Sortiraj po:
Pogledaj:
  • Naslovna
  • Arhiva za kategoriju "Crtice iz povijesti i zemljopisa"

Kategorija: Crtice iz povijesti i zemljopisa

Crtice iz povijesti: Sveti Jeronim, po nekim izvorima, rođen je u kninskom kraju


Sveti Jeronim (Stridon, oko 347. – Betlehem, 30. rujna 420.), kršćanski je svetac, autor prijevoda Biblije na latinski jezik – Vulgate – Biblije kakvu danas poznajemo, crkveni naučitelj, crkveni otac, teolog, filozof i jezikoslovac.

Nakon smrti pape Damaza (384.), Jeronim je bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papu.

Rođen je u Stridonu čija ubikacija još nije poznata. Etnolog S. Nakićenović 1926. godine piše da se Stridon nalazio u kninskom kraju, blizu sela Strmica koje i danas administrativno pripada Gradu Kninu.

Sveti Jeronim sam sebe naziva Dalmatincem. Poznata je njegova izjava kojom je opisao svoju naglu narav: “Bože oprosti mi jer sam Dalmatinac”.

Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima u Rimu nazvan je po ovom svecu. Zaštitnik je Dalmacije, teologa, prevoditelja, knjižničara, učitelja i studenata, a slavi se 30. rujna.

Kako prenosi Domagoj Nikolić – kod franačkog biskupa Hrabana Maura (780-856) u djelu “De inventione linguarum” se iščitava da je Sveti Jeronim u 4. stoljeću sačuvao i svojim autoritetom proširio glagoljicu, što je jak argument autohtonista za tvrdnju o neprekinutom kontinuitetu Hrvata na ovom prostoru, odnosno istovjetnosti ilirskog (delmatskog) i hrvatskog naroda, jezika i pisma.

Mjesto rođenja – Stridon

Rodio se u Stridonu, na granici između rimskih provincija Dalmacije i Panonije.

Ne zna se točno gdje se nalazio Stridon kojega su uništili Goti. Po jednoj teoriji pretpostavlja se da je bio smješten blizu kninskog sela Strmica (etnolog S. Nakićenović, 1926.), a po drugoj pretpostavci (koju navodi Hrvatska enciklopedija) u obližnjem Grahovskom polju.

O mjestu njegova rođenja postoji još teorija koje nisu potkrijepljene izvorima.

Nadaren, ali teške naravi

Bio je sin ilirskih kršćanskih roditelja, no krštenje je primio kasnije, u Rimu, gdje je nadopunjavao svoj studij retorike. Polazio je školu uglednoga gramatičara Donata, koji ga je uveo u duboko poznavanje latinskih klasika. Bio je vrlo nadaren, ali teške naravi, nediscipliniran. Bio je iznimno inteligentan, dobro je pamtio i bio izvanredno osjetljiv, strastvena karaktera.

Putovanja

Napustio je Rim i putovao u Galiju. Jedno se vrijeme zadržao u Trieru, zatim se vratio na jug u Akvileju, gdje je proveo nekoliko godina. Tada je bio posve oduševljen za asketski život. Marljivo proučava Bibliju. No kako je bio teška karaktera, došlo je do sukoba te pošao na Istok, tamo gdje je cvao pustinjački i monaški život.

U Antiohiji još je više produbio svoje biblijske nauke i usavršio se u hebrejskom jeziku. Nakon toga pošao je u Halkidsku pustinju u kojoj su mnogi monasi živjeli kao pustinjaci. Tu je živio u samoći, noćnim bdjenjima, pokori i radu. Zbog prepirki i raskola, vratio se u Antiohiju. Mjesni biskup Paulin zaredio ga je za svećenika, ali uz uvjet da i dalje može biti monah te da se može kretati kuda želi.

Od 380. do 381. g. boravio je u Carigradu radeći u bogatim gradskim bibliotekama. U tom je gradu izvršio na njega silan utjecaj sv. Grgur Nazijanski, koji ga je oduševio za Origena. Jeronim je u oduševljenju za Origena preveo njegovih 28 homilija. No to će oduševljenje kasnije ne samo proći, već će ga Jeronim silovito i odbaciti. Ne posve opravdano.

Papa Damaz I., vrlo je cijenio Jeronima, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evanđelja, tzv. Itale. No Jeronim je stvorio veći dio novog latinskog prijevoda cijele Biblije, slavnu Vulgatu. Radio je preko 20 godina, stavivši tako u službu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kritičnost i radnu sposobnost. Tako je silno došao na glas, dobio na ugledu, da su neki u njemu već gledali budućega papu. No to se predviđanje nije ispunilo.

Kandidat za papu

Nakon smrti pape Damaza (384.), Jeronimova velikog mecene i zaštitnika, sam je Jeronim bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papinsko prijestolje. No kad je izabran drugi kandidat, Siricije, Jeronimu izrazito nesklon, on napušta Rim te odlazi najprije u Antiohiju, a potom u Aleksandriju, da bi se nastanio u Betlehemu (386.), gdje će dugo godina živjeti kao pustinjak u jednoj špilji (vjerovao je da se upravo u njoj Isus rodio), te se baviti znanstvenim radom i služiti kao duhovni vođa za redovnike i redovnice u dva ženska i jednom muškom samostanu, koje je utemeljio s jednom ženom imenom Paula.

Jeronim u Betlehemu

Kad je umro papa Damaz, Jeronim je otputovao opet na Istok. Došao je u Betlehem, gdje je osnovao jedan muški samostan, koji je sam vodio. I sada mu još ostalo preko 30 godina plodnoga književnoga rada.

Dao se na prevođenje svetih knjiga s hebrejskog izvornika, a onda na pisanje komentara pojedinim knjigama. Ti su komentari veoma vrijedni zbog mnoštva povijesnih i arheoloških podataka. Njegovi pak povijesni spisi, osobito “De viris illustribus” (O slavnim muževima), puni su vrlo dragocijenih podataka. Od Jeronima imamo 157 pisama. Pisana su, jer su se sa svih strana svijeta mnogi k njemu obraćali za savjet.

Posljednje su Jeronimove godine bile u sjeni mnogih patnja. Zdravlje mu se pogoršalo, a počeo ga sve više ostavljati i vid. Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borbi što ih je vodio cijeli život, umro 30. rujna 420.

Vulgata

Vulgata je naziv za latinski prijevod Biblije s kraja IV. st., što ga je s izvornih jezika na pučki latinski preveo sv. Jeronim, na traženje pape Damaza; naziv se ustalio tek od XVI. st. Prvo je sv. Jeronim 384. priredio recenziju (prijevoda Vetus Latina) Evanđelja i Psalama (Psalterium Romanum), potom je od 389. do 406. s hebrejskog i aramejskoga jezika preveo na pučki latinski cijeli Stari zavjet, a onda s novom recenzijom priredio i prijevod cijeloga Novoga zavjeta na temelju grčkoga izvornika.

Od VII. st. Vulgata je bila općenito prihvaćena u svim kršćanskim crkvama i postala temeljem svetopisamskoga kanona. Rani rukopisi Vulgate nisu sačuvani, kasniji (Codex Fuldensis, VI. st., Codex Amiatinus, VII–VIII. st.) trebali su nužnu standardizaciju, pa je u XIII. st. izišlo kritičko izdanje Vulgate kao Biblia Parisiensis, ali s mnogo pogrješaka, što je potaknulo kritička izdanja.

Rad na kritičkom izdanju otpočeo je 1546., kada je Tridentski koncil proglasio izdanje Vulgate autentičnim (time je određen kanon Svetoga pisma Katoličke crkve), ali je odmah odredio da se počne raditi na ispravljenom izdanju. Nova Vulgata, tiskana 1590., nazvana je po papi Sikstu V. Sikstovom Biblijom; za pape Klementa VIII. doživjela je ispravke pa je 1592. izašla Nova Vulgata nazvana Siksto-Klementina.

Kako ni ona nije dala izvorni tekst Jeronimova prijevoda, Pio X. osnovao je 1907. Komisiju za reviziju Vulgate. Rad su vodili benediktinci iz rimskoga samostana sv. Jeronima; papa Pio II. uključio je i profesore Papinskoga biblijskog instituta.

Pavao VI. je 1965. ponovno utemeljio Papinsku komisiju za Neovulgatu, čije je novo izdanje izišlo 1979. za pape Ivana Pavla II.

Izvori: Hrvatska enciklopedija (enciklopedija.hr), hr.wikipedia.org, bitno.net

Foto: bitno.net

Crtice iz povijesti: Na današnji dan Knin je oslobođen od Nijemaca


Krajem Drugog svjetskog rata pod zidinama Kninske tvrđave vođena je jedna od najvećih bitaka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima – Kninska operacija.

Operacija je završena na današnji dan, 3. prosinca 1944. godine kada je Osmi dalmatinski korpus Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije oslobodio Knin od 15. brdskog korpusa Wehrmachta (oružanih snaga nacističke Njemačke) u čijoj formaciji su bili i ustaše i četnici.

Njemačke snage su imale 6.555 poginulih, a snage NOVJ 677 poginulih.

I. Š.

Foto 1: Ulazak pripadnika Osmog korpusa NOVJ u Knin preko improviziranog mosta koji se nalazio na mjestu današnjeg Atlagića mosta (vlasnik fotografije: Goran Zelić)

Foto 2: Spomenik pripadnicima NOVJ-a poginulima pri oslobađanju Knina. Nalazio se na brdu Spas. Miniran je i srušen 1996. godine od strane nepoznatih osoba (vlasnik fotografije: Goran Zelić)

Turski putopisac 1660. piše kako su Turci obranili Knin “sasjekavši muhamedanskim mačem 47 tisuća nevjernika”


Turski putopisac Elvija Čelebi, poznat i kao Elvija Ćelebija (1611. – 1679.) objavio je 1660. godine djelo u 10 tomova nazvano “Putopis”. Kao što i naslov kaže, riječ je o pravom putopisu nastalom nakon autorovog putovanja Europom i Azijom. U petom tomu autor govori i o Kninu.

Ćelebija piše da je Knin osvojio Gazi Malkoč beg 1553. godine (historiografija kaže da je to bio Husrev beg i da je to bilo 1522. godine).

Piše tako Ćelebija da je Gazi Malkoč beg ključeve grada stavio u futrolu iskićenu draguljima i poslao ih Sulejmanu Veličanstvenome.

Ćelebija je prilično impresioniran Kninom i tvrđavom:

“Ovaj visoki grad je jaka tvrđava koja leži na najvišem vrhu jedne nepristupačne žuto-crvene klisure s koje se on diže do nebeskog vrha i na kojoj se legu orli i sokolovi. Ravni su mu samo gradovi Mardin i Amadija u Mezopotamiji”., piše turski putopisac.

Nejasno je doduše zašto je kninsko brdo Spas na kojem se nalazi tvrđava tada bilo žuto-crveno.

Piše Ćelebija i o tome kako je Fazli paša potukao Mlečane i uskoke koji su pokušali osvojiti Knin od Turaka (s ovim se slaže i histopriografija – ovaj događaj zbio se 1654. godine).

Evo što piše Elvija Ćelebija:

“Mletački general došao je pod ovaj grad Knin s 20 tisuća vojnika, pješaka i konjanika.  Pokupivši uz to sve uskoke koji su se nalazili u okolici Knina, on je imao 90 tisuća pristaša i sa sedam strana je opsjeo Knin te ga je nemilosrdno tukao topovima.

Kad je Fazli paši stigla ta strašna vijest, on je odmah istoga dana okupio 20 tisuća muslimanskih vojnika i ulogorio se na Livanjskom polju. Tu je skupio još 20 tisuća vojnika. Zatim je, s Božjom pomoći, s 40 tisuća izabranih lakih vojnika brzim maršem krenuo prema Kninu tako da su o ponoći ležali u blizini Knina pritajeni u jednom vrbiku.

Iz Banje Luke mu se pridružio Gurdži Mehmed Ćehaja s još pet tisuća vojnika.

Svi oni, odmah po dolasku u Knin, uhvatili su se u koštac s neprijateljem i uz pomoć Božju udarili muhamedanskim mačevima tako strašno da su za jedan čas posjekli 47 tisuća nevjernika, a ostale natjerali na bijeg u planine.

Zatim sa svim ratnicima pođoše u potjeru za neprijateljem koji je bježao. I kad su sa svih strana doveli deset tisuća živih, srditih, umornih, ranjenih i zdravih neprijatelja pred Fazli pašu, on je vojskovođe nagradio svečanim odorama i čelenkama.

Fazli paša je svekolike glave, neprijateljske kapetane, njihove zastave, barjake i medalje s križevima, orgulje i trumpete – s jednim radosnim izvještajem – poslao Porti (u Istanbul) i grad Knin spasio od neprijateljske opsade. Ja, siromah, istina, nisam bio s Fazli pašom u ovom sretnom boju, nego su mi to sada, kada sam vidio ovaj grad Knin, ispričali. Bogu hvala da je ostvarena jedna ovako veličanstvena pobjeda.”, piše Elvija Ćelebija 1660. godine.

Ivica Šimić

 

 

Izbornik