljivanje.

Bauk

Pojavljuje se u obliku magarca i biva čas veći, čas manji. Ako ga se uzjaše kadar je ponijeti čovjeka do iznad kakva drveta. Na kraju se pretvore u neku smrdljivu tvar i ostavi čovjeka zagnjurena u nju tako da se teškom mukom očisti.

Jeka

Ovo je duh koji ne čini drugoga zla osim što se drugome ruga.

Divlji oganj

Nekoć je divlji oganj zaprepaštavao Morlake, a sada je, kako oni vele – znak da su ondje duše pokojnika ako je modar. A ako je crven to je znak da je tu blago.

Zmija

U početku, vele Morlaci, bijahu tri sunca, sva tri preko mjere vruća, a kako zmija nije mogla podnijeti njihove vrućine, namisli ih progutati, ali joj ne pođe za rukom da proguta sva tri, već samo dva i polovicu trećeg, tako da je po njihovu mišljenju sunce što obasjava svijet samo polovica sunca.

Zmija je poslije grijeha osuđena da se krije pred licem sunca među kamenje i pod zemlju. Sunce otada svaki put kad netko ubije zmiju veli: „Cvala ti desnica“. A ako je tko može ubiti, a ne ubije ju, onda veli: „Usahla ti desnica“.

Vremenska prognoza

Kad žabe krekeću, kad se mačke grebu ili kad ovce legnu u drugačijem položaju nego obično, bit će kiše.

Kad je mjesec mlađak, bit će vjetra i kiše.

Tuču, kad je drugačija nego obično, poslale su vještice, a crni su oblaci njihovo boravište. Vještac je i vihar (vijar) koji katkada prenese morske ribe na planine.

Gromovi su kola Svetog Ilije koji se zabavlja vozeći se po nebu, a na kolima nosi vatreno oružje kojim strijelja.

Kako vjeruju da munjama upravlja Sveti Ilija, slave ga Morlaci s nevjerojatnom pobožnošću.

Ako bura ne prestane treći dan, onda traje četrnaest dana, a ako ne prestane četrnaesti dan, traje sedamnaest dana, a dulje ne može trajati.

Bura izlazi iz spilja u našim planinama.

Na slici: E. Adam – Dalmatinski seljaci kod izvora, 1869

Autorska prava su vlasništvo portala Huknet

Zanimljivi opis “čarobnog Knina” 1876. godine u časopisu Vienac kojega tada uređuje August Šenoa


Časopis Vienac kojega je tada uređivao August Šenoa u svom broju iz 1876. godine donosi članak Šimuna Milinovića o Kninu.

Šimun Milinović bio je svećenik, a povijest i zemljopis studirao je u Beču. U vrijeme pisanja članka o Kninu, 1876. godine bio je upravitelj sinjske gimnazije. Deset godina poslije je imenovan barskim nadbiskupom i to na prethodni prijedlog biskupa J. J. Strossmayera.

Članak o Kninu pisan je na arhaičnom hrvatskom jeziku i tako ga i prenosimo.
Evo što Milinović piše o Kninu u časopisu Vienac 1876. godine:

„Na podnožju kninskoga brda od jugoistoka sagrađen je novi varoš Knin. Kada se od zapadne strane ili od Promine k Kninu dolazi, nenadano prispiješ na rub Konjskog brda, na tu stranu sasvim strmo pada, te ti se pred očima jednim mahom raztvori sve krasno, divno i čarobno „kninsko polje“ ili „Žanada“, a pred tobom stoji kršno kninsko brdo i na njem prostrana tvrđava, gornji ili dolnji grad; pak gledaš, kako se sa podnožja istoga brda, čarobno uzpinje nova varoš Knin.

Nije moguće opisati ljepotu, koja ti se predočava. Rek bi, da te je nenadano nanio vlak na kakav prediel Švicarske ili Štajerske. Toliko je divan i čaroban pogled! Toliko ti se srdca i oka dojimlje.

Nu kad si niz strmine Konjskog brda u to polje sišao, preko oduga mosta u varoš Knin unišao, sasvim te iznenadi čudnovato lice varoši. Tik uz rieku Krku sagrađen je red dosta liepih kuća i palača, sve jedna sa drugom spojena; pročelje im gleda na jedinu, široku s obje strane bogatimi dućani narešenu ulicu, što preko ciele varoši provodi. Budući kuće na nejednaku temelju polovica na tvrdu, a druga pola na popustljivu tlu sagrađene, tako su sve odveć na uznač kao izvrnute, te misliš: vajme! sad će se sve u rieku prevaliti. Tomu su Kninjani navikli, pak se rado inostrancu posmievaju, kad im opasnost tih građa napomeneš.

Kninska varoš sbiena je u jedan odveć malahan kutić, koj sačinjava sljubljivajuće se kninsko i konjsko brdo, a još ju više stiskuje i sužuje protičuća tude rieka Krka. Zato su Kninjani usilovani penjati se svojim stanovi uz uzvisito kninsko brdo, kad im ne da k polju rieka.

Koliko je god sa konjskoga brda, Topolja ili Biskupije čarobno gledati uz brdo sagrađeni Knin, toliko ti je neugodno kad si u njem, penjati se uz izbočene hridine i oborite strmine. Nazad malo godina nastojalo se oko toga, da Kninjani započnu onkraj Krke nove zgrade graditi, gdje bi im bio prostor preugodan i širok, a zrak čist; nu nekoliko okorjelih starinjaka usprotivi se. Knin ne ima velika obzorja, niti slobodne propuhe, a gdje kad je u najdonjemu dielu i povodnji izložen. Time ovaj liepi kraj biva kadikad grozničav.

Kninsko polje zaokruženo je sa sviju strana visokimi planinami, i oboritimi stminami, okićeno i kao posijano zelenilom zaodjevenimi poleglimi humčići, na kojih okupljena biela sela, i usađene biele crkve sa jednoličkimi šiljnimi zvonici. Svuda se gleda bujno raslinstvo, pitomo voće, na uzvode razvijeni vinogradi. Uz razvaline nekadašnjih dvorova samostalne hrvatske gospode sad su liepi ljetnjaci kninske rodoljubne vlastele.

Osim Krke protječu poljem jošter glasovita u narodnih pjesmah povijedanijih četir velika potoka: Orašnica, Butišnica, Radjeljevac i Mračaj, sa mnogimi pomanjimi pritočići i vrelašci, koja tiho puza, natapajući cvjetne sjenokoše, voćne bašče, žitnje njive, liepe ustle.

Ista vrletna i mrka Dinara pokazuje svojimi grebenastimi i zubastimi vrsi, oboritimi podvršci, prisojastimi i razsojastimi boci, preliepe prizore svačijemu oku; tim više, jer je sve to spojeno s neizbrojnimi predajami i pričami koje sviestan kninski seljak živahno i poetično poviedati. Njemu su svi vrsi, strune, priedieli, isti ždralovi, orli, gavrani, kukavice što tada prolieću, predmet kakve basne ili pjesme, u koju oštroumno upliće te stvorove tobože utičuće u čovječju kob.”

Foto: Skenirani crtež Knina J. Hoegelmulera iz 1840. godine

Autorska prava su vlasništvo portala Huknet

Donosimo dojmove o Kninu talijanskog putopisca Umberta Klinfera iz 1928. godine


Donosimo dojmove o Kninu talijanskog putopisca Umberta Klinfera koje je iznio u knjizi „L’altra Sponda“, objavljenoj u Ferrari 1928. godine.

Knjigu je u digitalnom obliku omogućila  Povijesna knjižnica Jadranskih studija Instituta pomorskih znanosti u Veneciji, a mi donosimo kratki dio gdje autor piše o Kninu, doduše ne baš prijateljski.

Evo što Umberto Klinfer piše o Kninu nakon što je posjetio naš grad u svibnju 1928. godine:

„Od Splita do Knina trebalo je šest sati beskrajne vožnje vlakom da bi se prešlo ta 102 kilometra. Vlak je vozio brzinom od 15 do 16 kilometara na sat. Tragično je što je ovo bio jedini način da dođem do Knina.

Željeznička stanica u Kninu se nalazi u slabo osvijetljenoj kućetini. Čekaonica izleda kao poljski logor i smrdi. Vojnici i vlaški seljaci leže na zemlji čekajući sat polaska vlaka.

U Knin smo stigli oko 9 sati navečer. U hotelu u blizini stanice bila je velika zabava uz vojni orkestar, ples i alkoholna pića.

Vojni orkestar može, ako ga plati, angažirati bilo tko za događaje svih vrsta. Dakle, dopušteno je to svim građanima, ali ne i Talijanima. Talijani čine zasebnu kategoriju građana kojoj ništa nije dopušteno.“

Piše ovo Klinfer kada je u Italiji na vlasti bio fašistički diktator Mussolini, a dio Dalmacije sa Zadrom pripadao Italiji.

Klinferu nije bilo po volji ni što se u Kninu gradi nova bolnica (današnji naziv za nju je stara bolnica i nalazi se u centru grada). Ta bolnica bila je u funkciji od 1929. do 1986. godine kada je sagrađena sadašnja bolnica.

Evo kako Klinfer vidi građenje bolnice u Kninu:

„Ovdje u Kninu se gradi nova bolnica. To je nepotrebno trošenje ogromnih novčanih iznosa.  Osim toga, gradi se na neprikladnom mjestu i u neprikladnim vremenima“, ‘hejta’ Talijan Umberto Klinfer u knjizi objavljenoj prije 89 godina.

Na slici: Knin, 1928. godine

Autorska prava su vlasništvo portala Huknet

Donosimo dojmove o Kninu putopisca Giuseppea Modricha iz 1892. godine


Giuseppe Modrich (Josip Modrić), rođen u Benkovcu, živio je u Italiji i pisao putopise na talijanskom jeziku. Jedan od putopisa zove se La Dalmazia i objavljen je u Torinu 1892. godine.

Knjigu je u digitalnom obliku omogućila  Povijesna knjižnica Jadranskih studija Instituta pomorskih znanosti u Veneciji, a mi donosimo kratki dio gdje autor piše o Kninu.

Evo što Modrich piše o Kninu 1892. godine:

“Jedina glavna ulica Knina široka je, a kuće uz rijeku izgrađene su na mekom tlu i nakrivljene su prema rijeci.

Pod u sobama kuća nije u istoj razini, nakrivljen je, pa se hodanje u tim sobama doima kao hodanje na brodu. Ima se osjećaj zbunjenosti i sve je naopako: namještaj, krevet, prozori, vrata…

Ostatak grada nalazi se u blizini brda, na vrhu kojega se nalazi stara utvrda kolosalnih razmjera. To je stara tvrđava nastala na ruševinama drevnog grada Ardube, uništenog od strane Rimljana. Dion Kasije govori da su stanovnici Ardube pružili Rimljanima očajnički otpor i da su žene radije umirale u plamenu i vodama Krke nego da podnose jaram Rimljana.

U ulici koja vodi do tvrđave mještani mi pokazuju skromnu kuću u kojoj ću boraviti. Govore mi da je 1818. godine u toj kući ugošćen car Franjo I. sa suprugom i da je tada, prije 70 godina, ovo bila kuća pristojnog izgleda.

U jedinoj kafani na glavnoj ulici upoznao sam mnoge osobe kninske intelektualne aristokracije. Tijekom razgovora, saznao sam da u gradu nema blagostanja, da je prihod od države slab i da nema vlasnika dućana ili zemljoposjednika u Kninu koji se mogu pohvaliti znatnim kapitalom. Govore mi da Knin nema prihoda ni od željeznice jer pruga iz Splita završava u Kninu i nema tranzita koji bi donio prihode.”

Autorska prava su vlasništvo portala Huknet

Parižani u Kninu 1894; Donosimo njihove crteže, ali i dojmove: “Kninjani se boje zla oka”


Sllikari iz Pariza, Henri Luis Avelot i Joseph de la Neziere posjetili su 1894. godine Knin. U ovoj crtici iz povijesti donosimo njihove dojmove o Kninjanima te njihove crteže kninske krčme, kninske tržnice i tvrđave.

“Iako Vlada ima razloga nadgledati stanovnike Knina kao ratoborne i neposlušne podanike, to su, ipak, vrlo pošteni ljudi kod kojih se stranac nema čega bojati. Najčudnije je što se, bez obzira na svoju zastrašujuću prirodu, sami tresu svaki čas; boje se natprirodnog, zlih duhova, “zla oka”. Oni su istovremeno i najhrabriji i najpraznovjerniji ljudi na svijetu”, pišu u svom putopisu Avelot i Neziere te se dotiču i zabrane nošenja oružja, koju su Kninjani izigrali.

“Austrija je zabranila stanovnicima Knina nositi oružje. Imaju samo handžare s ručkom od kosti, navodno kao noževe za dnevnu upotrebu (ovi noževi dostižu doduše veličinu jatagana) i kliješta od oštrog čelika, navodno da uzmu žeravice s ognjišta da pale lule, ali služe zapravo kao zastrašujući bodeži. Ponosni što su toliko lukavi da izbjegnu zakon, stanovnici Knina često se zabavljaju vađenjem svojih malih oruđa za domaćinstvo koja izgledaju kao da će vam probosti trbuh. Vrlo nevina zabava!”, sarkastično zaključuju Avelot i Neziere koji opisuju i kako su stigli u Knin.

“Dalmacija je dobila prije nekoliko godina svoju prvu željeznicu koja povezuje Šibenik i Split s dionicom do Knina, velikog grada unutrašnjosti. Iako je mučno zatvoriti se u malim vagonima kad je vrućina, ipak je vožnja od Šibenika do Knina ugodna. Vlak ide s mudrom sporošću, kolodvori su uglavnom očaravajući s bujnim lozama, a kondukteri vlaka, polaskani što imaju Parižane među svojim putnicima, sjedaju kod njih i časte ih najintimnijim priznanjima “, otkrivaju u svom putopisu iz 1894. godine Avelot i Nezeire.

Evo i crteža Knina spomenutih pariških slikara.

j-de-la-neziere-interieur-de-cabaret-knin-unutrasnjost-krcme-u-kninu-1895

J. de la Neziere – Interieur de cabaret Knin (Unutrašnjost krčme u Kninu), 1895.

j-de-la-neziere-trznica-u-kninu-1895

J. de la Neziere – Tržnica u Kninu, 1895.

h-avelot-trznica-u-kninu-1895

H. Avelot – Tržnica u Kninu, 1895.

h-avelot-kninska-tvrdava-1895

H. Avelot – Kninska tvrđava, 1895.

Autorska prava su vlasništvo portala Huknet

Crtice iz povijesti: Knin, 1914 – Poledica kakvu čovjek ne pamti; Ispod tvrđave ubijen vuk


U prvim godinama 20. stoljeća pamte se oštre zime u Kninu, a najveća bijaše 1914.

U Ljetopisu Samostana sv. Ante na dan 15. veljače 1914. godine piše:

“Prošli sičanj i do polovine veljače imali smo čudnovato vrime. Snigova je bilo 5-6. Na 7. 1. bio je dosta velik, ali na 15. 1. osvanula je poledica, da je ovakve čovik ne pamti. Dok je na 17. 1. opet druga ponovila. Bila je tolikom žestinom pala, i za 20 dana stala, da smo kroz to vrime bili kao na ledenom moru. Na sve, i polje i brda to je bio sami led za dvi podlanice širok. Saobraćaji su svi naravno bili prikinuti, osim željeznice. Toliko leda da kad bi morao kogod saći, sašao bi na smotanoj kabanici sideći, jer inače nije bilo moguće. Tom su prigodom ubili i tri vuka. Jednoga na Spasu, ispod tvrđave”., piše na dnevničkim stranicama ljetopisa.

Prema kazivanju starijih, pamti se i zima početkom 1927. godine, kako zbog hladnoće tako i zbog visine snijega. Prema tom kazivanju, u Golubiću kod Knina, točnije u zaseoku Šimići sniježni nanosi su tada prekrili krovove kuća pa su ljudi da bi došli do stoke i do susjeda morali kopati tunele.

Foto: Knin sa snijegom, 1917

Autorska prava su vlasništvo portala Huknet

Crtice iz povijesti: Kako je 1874. urednik Le Mondea u Kninu doživio tajnoviti noćni napad


U ovoj crtici iz povijesti donosimo doživljaj francuskog pisca, slikara i urednika Le Mondea, Charlesa Yriartea koji je 1874. godine posjetio Knin te tamo bio tajnovito napadnut.

Evo što piše Yriatre koji je u Knin došao 16. listopada 1874. godine:

“Knin je jedno od najslikovitijih mjesta u cijeloj Dalmaciji. Jedna loša gravura na koju sam naišao listajući neki putopis u meni je probudila želju da posjetim taj grad…

Bio sam smješten u svratištu skromna izgleda u kojem sam živio u priličnoj oskudici. Prva noć bila je osobito zlosutna: spremala se kiša i u strahu za urod morlačke su dvokolice hitale jedinom ulicom u Kninu, uz glasne urlike i psovke vozača koji su se vrijeđali u tmini.

Nakon bijedne večere u velikoj sali, niskog stropa i loše osvijetljenoj, zgodna djevojka u narodnoj nošnji gestama me uputila ka klimavim stepenicama koje vode do tri sobice s izlazom na drveni trijem…

Oko dva ujutro učinilo mi se da je kuća napadnuta kamenjem. Instiktivno sam skočio, zgrabio revolver i bosonog se sklupčao kraj prozora vireći kroz pukotinu na punim žaluzinama; u dubokoj sjenci zapazio sam tri spodobe koje su se potiho došaptavale i bacajući kamenje na moj prozor izvikivali tri puta za redom: ‘Začari! Začari! Začari!’ To je trajalo više od pola sata i kako se u međuvremenu kiša pretvorila u pravi prolom oblaka napadači su se, umorni, povukli. Nikada nisam uspio saznati kakva se iza toga krila tajna…”, piše francuski pisac, slikar i urednik Le Mondea Charles Yriatre.

Izvor: Charles Yriatre, Le Tour de Mond, 1875.

Slika: Opći pogled na Knin, s Vrličke ceste, Charles Yriatre, 1875.

Autorska prava su vlasništvo portala Huknet

Crtice iz povijesti: Kninjanin Muslihudin Kninavi objavio didaktičku knjigu 1609. godine


Pod osmanskom vlašću u Kninu je bilo ljudi od knjige i pera. Posebno se isticao Muslihudin, zvan Kninavi zbog svog kninskog podrijetla, koji će ostati upamćen kao osnivatelj visoke islamske škole u Banja Luci i pisac didaktičkog spisa na arapskom “Poklon učitelja i dar učeniku”, nastalog 1609. koji daje uvid u tadašnji nastavni sustav na ovom području.

Spis se čuva u arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Kninavi je tako najstariji Kninjanin koji se bavio znanošću i pisanjem, a rijetko se i u cijeloj Hrvatskoj može pronaći grad koji je početkom 17. stoljeća imao autora knjige, pa je Knin i po ovome poseban.

Bilo je još poznatih Kninjana turskoga porijekla, no o njima nema puno informacija.

Tako se za Kninjanina Kunu Hasan-Agu , “hrabra junaka od kninske krajine”, zna ponajviše iz stihova narodne pjesme, dok su informacije o prisutnosti članova begovskih obitelji Atlagića, Memibegovića i Durakbegovića vrlo ograničene.

Na fotografiji: Crtež Knina  iz vremena Turaka nepoznatog autora

Autorska prava su vlasništvo portala Huknet

Crtice iz povijesti: Kako je 1962. bura bacila vlak s mosta


Kninska bura poznata je po svojoj snazi. Ipak, ne znamo je li se ikad u svijetu dogodilo, osim 2. prosinca 1962. kod Knina, da je bura bacila s mosta pola kompozicije vlaka, točnije 13 vagona.

Toga dana oko 16:30 sati, kako pišu Večernje novosti od 3. prosinca 1962., na Čupkovića mostu, 17 kilometara od Knina, na ličkoj pruzi dogodila se teška prometna nesreća.

Brzi  teretni vlak B-1309 koji je prometovao od Splita preko Knina za Zagreb, oko 16:30 sati, kada je nailazio preko vijadukta, bio je zahvaćen jakom burom koja je puhala na tom području. Od lokomotive su se otkačila službena kola i još 12 vagona koje je vjetar silovitom snagom prevrnuo i bacio u provaliju s lijeve strane vijadukta. Snažna dizel lokomotiva koja je izdržala sve nalete vjetra udaljila se s mjesta katastrofe i zaustavila na sigurnijem mjestu. Također, nije nastradalo ni petnaest vagona posljednjeg dijela kompozicije koji su bili natovareni živom stokom.

U provaliji pod vijaduktom poginuli su vlakovođa Joso Baković i prvi kočničar Ante Jurjević iz Splita te  Nikola Vučković iz Dugopolja i Jakov Miliv iz Dicma koji su bili pratitelji pošiljke stoke. Sva četvorica poginulih u trenutku nesreće nalazila su se u službenim kolima.

Dva vagona su pala na dvije kuće koje se nalaze pod vijaduktom. Jednu kuću vagon je srušio, ali ljudskih žrtava nije bilo. Veći dio noći jedan vagon je visio s vijadukta dok i njega bura nije oborila.

Ekipe za spašavanje zajedno sa pripadnicima vojske koje su istu večer krenule iz Knina nisu mogle raditi jer je orkanska bura puhala brzinom od 150 kilometara na sat, a na mahove i jače, pišu Večernje novosti od 3. prosinca 1962.

Autorska prava su vlasništvo portala Huknet

Crtice iz povijesti: Kako su izgledale tri najljepše zgrade u Kninu srušene na kraju II. svjetskog rata


Drugi svjetski rat donio je Kninu i njegovim građanima ubijanje, rušenje, patnju i glad. Svaki drugi oblik života osim preživljavanja, u to doba je bio zamro. U tom mračnom razdoblju ljudske povijesti Knin je izgubio i svoje najljepše građevine.

Naime, u savezničkom bombardiranju srušene su tri najljepše zgrade u našem gradu i to zgrada Fontana u kojoj je bio Muzej hrvatskih arheoloških spomenika (bila kod današnjeg samostana, uz samu cestu), zatim zgrada suda i općine (na kraju stare tržnice, također uz cestu) te Maglova kuća (preko puta staroga hotela).

Evo i kako su izgledale:

Slika 1. S desne strane zgrada Fontana srušena u bombardiranju Saveznika, uslikano 1930-ihSlika 1. S desne strane – zgrada Fontana srušena u bombardiranju Saveznika; Uslikano 1930-ih

Slika 2. S lijeve strane - zgrada općine srušena u bombardiranju Saveznika, uslikano 1938.Slika 2. S lijeve strane – zgrada suda i općine srušena u bombardiranju Saveznika; Uslikano 1938.

Slika 3. Preko puta hotela - lijevo, Maglova kuća - srušena u bombardiranju Saveznika, uslikano 1941.Slika 3. Preko puta hotela – lijevo, Maglova kuća – srušena u bombardiranju Saveznika; Uslikano 1941.

Preuzeto iz još neobjavljene knjige Ivice Šimića “2025 godina grada Knina” 

Crtice iz prošlosti: Kako je Knin 1880-ih doživio Dinko Šimunović


Cijenjeni književnik Dinko Šimunović (rođen 1873. godine u Kninu) u jednoj crtici iz svojih memoara opisuje svoj doživljaj Knina, osamdesetih godina 19. stoljeća, kada je kao dječak, nakon dugo vremena, opet došao u svoj rodni grad.

Donosimo tu crticu iz Šimunovićevih memoara:

„Hoće li mi Knin biti isto tako kao Vrlika ili će me tamo bolje prigrliti? – mislio sam postajkujući i pogledajući naprijed, pa desno i lijevo preko grmlja i kola, što mi zaklanjahu vidik.

No eto i kuća: mnoge se penjale uz brijeg sve do pod bedeme, a uz rijeku protegla se duga ulica, ravna, ali savijena, kao što je i Krka podno brijega vila (brdo Spas, op. a.)

Dvije me stvari odmah dovedu u čudo: stare, kose kuće prema rijeci nagnute, pa mnoštvo seljakinja i seljaka, što se ulicom tiskali. Bijaše pazarni dan, te među veselim, šarolikim nošnjama jedva kadikad zacrnilo se odijelo kakva građanina.
Nekoliko puta moj se je otac mašio za klobuk i nasmiješio, no odmah potom zlovoljno bi se okrenuo govoreći:
– Nije nas poznao među svjetinom!

Hodeći polako među kućama, gledao sam i prisluškivao ujedno pazeći na roditelje da ih ne izgubim s vida. U toj ulici, na svako drugim vratima, bijahu prislonjeni ražnji s pečenjem: krčmarski noževi lupkali i uzduhom se širio ugodni miris vruće jagnjetine, pšeničnog kruha i opojni zadah vina.

Čule se i popijevke smijehom prekidane, zveckanje dugih, srebrnih đerdana, pa razgovori, dozivi, a gdjekad i psovke.
– A što mi nosiš šprlje pod oči? Dva koraka dalje, pa laj, što te volja! – dere se nekakva momčina, a sam tura drugome prste k nosu.

Kraj njih se namršteno razgovaraju golemi, zapeškireni ljudi pa kao da vrevu i galamu niti vide niti čuju.
– A da pogineš? – pita jedan crnokosa plećaša.
– Hvala Bogu! Ta i poslije mene bilo bi sajma! – odgovori brzo, i, zamahnuvši rukom, nastavi pripovijedanje.

Tiskamo se lagano k malenom trgu u sredini mjesta (današnja stara pijaca, op. a.), no i tu prepuno seljaka. Neki posjedali i šuteći blaguju kadikad naginjući ploške ili buraće k ustima. Dugokos i mršav starac prislonio se uz jablan i žmirkajući govori:
– Kiša je lijevala, a noć. Sjedoh u pećinu, napunih lulu pa zadimim.

Činilo se da ga i ne slušaju, ali on zamišljeno, kao da se jedva sjeća, gleda u zemlju i priča dalje:
– Pušim ja, braćo moja, u tome mraku, a vani kiša pljušti… Sjedim i pušim kadli začujem soptanje starog medvjeda…

Nijesam više čuo, jer moradoh potrčati, da stignem roditelje i ne zalutam u mnoštvu.

Sunce je već jako žeglo, i prašina se dizala, pa razdražen sjajem, šarenilom i bukom, začeh i sam podvikivati. Dalje sve nove krčme, sve više mirisa pečenog mesa, te jače zveckanje čaša i đerdana.
Moja majko, oženi me mlada,
Dok me nije obuzela brada…
pjevaše jasno muško grlo, te zastanem prisluškivati.

No pred vratima one krčme zapištaše svirale i diple neke momčadi, i njima podušiše pjesmu. “, piše Dinko Šimunović o svom doživljaju Knina 80-ih godina 19. stoljeća.

Tekst preuzet iz knjige Ivice Šimića u pripremi “2025 godina grada Knina”

Fotografija/crtež: Knin 1840. godine prema J. Hoegelmuleru

Crtice iz povijesti: Srednji vijek u Kninu: Kraljevi, vitezovi templari, vile…


Život u srednjem vijeku u Kninu bio je prilično živahan, grad je bio prijestolnica kraljeva, meta raznih vojski i vitezova, mjesto posjeta careva…

Evo nekoliko crtica o tome kako je to bilo u Kninu u srednjem vijeku.

Kraljevska palača na tvrđavi

Knin je u nekoliko navrata bio privremena ili stalna prijestolnica hrvatskih kraljeva. Središte te vlasti bila je palača, odnosno kraljevski dvor.
Povjesničar S. Antoljak pretpostavlja da su hrvatski vladari imali u Kninu svoju palaču, a njihovi velikodostojanstvenici veće ili manje kuće u samoj tvrđavi, ali i izvan grada.

U Kninu je stolovao i hrvatski biskup tako da je Knin bio sjedište Crkve u Hrvata.

U slučaju rata na tvrđavi i kralj i građani

Uz kralja i kraljicu, u dvoru koji se nalazio na tvrđavi bili su i kraljevska posada na čelu sa županom, kraljevska pratnja i kraljevska kancelarija na čelu s biskupom.
Kninjani su živjeli ispod tvrđave, u podgrađu, osim u slučaju rata, kad su se svi sklanjali u tvrđavu.

Zmajevi i vile

Kako piše veliki autoritet po pitanju povijesti srednjeg vijeka Jacques Le Goff u Europi je srednji vijek bio obilježen spojem poganske mitologije i kršćanstva. Tako su, piše on, srednjovjekovni Europljani istodobno izvršavali crkvene pokore te s druge strane vjerovali u zmajeve, divove, vještice, patuljke, vile, jednoroge, sirene, vukodlake, čudesne stijene, izvore i stabla, solsticije i pomračenja mjeseca. Takva srednjovjekovna vjerovanja o kojima piše Le Goff u Kninu su žilavo živjela i nakon srednjeg vijeka što svjedoči Alberto Fortis u knjizi iz 1774. godine. Čak su se i u 20. stoljeću u kninskoj okolici održalo srednjovjekovna vjerovanja u postojanje vila i mitskih bića.

U Kninu Sabor i glavni sud za Hrvatsku

I nakon što je Knin prestao biti prijestolnicom, ostao je važan grad.  U njemu je u 12. stoljeću stolovao Herceg, član ugarske kraljevske kuće koji je u Hrvatskoj zamjenjivao kralja te koji je namještao banove, sazivao sabore, dijelio plemstvo i vodio vojsku u rat. On je stolovao naizmjenično u Kninu i u Zagrebu. U Kninu se sazivao Sabor te je u njemu zasjedao i banski sud za Hrvatsku. U Kninu je postojao i županijski sud, a sudilo se po hrvatskom običajnom pravu koje je imalo najjaču tradiciju baš u Kninu.

Knin u posjedu Vitezova Templara i Katara

Mnogi su se bojevi vodili na kninskoj tvrđavijer Knin je bio privlačan mnogima. Pa tako i čuvenim, tajanstvenim Vitezovima Templarima.

Sir J. Gardner Wilkinson u svom djelu Dalmatia and Montenegro iz 1848. godine piše kako su Vitezovi Templari za kratko u svom posjedu imali Knin i to od 1300. do 1312. godine. Prethodno je Knin bio u rukama, također zagonetnih Katara.

U Kninu i car Žigmund Luksemburški

Knin je koncem srednjeg vijeka posjetio i car.

Sir J. Gardner Wilkinson piše kako je ugarskp-hrvatski kralj i kasniji car Svetog Rimskog carstva Žigmund Luksemburški na putu iz Dubrovnika 1396. godine posjetio Knin.

Toliko za ovaj put. Sa crticama iz kninske povijesti nastavljamo i idućeg vikenda.

Tekst preuzet iz knjige Ivice Šimića u pripremi “2025 godina grada Knina”

Izbornik