Sortiraj po:
Pogledaj:
  • Naslovna
  • Arhiva za kategoriju "Crtice iz povijesti i zemljopisa"

Kategorija: Crtice iz povijesti i zemljopisa

Novi kapitul kninskog Kapitula


Ništa nije moćnije od ideje čije je vrijeme došlo

Victor Hugo

Autorica članka: Natalija Princi, samostalni istraživač, spisateljica, info@natalijaprinci.com

U članku se razmatra ubikacija kninskog Kapitula. Stoljetni izazov oko utvrđivanja povijesnog sjedišta hrvatske i kninske biskupije smatrao se riješenim konačnim smještanjem  Kapitula u Kninu na malu uzvisinu iznad rijeke Krke u blizini kninske tvrđave. Uzvisina je locirana nasuprot utoka rijeke Kosovčice u rijeku Krku, pored željezničkog mosta. Predmetna lokacija se smatra i mjestom pronalaska katedrale hrvatskog biskupa iz 11. stoljeća o kojoj saznajemo iz kronika Tome Arhiđakona iz 13 stoljeća, te se na predmetnoj lokaciji i danas vrše intenzivna arheološka istraživanja. Današnji naziv ove uzvisine u Katastru Republike Hrvatske jest Fratarica[1].

U ovom članku ne iznosim niti jedan argument u prilog lociranju Kapitula na uzvisini Fratarica u blizini Kninske tvrđave niti na alternativnom lokalitetu odnosno Biskupiji pored Knina koju su predlagali povjesničari i arheolozi proteklih dvjesto godina tražeći mjesto „u polju blizu kninske tvrđave“. Dapače, osporavam oba predložena lokaliteta „in campo iuxta castrum Tininense“ i utvrđujem točnu lokaciju povijesnog Kapitula u Kninskom polju. Naime, prema vlastitom uvidu u Kartu Mattea Pagana iz 16. stoljeća a posebno analizom nedavno otkrivene Karte sjeverne i srednje Dalmacije nepoznatog autora s početka 16. stoljeća zapravo je očito kako se sjedište povijesnog Kapitula nalazi  na malenoj uzvisini smještenoj na desnoj obali rijeke Krke nedaleko od riječnog prijelaza na Topolju danas znanoj pod imenom glavica Anićevac. Ako pak navedene dvije rukopisne karte ne ulijevaju dovoljno povjerenja predanom promatraču, stiže i krunski svjedok, u vidu mape iz 1825. godine čiju će iznimnu preciznost biti teško osporiti. Na glavici Anićevac se Kapitul maestralno ističe u Detaljnom listu XXII Originalne mape K.O. Kninsko polje iz 1828 godine pronađene na moju veliku radost u Državnom arhivu u Splitu. Potom se skica mjesta Kapitul podno glavice Anićevac  jasno izdvaja u Prilogu broj 3. Originalnoj mapi Kninskog polja iz 1828. godine. Kapitul se na kraju, kao mjesto, izričito spominje i u tekstu Zapisnika nove granice K.O. Knin kao jedne K.O. s Kninskim poljem i Vrpoljem 1825. godine čiji transkript na talijanskom jeziku kao i prijevod na hrvatski jezik donosim u cijelosti.

Zaboravljeni Kapitul se u današnjem Katastru Republike Hrvatske naziva Anićevac i nalazi se u Borninoj ulici u Kninu. Čak je i naziv Bornine ulice 1828. godine bio Strada Capitulo (Ulica Kapitul) baš kao i sve okolne parcele koje okružuju glavicu Anićevac a koje dijele ovo važno povijesno ime. Taj zaboravljeni Kapitul je mjesto povijesnog kninskog Kapitula.

Ključne riječi: Kapitul, Knin, Anićevac, Banićevac, banski sud, Gajnjače, Crkv Svete Marije

  1. Uvod

Postoje iskonske svetinje svjetske arheologije. One su bivale predmetom zanimanja i istraživanja najvećih svjetskih arheologa i istraživača poput Kleopatrinog ili groba Aleksandra Makedonskog, Kovčega Saveza ili blaga Persepolisa. Sličnim zanosom i intenzitetom su hrvatski povjesničari i arheolozi proteklih desetljeća pristupali istraživanjima svetinja hrvatske arheologije. Kapitul u Kninu jest takav arheološki lokalitet iz više  razloga. Prvi razlog počiva na činjenici da se upravo arheološka istraživanja Kapitula (na lokaciji Fratarica) u organizaciji fra Luje Maruna, utemeljitelja starohrvatske arheologije i pokretača časopisa Starohrvatska prosvjeta, smatraju početkom hrvatske arheologije, sistematskih arheoloških iskapanja i prelazak sa amaterizma i brutalnih devastacija na prvu stručnu obradu jednog arheološkog lokaliteta u Hrvatskoj općenito.

Drugi razlog zašto je kninski Kapitul izazivao veliku znatiželju kod arheologa i istraživača počiva na činjenici da je isti, kao ranosrednjovjekovni lokalitet od iznimne povijesne važnosti za našu kulturno povijesnu baštinu, prevažan u dijelu srednjovjekovne pravne povijesti. Kao sjedište kraljevskog (banskog) suda neke od najvažnijih kraljevskih i banskih isprava (presuda, darovnica, prijepisa kraljevskih darovnica, isprava o davanju posjeda, uvođenja u posjed, razgraničenja posjeda, zamjena posjeda) donošene su upravo na ovom „vjerodostojnom mjestu” (locus credibilis) u dugom periodu njegovog djelovanja kao vrhovnog kraljevskog (banskog) suda o čemu saznajemo iz hvale vrijednog rada Srednjevjekovne isprave Knina i kninskog Kaptola kninske profesorice povijesti i arheologije Mande Zelić[2] te iz kapitalnog rada za suštinsko razumijevanje srednjovjekovne hrvatske pravne povijesti Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae autora Ivana Kukuljevića Sakcinskog[3].

Njegovu lokaciju i katedralu prvog hrvatskog biskupa iz 11. stoljeća koju su poželjeli hrvatski kraljevi spomenutu u kronikama Tome Arhiđakona[4] u 13. stoljeću tražila najveća imena hrvatske arheologije: don Frane Bulić[5], Stjepan Gunjača[6]  i mnogi drugi. U pokušaju utvrđivanja njegove točne lokacije pojavila su se, kroz protekla dva stoljeća rasprava, upravo dva različita mjesta: brežuljak Fratarica[7] i Biskupija pored Knina.

Poteškoće oko ubikacije Kapitula donekle su opravdane ako se prisjetimo da se Knin našao u sastavu Osmanskog Carstva od 1522. pa sve do 1688. godine. U tom dugom periodu od 166 godina ovom se lokalitetu, vjerodostojnom mjestu sa kojega su se uglavnom regulirali sporovi i vlasnički odnosi nad zemljištem u redakciji katoličke crkve, gubi svrha. Promijenila se vlast. Promijenio se sud. Promijenila se vjera. Promijenila su se vjere dostojna mjesta.

Želeći se u najvećoj mogućoj mjeri približiti periodu Knina prije dolaska Osmanlija odnosno periodu prije 1522. godine, a pogotovo 15. stoljeću koje je bujalo pravnom aktivnošću kninskog Kaptola, svoje sam istraživanje fokusirala upravo na dvije danas poznate karte Knina i okolice s početka 16. stoljeća te, na njihovoj podlozi, utvrdila točnu lokaciju Kapitula o kojem svjedoči Toma Arhiđakon.

2. Opis istraživanja

Prije puno godina, promatrajući rukopisnu Kartu Mattea Pagana iz 16. stoljeća, vidjela sam kako mjesto na kojem Pagano smješta Kapitul i mjesto koje mi danas smatramo lokacijom Kapitula nisu jedno te isto mjesto. No, nisam imala podršku inspiracije da se dublje pozabavim ovom temom. Samo sam intuitivno osjećala kako nešto nije u redu.

Kninski Kapitul mi se potom nametnuo kada sam počela proučavati srednjovjekovna sudišta. A bio je upravo to: jedno od najvažnijih sudišta srednjeg vijeka, mis-en-scene za konačne sudske parnice koje se nisu uspijevale riješiti na nižim sudbenim instancama već su morale biti dovedene pred samoga kralja, ili pred njegovoga predstavnika bana, i njegove porotnike.

Potom su uslijedili dokazi, sve više njih.

Jasniji predosjećaj potaklo je svjedočanstvo o lokaciji sjedišta hrvatskog kraljevskog biskupa u polju kod crkva svete Marije pored kninske utvrde iz  kronike Tome Arhiđakona u 13. stoljeću[8]. Toma Arhiđakon u 15-om poglavlju svoje Historia Salonitana „O izuzimanju biskupa Gornje Dalmacije“ piše o uspostavljanju institucije hrvatskog biskupa.

U latinskom izvorniku: „Voluerunt etiatm Chroatorum reges quasi specialem habere pontificem, petieruntque ab archiepiscopo Spalatensi et fecerunt episcopum, qui Chrouatensis appellabatur, posueruntque sedem eius in campo in ecclesia sancte Marie iuxta castrum Tiniense. Hic multas optinuit parochias habuitque predia et possessiones per totum pene regnum Chroatie, quia regalis erat episcopus et regis curiam sequebatur eratque unus ex principibus aule et sua iurisdictio usque ad Drauum fluuium extendebatur.”

I hrvatskom prijevodu: „Hrvatski su kraljevi željeli imati svoga posebnog biskupa i zatražili su to od splitskoga nadbiskupa. Postavljen je biskup, koji se zvao hrvatski, sa sjedištem na polju kod crkve svete Marije pored kninske utvrde. On je dobio mnoge parohije, imao je imanja i posjede gotovo po cijelom hrvatskom kraljevstvu jer je bio kraljevski biskup. Bio je u kraljevoj pratnji kao jedna od glavnih osoba na dvoru, a jurisdikcija mu se protezala sve do rijeke Drave.”

Kao podlogu tom svjedočanstvu stigle su dvije stare karte iz 16. stoljeća od kojih je prva iz radionice venecijanskog kartografa Mattea Pagana[9] (Karta I). Ista je, sve do nedavno, predstavljala najstariji sačuvani prikaz neke hrvatske regije pa time i okolice Knina u kojoj se nalazi Kapitul.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je image.png
Karta I. Capitulo na karti Mattea Pagana, Venezia, ca 1530.g.   (Preuzeto iz NSK, Zbirka Novak, Zbirka zemljovida i atlasa NSK, Tuto el Contado di Zara e Sebenicho; zemljopisna karta, drvorez, 53×37 cm)  

Na Karti I. nastaloj iz pera Mattea Pagana netom ispod toponima Capitulo naveden je vrlo indikativan toponim la Fiumara[10] koji do sada nije obrađivan od strane kolega koji su se bavili ovom temom. Naime fiumara (potiče od tal. riječi fiume – rijeka) jest hidronim kojim se posebno u južnoj Italiji nazivaju rijeke ili potoci širokog i šljunčanog korita ali nestabilnog toka koji se u sezonama kiša ispunjavaju naglim i intenzivnim bujicama vode dok ostatkom godine presušuju. Sinonim za riječ fiumara u talijanskom jeziku jest torrente[11]. Dakle, vrlo je jasno da kartograf Pagano tim toponimom ne prikazuje rijeku Krku, koja je rijeka stabilnog toka kroz čitavu godinu, već bujični potok koji u 16. stoljeću naziva La fiumara. Paganova fiumara je vidljiva i u Austro-ugarskoj katastarskoj karti(Karta III) kao Torrente Krvavica Jaruga budući izvire u neposrednoj blizini Kapitula.

Upravo radi naravi ovog bujičnog potoka (fiumare) čitav je prostor oko Kapitula (Anićevca) u povijesti plavio. I danas se većina katastarskih čestica u polju oko Kapitula (Anićevca) nazivaju hidronimima: jezero, Krvavičino jezero, Gornje jezero, Lučine. Nad ovim prostorom je tek nedavno provedena melioracija zemljišta no na prikazima ovog prostora u 16. stoljeću jasno je vidljivo kako su bila pod vodom. Paganova karta podno Kapitula pokazuje i omanju brodicu čime nam kartograf jasno obznanjuje kako se radilo o navigabilnom prostoru odnosno jezeru.

Na terenu sam ubicirala ovaj nestabilni bujični vodeni tok koji se pored Dobriline ulice u Kninu ulijeva u rijeku Krku. Jaruga se u narodu danas zove voša što je iskrivljeni naziv nastao od talijanske riječi fossa – (vodena) jaruga.

Krajem 2019.g. su kolege Juran, Barzman i Faričić[12] objavile i analizirale još stariju rukopisnu kartu srednje i dijela sjeverne Dalmacije nepoznatog autora (Karta II) koju su datirali u prvo desetljeće 16. stoljeća. Ta karta nepoznatog autora iz ca 1501. godine te karta iz pera Mattea Pagana ca 1530. godine sada su postale usporedive u dijelu područja obilježenog toponimom Kapitul. Postalo je jasnije: obje opisuju identičan prostor. Slijedeći tok rijeke Krke, nakon što ista napušta riječni prijelaz podno Topoljske gradine, oba kartografa na njezinoj desnoj obali slikaju poluotočić usred nekada naplavljene ravnice krčkog porječja. Imenuju ga – Capitulo.

Karta II. Capitulo na karti nepoznatog autora, ca 1501.g.   (Preuzeto iz Juran, Barzman, Faričić: Kartografija u službi Mletačke Države, Karta sjeverne i srednje Dalmacije nepoznatog autora s početka 16 stoljeća, dio, Geoadria

Analizirana su potom dva grafička prikaza Knina i Kninskog polja iz Austrougarskog katastra iz 1828. godine[13] (Karte III i IV), danas lako dostupna na internetu. Tu se jasno vidjelo mjesto Capitolo pored mjesta Covacich (Kovačić), oba smještena na desnoj obali Krke, vrlo blizu jedan drugome.

Karta III. Capitolo i Torrente Krvavica Jaruga (La fiumara) na katastarskoj mapi Europe iz 19. stoljeća   (Preuzeto iz Arcanum Maps – The Historical Map Portal – Habsburg Empire – Cadastal maps XIX Century)    
Karta IV. Kapitolo u Kninskom polju u odnosu na 2,3 km udaljenu Kninsku tvrđavu na mapi Europe iz 19. stoljeća (Preuzeto iz Arcanum Maps – The Historical Map Portal – Europe in XIX Century)  

3.Krunski svjedok lokacije kninskog Kapitula

„Krunskog svjedoka“ o povijesnoj lokaciji kninskog Kapitula na Anićevcu pronašla sam u Državnom arhivu u Splitu uvidom u Arhivu mapa za Istru i Dalmaciju odnosno Originalnu mapu Kninskog polja iz 1828. godine koja je zapravo podloga prethodno navedenim mapama Austrougarskog katastra. Posebno me obradovao Detaljnom listu XXII iste (Karta V). Detaljni list broj 22 nedvojbeno i najdetaljnije prikazuje obuhvat Kapitula sa svojim sjedištem (Glavica Anićevac i zaseok Krvavice) te okolne istoimene parcele koje ga okružuju. 

Karta V: Državni arhiv Split, HR-DAST-152, Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju, K.O. Knin: Orginalni planovi prvog službenog premjera bivše pokrajine Dalmacije iz 1828. godine; kompletno 27 detaljnih listova i četiri dodatka. Detaljni list broj 22.

Nadalje, u toj istoj Originalnoj mapi Kninskog polja iz 1828. godine koja se sastoji od 27 detaljnih listova ali i 4 priloga, Prilog broj 3. donosi skicu mjesta Kapitul prikazujući, u neposrednoj blizini zaseoka Kovačić i Topolje, skupinu kuća u današnjem zaseoku Krvavice ispod Anićevca.

Karta VI: Državni arhiv Split, HR-DAST-152, Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju, K.O. Knin: Orginalni planovi prvog službenog premjera bivše pokrajine Dalmacije iz 1828. godine; kompletno 27 detaljnih listova i četiri priloga. Prilog broj 3.

Kapitul se konačno, kao mjesto, izričito spominje i u tekstu Zapisnika nove granice K.O. Knin kao jedne K.O. s Kninskim poljem i Vrpoljem 1825. godine čiju originalnu rukopisnu verziju, transkript na talijanskom jeziku kao i prijevod na hrvatski jezik donosim u cijelosti.

(NB. Originalni naslov dokumenta Protocollo assunto per la concentrazione delle comuni  censᵉ[14] di Knin, Kninscopoglie e Verpoglie koji bih osobno prevela kao Protokol usvojen za objedinjenje katastarskih općina Knin, Kninsko Polje i Vrpolje navodim pod nazivom pod kojim se isti vodi u Državnom arhivu u Splitu i glasi: Zapisnik nove granice K.O. Knin kao jedne K.O. s Kninskim poljem i Vrpoljem 1825. godine.)

Transkript originalnog teksta na talijanskom jeziku   Prijevod na hrvatski jezik
Protocollo assunto per la concentrazone delle comuni  cens[15] di Knin, Kninscopoglie e Verpoglie   Zapisnik nove granice K.O. Knin kao jedne K.O. s Kninskim poljem i Vrpoljem 1825. godine[16]
Le contrade di Kninscopoglie e di Verpoglie, le quali in ora a senso del  §[17] 154 Ist cat[18] formano due comuni censuarie, erano (mai) sempre[19] comprese entro d’una confinazione sotto il nome comune di Kninscopoglie.   Okruzi Kninsko polje i Vrpolje, koji sada u smislu § 154 katastarskog naputka tvore dvije katastarske općine, uvijek su bili sadržani unutar jedne granice pod zajedničkim imenom Kninsko polje.    
Alle medesime appartengono le località di Covacich e di Capitolo, di cui la prima e addetta a Verpoglie, la seconda a Kninscopoglie, esse situate vicinissime una all’altra, hanno il rispettivo caseggiato[20] mescolato; ed in fine viene la comune censuaria di Kninscopoglie mediante il caseggiato di quella di Verpoglie totalmente separata dai pascoli e fondi alla medesima attinenti, e goduti promiscuamente con quella di Verpoglie.   Istima pripadaju mjesta Kovačić i Kapitul, od kojih je prvi pod Vrpoljem a drugi pod Kninskim poljem, smješteni su vrlo blizu jedan drugome, imaju izmiješane skupine kuća;  i na kraju biva katastarska općina Kninsko polje posredstvom skupina kuća u Vrpolju posve odvojena od pašnjaka i zemljišta koji joj pripadaju, a koje koristi zajedno sa općinom Vrpolje.  
Tutte queste circostanze provano che fralle dette comuni non sussiste confine, che non puo esservi stabilito. Esse invece caddono sotto le disposizioni del § 156 art. 3 e 157 del Ist catastale, e devono essere riunite assieme.   Sve ove okolnosti dokazuju, da između navedenih općina ne postoji granica, niti se ista može odrediti. Umjesto toga iste potpadaju pod odredbe (regulirane su odredbama) § 156 čl. 3 i 157 katastarskog naputka, te moraju biti spojene zajedno.  
Non avendo però il borgo[21] di Knin, che a senso del di gia mentovato resta dichiarato comune censuaria, e che senza campagna consiste  soltanto nel semplice recinto del suo caseggiato e della fortezza attaco del med° situata, nè 500 case, nè in superficie 500 jugeri, voluti dalle istruzioni per poter essere rilevato in una mappa separata, ed essendo il medesimo d’altronde circondato dal territorio delle dette comuni cens di Kninscopoglie e di Verpoglie la commissione di perimetrazione facendo riflesso a tutte le circostanze or’esposte, ed appoggiandosi sui § 156 art. 1 e 3 e 157 trova di proporre che le trè comuni cens Knin, Kninscopoglie e di Verpoglie vengono concentrate sotto la denominazione comune censuaria di Knin con Kninscopoglie e Verpoglie, che talmente riunite siano rilevate in una mappa sola e comprese in un protocollo di Descrizione dei confini.   Nemajući međutim grad Knin, koji kako je već navedeno jest proglašen katastarskom općinom, a koji se bez okolice sastoji od jednostavno ograđene skupine kuća i od tvrđave uz isti smještene, ni 500 kuća, ni površine od 500 jutara, koji su potrebni da bi ga se prikazalo na zasebnoj mapi, te budući je isti okružen teritorijima spomenutih katastarskih općina Kninsko polje i Vrpolje komisija za utvrđivanje granica razmišljajući o  svim navedenim činjenicama, i oslanjajući se na  § 156 čl. 1. i 3. i 157. predlaže da se tri katastarske općine ujedine pod zajedničkim imenom katastarska općina Knin sa Kninskim poljem i Vrpoljem, da se tako ujedinjene prikažu u jedinstvenoj mapi i uključe u protokol Opisa granica
Il presente protocollo in uno collo schizzo dimostrante la situazione topografica ed estensione delle comuni cens da concentrarsi, nonchè la confinazione del perimetro progettato saranno innoltrati all’ Inc (nejasno) i Commissione Circolare Delegata del Censo per sua determinazione.   Knin, li 26 Giugno 1825       Ovaj protokol u skici koja prikazuje topografsku situaciju i obuhvat katastarskih općina koje se povezuju, kao i granicu projektiranog perimetra, biti će proslijeđeni Komisiji (Comissione Circolare Delegata del censo) na utvrđivanje.     Knin, 26. Lipnja 1825        

4. Posjet kninskom Kapitulu

U završnoj fazi svoga istraživanja rekognoscirala sam Kapitul na terenu. I zaista, nalazi se u polju pored kninske tvrđave baš kako je opisao Toma  Arhiđakon, na svega 2,2 km zračne linije od Kninske tvrđave. U podnožju glavice jasno se razabire skupina kuća koje čine današnji zaseok Krvavice. Iz katastra saznajemo i o površini katastarske čestice Anićevac, broj 2853 K.O. Knin koja iznosi 10.484 m2 čijem je zaravnjenom platou izuzetno jednostavno pristupiti iz današnje Bornine ulice.

Karta VII. Katastarski prikaz Kapitula (Glavice Anićevac) u Katastru Republike Hrvatske (Preuzeto iz www.katastar.hr)

Posve očekivano, sa vrha Kapitula se jasno uočavaju dvije strateške točke kninskog polja:  Kninska tvrđava (Slika 1) i Topoljska gradina (Slika 2.) sa kojima je vrh Kapitula na vidnoj udaljenosti. Sa vrha Kapitula se vidi čak i dio Dinare (Badanj) (Slika 3). Za razliku od Kninske tvrđave i Topoljske gradine, Kapitul na Anićevcu nije strateška točka. Kapitul na Anićevcu sa okolnim istoimenim parcelama je velika pozornica koja je poslužila za scene nekih od najžešćih parnica među pukom srednjega vijeka. Bila je mjesto izdavanja sudbenih isprava u redakciji crkvenih otaca, rijetkih pismenih ljudi toga doba.

Slika 1. Pogled sa Kapitula (Glavice Anićevac na svega 2 km udaljenu Kninsku tvrđavu

(Foto: Natalija Princi)

Slika 2. Pogled sa Kapitula (Glavica Anićevac) na obližnju Topoljsku Gradinu sa koje se nadzirao ulaz u Kninsko Polje i stari put Knin – Vrlika koji je pratio tok rijeke Krčić

(Foto: Natalija Princi)

Slika 3. Pogled sa Kapitula (Glavica Anićevac) na dio Dinare koji se naziva Badanj

(Foto: Natalija Princi)

Slika 4. Pogled na Vošu – bujični potok nestabilnog toka podno Kapitula (Glavica Anićevac) (Nekadašnji nazivi ovog potoka su Torrente Krvavica Jaruga ili (Paganova) La Fiumara koja se periodično obilno napuni sa slivnim vodama sa Dinare te poplavi čitavo okolno područje)   (Foto: Natalija Princi)  

5. Kapitul na Fratarici – zašto je tamo?

Iz ovoga istraživanja nipošto ne želim isključiti Kapitul na Fratarici (Gajnjače). Istini na volju potrebno je shvatiti iz kojeg razloga se Kapitul pogrešno smješta na istu? Potrebno je, u maniri srednjovjekovnih javnih sudišta, otvoriti javnu raspravu o ovom bitnom lokalitetu. Slijediti ću savjet crkvenog oca don Ivana Grubišića: „Autoritet istine, ne istinu autoriteta!”

Prilažem stoga kartu iz Austrougarskog katastra datiranu u 19. stoljeće (Arcanum Maps – The Historical Map Portal – Habsburg Empire (1869-1887 – Third Military Survey). Karta VIII govori u prilog činjenici kako je Kapitul zaista, u jednom trenutku svoje povijesti, „promijenio lokaciju“. Naime na Karti VIII. nailazimo na toponim Kapitul na Fratarici (Gajnjače) dok se na glavici Anićevac, neposredno iznad kućica u zeseoku Krvavice, simbolom križa utvrđuje tek postojanje nekropole.

Karta VIII. Capitolo na Gajnjačama podno Kninske tvrđave i glavica Anićevac iznad zaseoka Krvavice označena simbolom za groblje na mapi Europe iz 19. Stoljeća – Europe in the XIX century – with the Third Military Survey

(Preuzeto iz Arcanum Maps – The Historical Map Portal)

Da se uokolo glavice Anićevac zaista smjestilo veliko groblje potvrđuje Karta nepoznatog autora iz 1501.g. (Karta II) gdje se na velikoj površini uokolo glavice Anićevac, u dijelu koji nikada nije plavio odnosno na livadama prema Kninskoj tvrđavi okružujući veliku trobrodnu katedralu, jasno vide križevima obilježena grobna mjesta. 

Da li je Kapitul mijenjao lokaciju? Moguće, budući ga na više karata kako ovaj rad pokazuje nalazimo ucrtanog na glavici Anićevac ali, iako na samo jednoj karti, i na Fratarici tj. Gajnjači (Karta VIII). No već na Detaljnom listu XXVI Originalne mape K.O. Kninsko polje iz 1828 godine koji detaljno prikazuje upravo tu zonu Gajnjače (tal. Gianachia) nema baš ničega iz čega bi se dalo naslutiti da je Kapitul ikada bio smješten na mjestu ne kojem ga danas službeno smještaju hrvatski arheolozi. Moguće da toponim Fratarica indicira postojanje crkvenog objekta no slutim da ne upućuje na povijesnu poziciju glavne kninske katedrale već nekog minornog crkvenog objekta.

Karta IX: Državni arhiv Split, HR-DAST-152, Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju, K.O. Knin: Originalni planovi prvog službenog premjera bivše pokrajine Dalmacije iz 1828. godine; kompletno 27 detaljnih listova i četiri dodatka. Detaljni list broj 26.

U svjetlu novih otkrića postaje očito kako je Kapitul koji crtaju kartograf Pagano te nepoznati kartograf 1501.g. lociran na glavici Anićevac baš kao što je očito da stariji istraživači Marun, Bulić i Gunjača nisu raspolagali informacijom kako je toponim Capitulo na Anićevcu bio zabilježen na čak dvjema kartama s početka 16. stoljeća, potom na više karata Austrougarskog katastra u 19. stoljeću a posebno se ističe na Detaljnom listu XXII iz Državnog Arhiva u Splitu iz 1828.godine.

Što možemo očekivati već nakon prvih sondažnih ispitivanja terena? Oko povijesnog Kapitula će se pronaći veliko groblje iz ranog srednjeg vijeka a na platou glavice će se pronaći ostatci crkve sv. Marije, katedrale hrvatskog biskupa iz 11. stoljeća kojega su htjeli za sebe hrvatski kraljevi. Još ako je „pročitati“ iz neobičnog rasta stoljetnih čempresa koji danas uokviruju vrh glavice Anićevac, mogli bismo naslutiti i oblik njezinoga tlocrta – minijaturna ranosrednjovjekovna crkvica okrugloga tlocrta koja je vjerojatno inkorporirana u kasniju trobrodnu katedralu.

Za daljnje razmišljanje ostaje naziv toponima Anićevac, mogući (B)anićevac. Da li nazivom, koji se pravim čudom održao do danas, nama sugerira kako je upravo na tome mjestu nekada davno bilo sijelo banskog suda? Još dva zanimljiva naziva parcela u neposrednoj blizini Kapitula (Anićevac) daju naslutiti o znamenitoj povijesti Glavice Anićevac. Veći broj parcela podno glavice nosi naziv crkveno i crkvena njiva ukazujući da bi se na vrhu glavice Anićevac mogli očekivati ostaci crkve sv. Marije kojoj su pripadali okolni nizinski prostori.

Zaključak

Razmišljala sam o metafizici ovoga prostora. Svaki prostor na ovome svijetu ima svoju fizičku ali i metafizičku manifestaciju a upravo ona, nevidljiva a manifestna, prečesto je važnija od one očima vidljive. Zar nije apsurdno da se lokalitetu sa kojega se presuđivalo o vlasništvu nad zemljištima, darivajući stoljeća podobnih, stoljećima oduzimajući nepodobnima, In nomine Domini ili In Christi nomine ili In Rex nomine, danas zaboravi mjesto? Možda nije apsurdno koliko pravedno.

Koliko li odurnih kletvi sadrže darovnice naših narodnih kraljeva? Naših banova, vicebanova? Zaposjedajući zemljišta, darivajući podobne prijatelje, crkvenjake, poslušnu služinčad zar napismeno nisu prijetili božjom srdžbom? Zar neposlušnima nisu prijetili paklom u ekskluzivnom društvu Jude Iškariota? Zar u darovnicama nisu prijetili kletvom 318 crkvenih otaca, štoviše pisanoj na jeziku latinskom (maledictio CCCXVIII patrum) zar se ne činiše svojstvena Bogu?

Ali koji je to Bog, latinski ili grčki, koji ima misao o vlasništvu nad zemljištem? Koji to Bog  proklinje i prijeti budućim naraštajima svoje djece ukoliko ospore obilne darovnice? Uvijek smo to samo mi, narod i naši narodni vladari, koji Bogu stavljamo strašne merkantilističke ambicije i još strašnije riječi u usta.

Da  li je uopće dobro ponovno pronaći ovaj prostor?

Bilo bi bolje ne imati nikakvo mišljenje o Bogu

nego mišljenje nedostojno Boga

Plutarh

Natalija Princi: New chapter of Capitol of Knin

The place of the historic medieval seat of Croatian King’s bishop or the Capitol of Knin was and still remains an unsolved question in our national medieval historiography. The bishops who held the royal title no longer resided in Knin after it fell to the Ottoman Turks in 1522 and for a very long period of time, 166 years to be precise, the location important to Christian legal tradition but irrelevant to Islam legal tradition, was lost from folk legends.  During the last 200 years of searching and disputing, two different locations of Capitol of Knin have been proposed: the hilltop Gajnjača in the immediate vicinity of Knin's Fortress and the village of Biskupija situated at some distance from Knin's Fortress or castrum Tininense. Researchers and historians were following the testimony of Thomas the Archdeacon from the 13 Century who, while describing the residence of Croatian Royal Bishop, described it as being in the field near Knin's Fortress or to put it in his words in campo iuxta castrum Tiniense. The only firm point that was recognizable without any doubt was the Fortress itself while the field mentioned in his testimony could refer to both nearby fields surrounding Knin's Fortress, the Kosovo Field (Kosovo Polje) and the Knin Field (Kninsko Polje). Besides his written testimony, up to one year ago, we were left only with one historical map assigned to Matteo Pagano (ca 1530) describing this area as it appeared in the 16th century. This was the oldest known representation of Knin's area on a map. Fortunately enough, the colleagues Juran, Barzman and Faričić have published an original scientific paper named Cartography in the service of the Venetian State: an early 16th-century map of central and northern Dalmatia by an unknown draftsman and within it they've published an even older map of central and Northern Dalmatia by an unknown draftsman (ca 1501). Now a comparative analysis of the two 16th century maps became possible and what was immediately visible more than ever before is that the Capitol of Knin (indicated with the toponym Capitulo) was not situated on the hill of Gajnjača nor in the village of Biskupia but on a small hill in Kninsko Polje spotted on the right river bank of Krka, not far from the river crossing at Topolje. The last important testimonial about its exact historical location came from finding Original plans of the first official survey of the former province of Dalmatia from 1828. (Detailed sheet number XXVI) at State Archive in Split. Its name today is Anićevac and it looks exactly as Thomas the Archdeacon had described. It is located in Kninsko polje some 2 kilometers away from Knin's Fortress surrounded by a waste area of meadows that were frequently flooded by a torrent identified as La Fiumara on the Map of Pagano or Torrente Krvavica Jaruga on Historical Maps of the Habsburg Empire in 19th century. Moreover, from the hilltop of Capitol of Knin two strategic positions namely the Knin's Fortress and the hill-fort of Topolje are visible to the naked eye.

FUSNOTE:


[1] Fratarica je današni naziv uzvisine u Katastru RH. Međutim među starijim autorima ovo sjedište Kapitula se češće naziva Kapitul na Gajnjači (zapravo na jugozapadnoj zaravnjenoj padini brežuljka Gajnjače)

[2] Manda Zelić, Srednjevjekovne isprave Knina i kninskog Kaptola, Kninski muzej, Knin 2006

[3] Ivan Kukuljević Sakcinski, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae / Diplomatički sbornik Kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom, Štamparija Dragutina Albrechta, Zagreb 1874

[4] Toma Arhiđakon, (Thomas Archidiaconus Spalatensis, Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium) Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika), HS c XV,3, p. 63-64, Književni krug, Split 2003.g)

[5] Frane Bulić, Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije, sv. 1, Zagreb 1888 g., str. 3-13

[6] Stjepan Gunjača, O položaju kninske katedrale, SHP, III ser, sv. 1, Zagreb 1949, str. 38)

[7] K.O. Knin – Fratarica – kat.čest. 5672 i kat. čest. 5673

[8] Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium – Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, HS, c XV, 3, p. 63-64, Književni krug, 2003.g.

[9] Matteo Pagani, Venezia, ca 1530., NSK, Zbirka Novak, Zbirka zemljovida i atlasa NSK, Tuto el Contado di Zara e Sebenicho)

[10] Fiumara (Talijanski rječnik Treccani – Fiumara s. f. [der. di fiume]. – Termine col quale si indicano nell’Italia merid. i fiumi o torrenti a letto largo e ciottoloso, che, impetuosi nella stagione delle piogge, sono asciutti per il resto dell’anno. Nella lingua antica (anche nella variante fiumaia, ebbe gli stessi sign. di fiumana)

[11] Torrente – (Talijanski rječnik Treccani – Torrente /to’r:ɛnte/ s. m. [dal lat. torrens -entis, propr. “che si secca in certi periodi”, ma poi inteso come “divorante, impetuoso”]. – 1. (geogr.) [corso d’acqua caratterizzato dal regime variabilissimo dei deflussi, con alternanza di portate piccole o nulle e di piene violente] – fiumara, rigagnolo, rivo, ruscello. )

[12] Kristijan Juran, Karen Edis Barzman, Josip Faričić: Kartografija u službi Mletačke Države – Karta sjeverne i srednje Dalmacije nepoznatog autora s početka 16. stoljeća, Geoadria, str. 102.

[13] Habsburg Empire Cadastral Maps – XIX Century – Knin con Kninskopoglie 1828.g.

[14] Comune censuario (o catastale)  – pl. Comuni censuarie (o comuni catastali)

[15] Comune censuario (o catastale)  – pl. Comuni censuarie (o comuni catastali)

[16] Državni Arhiv Split, HR-DAST-152- Kninsko Polje – Zapisnik nove granice K.O. Knin, kao jedne K.O., s Kninskim poljem i Vrpoljem iz 1825. godine. (Br 19 / Kutija 867)

[17] § – simbol pravnog odjeljka ili pravnog kodeksa

[18] Istᵉ catᵉ – skraćeno od Istruzione Catastale (hrv. katastarski naputak)

[19] Mai i sempre – očiti lapsus calami –  mai (hrv. nikada) a sempre (hrv. uvijek) – u pisanju je autor napravio pogrešku te je, obzirom na kontekst, uzet kao točan sempre (uvijek)

[20] Caseggiato – stambeni blokovi, skupine kuća

[21] Borgo – utvrđeno naseljeno mjesto

CURIA REGIS: Što kaže „kletva“, a što povijesni izvori o smrti kralja Dmitra Zvonimira?


Piše: Mate Božić

Kada govorimo o starohrvatskoj prošlosti, o kojoj je do danas sačuvano relativno malo podataka, vrlo je bitno razlučiti što je povijesna činjenica, a što mit… Jedan od takvih istaknutijih primjera je naravno legenda o Zvonimirovom ubojstvu, odnosno kletvi. Tako, prema hrvatskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina tzv. „kletva kralja Zvonimira“ izvorno glasi: „…koji ležeći u krvi izranjen velicim bolizni, prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatk njih bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili.“. Prema tome, navedena kletva bi se odnosila na najavu skorašnje tuđinske vladavine u Hrvatskoj, koja bi, prema nekim tumačenjima, trajala tisuću godina, tj. do 2089. – budući je Zvonimir umro 1089. godine. Prema toj legendi, Zvonimira su ubili predstavnici nezadovoljnog naroda (koji se nije želi odazvati pozivu na križarski rat) 20. travnja na saboru koji se održao u „petih crikvah u Kosovi“ – tj. današnjoj Biskupiji kod Knina.

Lokalitet „Pet crkava“ u Biskupiji kod Knina (Bukurovića podvornica, Crkvina, Lopuška glavica, Stupovi – dok je na mjestu pete crkve podignuta pravoslavna crkva Sv. Trojice, koja se nije arheološki istraživala), gdje je prema legendi kralj Zvonimir bio ubijen; Bijaći s ostatcima crkve Sv. Marte, na granici donjokaštelanskog i trogirskog polja (danas na administrativnom području grada Trogira)  – stvarno mjesto kraljeve smrti

Međutim, unatoč ustaljenom vjerovanju u kraljevu kletvu i Zvonimirov tragičan kraj (u posljednje vrijeme opjevanoj i u popularnoj pjesm), povelja kralja Stjepana II. izdana 1089. u Šibeniku, a vezana uz današnju Kaštel-Gomilicu, izričito navodi Zvonimirovo preminuće i time kao povijesni izvor definitivno opovrgava (mnogo kasnije nastalu) predaju o njegovu ubojstvu. Naime, ta isprava čak spominje i „spis“ koji je poglavarici splitskog ženskog samostana Sv. Benedikta „izdan od nedavno preminulog kralja Zvonimira“. Osim toga, splitski kroničar Toma Arhiđakon sredinom XIII. st. piše kako je Zvonimir „platio dug smrti“, što je specifični kršćanski izraz koji upućuje na isključivo naravnu smrt kralja.

Isprava kralja Stjepana II. izdana 8. rujna 1089. u Šibeniku, a u kojoj se spominje i „nedavno preminuli kralj Zvonimir“; „Smaknuće Ljutomišla“; J. F. Mücke, druga polovina XIX. stoljeća – jedino djelo domaćeg historicizma koje prikazuje ubojstvo nekog hrvatskog vladara (Ljudemisl je bio ujak kneza Borne i prema nekim izvorima njegov kratkotrajni nasljednik)

Povjesničar Ante Jadrijević u svojoj raspravi iz 1967. godine zaključuje kako se sve kasnije predaje o nasilnoj kraljevoj smrti zapravo odnose na jednog drugog hrvatskog vladara i nešto ranije povijesno razdoblje. Točnije, na vladavinu kralja Miroslava sredinom X. stoljeća, koja je doista tragično završila, kako izvještava Konstantin Porfirogenet: „njegov je sin Miroslav, poslije četvorogodišnjeg vladanja, bio ubijen od bana Pribine…“. No, ako je 20. travnja kraj Knina bio ubijen Miroslav, a ne Zvonimir – gdje je doista umro taj kralj o čijoj su se vladavini isplele brojne legende?

Pretpostavljeni izvorni izgled sjevernog dijela dvorskog sklopa u Bijaćima (T. Marasović); Rekonstrukcija crkve Sv. Marte koja je nekada stajala na današnjem arheološkom lokalitetu Bijaći („Hrvatski kraljevi“)

Jadrijević u istoj raspravi navodi zapis Dubrovčanina Jakova Lukarevića iz XVI. st.: „Nel detto tempo mori Suonimir re di Croatia, et fu portato a sepelire in Bichiay nell’ isola Metabure in san Antonio dove si sepelivano i re del paese…“. Autor ga tumači ovako: „U spomenuto vrijeme umrije Zvonimir, kralj Hrvatske, u Bihaćima, i bi ponesen na ukop na otok Metabure, u sv. Antuna, gdje se pokapahu domaći kraljevi…“. Prema tome, Zvonimir je umro u Bijaćima, a pokopan je na otoku Sv. Marije u Solinu!

Crtež nastao prilikom istraživanja crkve Sv. Marte u Bijaćima početkom XX. st. s nacrtom vjerojatnih ostataka vladarskog dvora Trpimirovića (desno); Sudionici projekta „Sačuvajmo Bijaće u 21. stoljeću“ u Bijaćima 3. ožujka 2015. godine uključujući i povijesne postrojbe: „Vitezovi kralja Zvonimira“ (Knin), „Domagojevi strijelci“ (Vid) i „Tomislavova straža“ (Split)

Vratimo li se dalje u prošlost – na istom mjestu gdje je, prema povijesnim izvorima, krajem XI. stoljeća umro kralj Zvonimir, u IX. st. izdane su Trpimirova i Muncimirova povelja, odnosno po prvi put je zabilježeno hrvatsko ime (852. godine). Bijaći se često spominju i kasnije: u ispravi kralja Zvonimira, u umetku Supetarskog kartulara, u zaključcima splitskog crkvenog sabora iz 1185., papinskim bulama i poveljama Arpadovića. Međutim, nakon rata kralja Ludovika s Mlečanima u XIV. st. Bijaći su bili napušteni, a izvorna crkva Sv. Marte vjerojatno bila uništena u vrijeme osmanlijskih pustošenja.

Povijesne postrojbe starohrvatskog doba: „Praetoriani Croatorum“ (Split-Klis) i „Red svetog Ivana Trogirskog“ (Trogir), sastali su se 16. prosinca ove godine u Bijaćima kako bi kraj crkve Sv. Marte, u okviru projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ te u sklopu II. Dana Tome Arhiđakona, održali manifestaciju oživljene povijesti                          „Krunom hrvatskih vladara: Kaštela – Trogir 2022.“

Iz vladarskih povelja Trpimirovića, poput onih izdanih u Bijaćima, moguće je saznati nešto više o strukturi starohrvatskog dvora. Tako se u Muncimirovoj ispravi iz 892. godine, a koja je nastala „ispred vrata crkve Sv. Marte…“, kao svjedoci navode neki dvorski dostojanstvenici: dvorski župan, župani mačonoša i štitonoša, župani konjice, komore i podruma, župan komornik, vladaričin župan i mačonoša, rizničar, komornici, predstojnik samostana te župani pojedinih područja (Klisa i Livna).

Prijepis povelje kneza Muncimira izdane 28. rujna 892. u Bijaćima

Titule tih dvorjana, s kojima je knez povremeno boravio u svojim rezidencijama (uključujući i Bijaće), upućuju na zaključak kako je dvor hrvatskog vladara bio uređen po uzoru na zapadnoeuropske dvorove karolinškog perioda, kakvi su postojali primjerice u današnjoj Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj, dok je osobito gusta mreža takvih karolinških vladarskih sjedišta utvrđena u zapadnom dijelu Franačkog Carstva. Naime, na tim dvorovima zabilježene su dvorske službe istovjetne navedenim iz starohrvatskog doba.

Zabat s imenom kneza Muncimira iz Uzdolja kraj Knina                                                                                                         (danas u splitskom Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika)

Zanimljivo je kako jedini sačuvani kameni spomenik (zabat) s natpisom kneza Muncimira potječe iz 895. godine, a pronađen je daleko od kaštelansko/trogirskih Bijaća – u ruševinama crkve na groblju Sv. Luke u Uzdolju kraj Knina. Međutim, taj zabat s Muncimirovim imenom i njegovom titulom “princeps” (“PRINCEPS MUNCIMYR”), iako pronađen u Uzdolju, vjerojatno potječe s lokaliteta Crkvine u selu Biskupiji kod Knina, gdje je pouzdano utvrđeno postojanje starohrvatskog vladarskog dvora.

Crkva Sv. Marije u Biskupiji izgrađena 1938. godine kao spomen-crkva kralja Zvonimira povodom 850. godišnjice kraljeve smrti; Freske su izradili slikari Jozo Kljaković („Stolovanje kralja Zvonimira“) i Frano Šimunović, dok je crkvu posvetio nadbiskup Alojzije Stepinac

Naime, hrvatski kneževi i kraljevi nisu imali stalno sjedište, odnosno glavni grad (ni u Bijaćima, niti u Biskupiji kod Knina), nego su boravili na svojim brojnim vladarskim posjedima, dvorovima i utvrđenim gradovima. Prema T. Marasoviću takvi dvorovi i dvorci („castrumi“) su, osim u Kninu, postojali i u Ninu, Biogradu, Šibeniku i Klisu dok u Kninu, kao i u Solinu, nalazimo također i ostatke vladarskih mauzoleja.

Rekonstrukcija nekadašnjeg izgleda sakralnog kompleksa na arheološkom lokalitetu                                                  „Crkvina“ u Biskupiji kraj Knina

Kninski vladarski dvor se tako nalazio na kraljevskom posjedu („villa regalis“) u današnjem selu Biskupija, a riječ je o većem građevnom kompleksu koji se nalazio sjeverno od stolne crkve. U tom su sklopu bila izgrađena tri krila, koja povezana s bazilikom i vladarskim mauzolejom, zatvaraju prostrano dvorište u sredini – vjerojatno s trijemom prema crkvi. Materijalni ostatci upućuju na postojanje stubišta, što znači da se radilo dvokatnoj građevini, koja je možda ujedno služila i kao rezidencija hrvatskog biskupa. Tako je u Kninu uz vladarski dvor te utvrđeni dvorac („castrum“) postojao i vladarski mauzolej kakav nalazimo i u Solinu uz današnju crkvu Gospe od Otoka, gdje je (prema J. Lukareviću) bio pokopan i kralj Zvonimir.

Starohrvatska kruna Trpimirovića nalazi se i u drugom polju grba Vrane kraj Biograda (lijevo), u opisu kojega je izričito navedena kao kruna „kralja Dmitra Zvonimira“; Povezanost kralja Zvonimira s Kninom očituje se i u aktualnom grbu toga grada (desno) sa Zvonimirovom krunom u gornjem kutu uz središnji motiv pashalnog (uskršnjeg) janjeta; Janje u hodu na grbu Knina iz 1904. (sredina)

Znate li da su kninske platane stare 150 godina i da ih je zasadila Engleskinja?


Svi ste sigurno vidjeli čuvene kninske platane i uživali u njihovoj ljepoti. Najviše ih je, oko 20-ak, uz nasip uz Krku, ali ima ih i u starom dijelu grada. Plijene svojom visinom i velikim krošnjama.

No znate li tko ih je i kada zasadio?

Bila je to Adeline Pauline Irby, poznatija kao Miss Irby, spisateljica i dobrotvorka rođena 1833. godine u Engleskoj.

Prilikom boravka u Kninu 1870-ih godina pomagala je sirotinju, a posebno izbjeglice iz Bosne za čiju djecu je osnovala i posebnu školu.

Osim humanitarnog rada brinula se i za kninski okoliš i zasadila platane koje su i danas, nakon 150 godina, žive i uljepšavaju naš grad.

I. Š.

Tri zastave „krun(idb)e Zvonimirove“!?


Piše: Mate Božić,
koordinator projekta arheološkog turizma “Regnum Croatorum”

U Solinu i Klisu, već po šesti put (počevši od 2014. godine), obilježila se obljetnica krunidbe kralja Dmitra Zvonimira – 8. listopada 1075., kada je opat Gebizon u ime pape Grgura VII. (nakon održane hrvatsko-dalmatinske pokrajinske crkvene sinode) u bazilici Sv. Petra i Mojsija u Solinu (današnji ostatci „Šuplje crkve“ uz rijeku Jadro) okrunio dotadašnjeg bana Dmitra Zvonimira kraljem Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije. Kada je to obilježavanje začeto, kao dio projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“, spomenuti datum se (od 2001. godine) ujedno obilježavao kao Dan neovisnosti Republike Hrvatske. U međuvremenu (2019. godine) je isti praznički datum bio „zamijenjen“ državnim spomendanom – Danom hrvatskog sabora, dok se Dan neovisnosti „premjestio“ (sada također kao spomendan) na dan 25. lipnja.

No, dok su „izmjene i dopune“ državnih praznika i spomendana „tutnjile“ kalendarom, obilježavanje se svejedno nastavilo. Tako je 2016. godine preraslo u uprizorenje krunidbe uz sudjelovanje niza dalmatinskih povijesnih postrojbi starohrvatskog doba, a potom su se manifestaciji, kojoj su se u međuvremenu pridružili i osnovnoškolci, priključila solinska gradska, a podržala je splitsko-dalmatinska županijska uprava. Od prošle godine (nakon održanog četvrtog uprizorenja krunidbe) ovaj događaj oživljene povijesti posvećen kralju Zvonimiru ima i svoj svojevrsni nastavak u „kraljevskom gradu“ Kninu – ponajprije zahvaljujući dugogodišnjim sudionicima obilježavanja i uprizorenja krunidbe, „Povijesnoj postrojbi kralja Dmitra Zvonimira“ (tj. Vitezovima kralja Zvonimira). Tako je bilo i u listopadu 2022.!

Naime, nakon što je krunidba kralja Zvonimira u Solinu uprizorena peti put (8. listopada ove godine), povijesne postrojbe su zajedno s „kraljevskim dvorom“ nastavile svoj put preko Klisa do Knina, gdje je 22. listopada po drugi put održan prikaz ustoličenja Zvonimirova dvora na kninskoj tvrđavi kao kraljevskom stolnom mjestu („curia regis“). Tom prigodom je krug oživljene povijesti starohrvatskog doba bio prošle godine nadopunjen kasnosrednjovjekovnim i ranonovovjekovnim povijesnim postrojbama i skupinama: „Kliškim uskocima“, Plesnom skupinom povijesnih plesova „Kontea“ i „Šibenskom gradskom stražom“, dok je ove godine sudjelovanje potonje povijesne postrojbe izostalo.

Tako je konačno ostvaren sretan spoj dviju manifestacija: obilježavanja Zvonimirove krunidbe u Solinu i Klisu („Krunom hrvatskih vladara“/Regnum Croatorum) – od 2014. godine, te prikaza ustoličenja Zvonimirova kraljevskog dvora u Kninu („curia regis“) – od 2021. godine. Međutim, nije samo suvremena oživljena povijest zaslužna za spomen na vladavinu kralja Dmitra Zvonimira. Takvih primjera nalazimo i u prošlosti… Uz tekst Baščanske ploče s početka XII. stoljeća (koja sadrži neposrednu uspomenu na doba Zvonimirova kraljevanja), iz XIII. ili XIV. stoljeća potječe natpis, pronađen uzidan u crkvi Sv. Ante u Ostrovici, koji također uključuje Zvonimirovo ime („…o. firma cuorum • rex Zonemeriu(s)…“). Da su se Hrvati sjećali Zvonimira i u kasnijim stoljećima svjedoče riječi hrvatskog plemstva upućene Ferdinandu Habsburškom 1527. godine, neposredno nakon izbora u Cetingradu.

Osim toga, spomen na kralja Zvonimira sačuvan je tijekom minulih stoljeća i u likovnoj umjetnosti. Tako je još početkom XVII. stoljeća M. Ganassini prikazao krunidbu kralja Zvonimira na fresci koja se i danas nalazi na zidu Vatikanskog tajnog arhiva. U vrijeme nacionalnog „buđenja“ tijekom druge polovice XIX. stoljeća, motivi kralja Zvonimira i njegove krunidbe su bili osobito popularni. Zvonimirovo krunjenje je tada umjetnički prikazao hrvatski slikar Josip Franjo Mücke (oko 1819.-1883.), a 1878. godine i njegov učenik Ferdinand Quiquerez. Zanimljivo je kako su ti prikazi krunidbe, nastali u duhu nacionalnog romantizma, u svoju likovnu simboliku uključili i zemaljske grbove Hrvatske i Dalmacije na zastavama, kojima nema traga na vatikanskoj fresci s početka XVII. stoljeća – na njoj se ističe samo purpurna zastava s papinskim grbom!

Naime, dotadašnji zemaljski grbovi (osobito zemaljski grb Hrvatske) su upravo tada, usporedno s oblikovanjem i jačanjem narodne svijesti, stjecali važnost najistaknutijih nacionalnih simbola, pa nije čudno što ih u to vrijeme nalazimo uklopljene i na umjetničkim prikazima krunidbe kralja Zvonimira s početka posljednje četvrtine XI. stoljeća, iako im u tom povijesnom kontekstu uopće nije bilo mjesta. Naime, ne samo da spomenuti grbovi, odnosno heraldička znamenja Hrvatske i Dalmacije tada nisu postojala, nego ni heraldika kao fenomen uporabe grbova još uvijek nije bila formirana. Prema tome, unatoč općeprihvaćenom mišljenju i navedenim primjerima povijesnog slikarstva, posve je sigurno kako se prilikom Zvonimirove krunidbe u Solinu ili na Zvonimirovu dvoru u Kninu nije vijorila zastava sa šahiranim poljima grba Hrvatske ili leopardovim glavama grba Dalmacije. Iako ta simbolika doista pripada istom prostoru, pojavila se u sasvim drugom vremenu…

Ukoliko pogledamo u prošlost, Knin se od prvog spomena u povijesnim izvorima (sredinom X. stoljeća) nalazio u sastavu Hrvatskog Kraljevstva: prvi put se spominje pod imenom „Tenen“, kao grad i središte jedne od hrvatskih županija – kninske županije (kako navodi bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu „De administrando imperio“). Osim toga, smatra se kako se u Kninu nalazio kraljevski mauzolej Trpimirovića, vladarski dvorac („castrum“) i dvor – povremena prijestolnica hrvatskih kneževa i kraljeva tijekom IX., X. i XI. stoljeća. O tome svjedoči i niz sačuvanih natpisa na kamenim spomenicima, uključujući i Muncimirov iz 892. godine.

Također, zanimljivo je kako je u prvoj polovici XI. stoljeća u Kninu bila osnovana biskupija, a njeni poglavari su nosili naslov „biskupa hrvatskog“ („episcopus chroatensis“). Nakon utrnuća vladarske kuće Trpimirovića krajem XI. stoljeća, biskup koji je svoje sjedište imao u Kninu ponekad se nazivao „hrvatski“, a ponekad „kninski“. Kada se 1185. u Splitu održao pokrajinski crkveni sabor kninskoj biskupiji su određene nove granice, dok su kninski biskup i njegov kaptol nastavili uživati poseban ugled i za vrijeme Arpadovića, Anžuvinaca, Luksemburgovaca i drugih vladajućih dinastija. Tako je biskup imao svoje dvore i u Cazinu (u današnjoj Bosni i Hercegovini), a kninski biskup Andrija Tuškanić zauzeo je počasno prvo mjesto među potpisnicima Cetingradske povelje iz 1527., kada je Ferdinand Habsburški bio izabran za hrvatskog kralja.

Osmanlijska vojska je 1420. godine prvi put napala Knin, a osvojila ga je 1522., pa je Knin tada ušao u sastav Osmanlijskog Carstva. Dok se Knin nalazio pred neposrednom turskom opasnošću, tj. tijekom druge polovice XV. stoljeća, a osobito nakon propasti Bosanskog Kraljevstva 1463. godine, provale Osmanlija na područje Hrvatsko-dalmatinskog Kraljevstva su učestale, posebno u krajeve južno od Gvozda. Tamošnje plemstvo je u tom razdoblju svoje nade u obranu od sve jačeg pritiska Osmanlija sve više polagalo u moćne Habsburgovce kao aktualne rimsko-njemačke careve, a sve manje u slabašne Jageloviće (Vladislava II. i Ludovika II.) kao svoje legitimne vladare.

Upravo nakon katastrofalnog poraza u bitci s Turcima na Krbavskom polju 1493. hrvatsko plemstvo južno od Gvozda budućem caru Maksimilijanu I. Habsburškom sa sabora održanom u Bihaću početkom travnja 1494. godine šalje pismo u kojem od njega očekuje pomoć i ističe svoju mukotrpnu obrambenu ulogu „tvrđave“ u borbi protiv Osmanlija, što je izraz kojeg će hrvatski plemići od tada redovito ponavljati tražeći pomoć od zapadnih vladara. Tako se 1494. u pismima tada odaslanim papi i rimsko-njemačkom vladaru plemstvo tadašnje Hrvatske naziva „kulom“ i „predziđem kršćanstva“ – „antemurale Christianitatis“.

Na Maksimilijanov odgovor nije trebalo puno čekati. Naime, već 24. studenog 1494. budući je car poslao pismo staležima Carstva za predstojeći sabor u Wormsu u kojemu ponavlja hrvatske molbe za pomoć i Hrvatsku naziva „vratima i štitom“ („porten und schilt“) kršćanstva i njemačkih zemalja, imajući pritom u vidu vlastite nasljedne pokrajine: Kranjsku, Štajersku i Korušku, kojima je Hrvatska doista predstavljala posljednji preostali bedem i prvu crtu obrane od Osmanlija.

Prikaz tvrđave/obrambenog zida kao slikovitog simbola Hrvatske izložene neprestanim napadima Osmanlija tijekom druge polovice XV. stoljeća (u kontekstu aktualne europske protuosmanlijske borbe: „predziđe kršćanstva“ – „antemurale Christianitatis“) bio je, vjerojatno pod utjecajem Maksimilijana Habsburškog, početkom posljednjeg desetljeća XV. stoljeća heraldički oblikovan u šahirana polja postupkom likovne redukcije i stilizacije, tako da se zidni raster likovno „pretvorio“ u šahiranu plohu s pravilnim kvadratima. Tako je konačno formirana hrvatska „šahovnica“ – tj. tako popularno (i ujedno pogrešno) nazivani grb Hrvatske.

Period od 1493./1494. (kada je šahirani grb Hrvatske vjerojatno nastao) do 1522. kada se Knin našao u sastavu Osmanlijskog Carstva bio je ujedno i ključno razdoblje oblikovanja hrvatskog šahiranog grba – prvog službenog heraldičkog znamenja Kraljevine Hrvatske, te su primjeri njegove tadašnje uporabe ne samo brojni nego i široko rasprostranjeni europskim kontinentom. Također, treba istaknuti kako je Knin (uz Zagreb) u razvijenom i kasnom srednjovjekovlju bio svojevrsni glavni grad Hrvatsko-dalmatinskog Kraljevstva: od XII. do XIV. stoljeća u Kninu i Zagrebu naizmjence su stolovali hrvatski herceg i ban, a u Kninu (uz Nin i Bihać) su se redovito održavali i sabori za krajeve južno od Gvozda.

Maksimilijanov nasljednik Ferdinand Habsburški je iste godine kada su Osmanlije osvojile Knin (1522.) na državnom saboru Svetog Rimskog Carstva u Nürnbergu istaknuo kako „viteški kršćanski narod“ Hrvata „poput štita“ stoji ispred Štajerske, Koruške i Kranjske, te cijele Europe i zapadnoga kršćanskoga svijeta. Pritom je za Hrvatsku također upotrijebio izraz „predziđe“ (njemački: „zwingermaurer“). Na tom istom saboru knez Bernardin Frankapan je održao glasoviti govor u kojemu je molio okupljene staleže za pomoć u obrani od Osmanlija, napominjući kako je „Hrvatska štit i vrata kršćanstva“. Naposljetku, Bernardinov sin Krsto sljedeće je godine (kada je Knin već bio u osmanlijskim rukama), u govoru pred papom Hadrijanom VI., nasljednikom Lava X., ponovio uvriježenu metaforu o Hrvatskoj kao „predziđu“ i „dverima“ kršćanstva…

Izvor: Solin Live

Tri zastave „krun(idb)e Zvonimirove“!?

Bunari Lazareti na Dinari


Piše: Vinko Klarić, slobodni istraživač, Šibenik

Na planini Dinari podno vrha Badanj na oko 1000m n/v stoji skriven od očiju javnosti kulturno povijesni biser i fenomen drevnog graditeljstva; 9 bunara sa dvije lokve, i sve je to u lošem stanju osim jednog najvećeg megalitskog bunara.

Kada bi se obnovili tek onda bi njihova ljepota došla do izražaja i tada bi mogli stati uz bok bunarima na Crljivici kraj Ciste Velike i sa bunarima na Rajčici koje je šira javnost upoznala prije par godina, iako su godinama prije o toj drevnoj graditeljskoj znamenitosti na svojim blogovima izvještavali planinari, ali i sa nedavno otkrivenim bunarima u Mravnici kraj Perkovića. Ovi bunari na Dinari iako su na putu prema planinarskom domu Brezovac, poznati su samo iskusnijim planinarima i starosjediocima koji tu dovodu stoku na ispašu. To mjesto sa bunarima nazivaju Lazareti, vjerojatno, nekad davno je tu bila neka karantena i lječilište za gubavce. Ali zašto baš tu? Mjesto jest izolirano od drugih, ali vrlo moguće da se u bunarima nalazi i ljekovita voda… to trebamo tek saznati. Ali to ne znači da su bunari u tolikom broju i veličini napravljeni baš za tu svrhu, što nema smisla, dovoljan je i jedan mali bunar, vjerojatnije je da su bunari tu bili od drevnih vremena i da su prenamjenjeni za tu svrhu. Tako da o Lazaretima i bunarima imamo ogroman prostor za istraživanje, jer po ovako velikom kompleksu bunara znači da je tu drevna vremena živio brojan i organiziran narod koje iščezao ili je istrebljen, i o kojem nema nekih zapisa.

Kao što smo rekli od svih bunara koje smo zatekli je samo jedan dobro očuvan, a ostali su u ruševnom stanju, od kojih je 7 bunara puno vode, dok su ostala dva zatrpana, ali vrlo moguće da postoji i 10. bunar koji podosta zatrpan, jer na jednom mjestu naziru zidovi i udubljenje, a možda i 11. bunar, ako je manja lokva sudeći po ostacima nekada bila bunar.

O bunarima Lazareti nemamo nikakvih zapisa o izgradnji, kao ni o ostalim spomenutim bunarima po Dalmaciji i Hercegovini, a narod ih naziva rimskim ili grčkim bunarima.

I danas bi izgradnja ovakvo velikih bunara promjera 3 do 5m u tolikom broju na kamenjaru bio veliki i skupocjeni građevinski poduhvat, što znači da su sagrađeni prije 300-800godina kako ih službeno datiraju jer se arheolozi sa datacijama sigurnije osjećaju u tom razdoblju, onda bi trebali postojati plemićki i crkveni zapisi i troškovnici izgradnje. Nekakve priče i naklapanja da je to izgradio narod u novom ili srednjem vijeku koji je tada bio običan kolon kako su se u Dalmaciji nazivali kmetovi koji su za sve odgovarali plemićima na čijoj su zemlji živjeli i radili nemaju smisla. Ako i pogledamo bunare za koje znamo da su se radili zadnjih 100-200 godina, pa nitko tada nije radio takve megalitske bunare u tolikom broju jedan do drugog, radili su se obično mali bunari promjera 1-1,5m po jedan u svakom selu, na nekim mjestima i pored lokve obično je sagrađen jedan bunar.

A ovakve skupine velikih bunara nisu ništa drugo nego i kultna mjesta, i to vidimo po bunarima na Crljivici gdje su pored prapovijesnih humaka sa stećcima.

I zašto onda u struci nema hrabrosti da ih smjeste u ilirsko ili prapovijesno doba, hoćemo li jednom povjerovati narodu koji ih naziva grčkim bunarima ili da su tu otprije rimljana? Pa da ove bunare imaju Grci, Francuzi ili Britanci, za njih bi ovakvi bunari sa sigurnošću bili prapovijesni i od njih bi napravili arheološki park.

I narod u prapovijesti je trebao bunare za pitku vodu i znao je raditi bunare, a u svugdje oko ovakvih megalitskih bunara imamo arheološke tragove života od prapovijesti; uokolo imamo grobne humke, obredne gomile (tzv gradine) i stećke, što znači da su bunari tu otkad su i tragovi života – od prapovijesti.

Nadam se da će ovi bunari u skorašnje vrijeme biti obnovljeni i postati jedna od stanica za odmor i okrjepu za planinare na putu prema planinskim vrhovima i da će privući sve više ljubitelja starina za razgledavanje ovog bisera drevnog graditeljstva.

Foto: Vinko Klarić

Natalija Princi: Tri ilirska grada koja su pružila najveći otpor Rimu nalazila su se na području Knina


Arduba, Splonum i Retinum, zadnja tri ilirska grada koja je osvojio Rim u Batonskom ratu 9. godine poslije Krista nalazila su se na području Knina – izjavila je splitska publicistkinja i istraživačica Natalija Princi u HRT-ovoj emisiji „Na rubu znanosti“.

Natalija Princi smješta Retinum u Knin.

– Knin je jako bitan antički grad, U srednjem vijeku Knin se naziva Tininium. Taj naziv dolazi od Retinum. Etimološki i strateški logično. U Kninu se dogodio veliki pokolj rimske vojske jer su kod opsade tog grada građani Retinuma na gradini na Spasu postavili tinjajuću vatru. Znajući da će Rimljani probiti obrambene zidove i ići pljačkati jedan od najbogatijih gradova Dalmacije, Kninjani su ih zatvorili u jedan vatreni obruč – priča Natalija Princi.

– Nakon što su Rimljane zatvorili u vatreni obruč u spisima se spominje da su žitelji Retinuma iščezli kroz podzemne prostorije. Ilirski Retinum se nalazio na gradini na brdu Spas. Bila sam sa speleologom Tonćijem Rađom na Spasu i našli smo spiljski prostor koji se možda koristio za to – izjavila je splitska istraživačica.

Arduba je po njoj bila u Strmici.

– U rječniku Fausta Vrančića latinska riječ „ardus“ prevedena je kao „strm“. Ardubu su dosad smještali ili u Vranduk ili u Knin. Međutim u rimskim spisima se opisuje da je ispod zidina Ardube išla rijeka vrlo brzog toka. Po meni se Arduba nalazila u Strmici. To je bila tromeđa Delmata, Japoda i Diciona, a Germanik je pri osvajanju Ardube krenuo iz Siscie prateći tok Une i došao do Strmice – kaže Natalija Princi.

Splonum je, kaže, bio u Plavnu.

– Splonum smještam u Plavno. Čista etimologija – Splonum, Splavnum. To je isto tromeđa i vodom bogato područje. Rimljani su imali pratum legionis u Plavnu i sproveli su vode Plavna (Radljevac) do Krke, odnosno do svog logora u Ivoševcima – tvrdi Princi.

Natalija Princi prošle je godine objavila proznu knjigu „Arduba: dokaz iz tišine“. Autorica je i dosta čitane knjige „Osmi grijeh: Posluh“.

Cijelu emisiju pogledajte na linku ispod

I. Š.

Predstavljamo sedam kninskih rijeka


Kroz naš grad protječe ukupno sedam rijeka.

Osim tih sedam, na administrativnom području Grada Knina ima njih još poput Došnice u Golubiću ili Mračaja u Strmici no one se ne mogu nazvati kninskim rijekama jer nemaju veze sa samim gradom.

Kriterij da bi se rijeka nazvala kninskom je vrlo jednostavan – da protječe kroz grad ili u neposrednoj blizini grada, odnosno još konkretnije – da se s rijeke vidi kninska tvrđava.

A kninska tvrđava vidi se s ovih sedam rijeka – s Krke, Butižnice, Radljevca, Kosovčice, Krčića, Orašnice i Marčinkovca.

Predstavljamo u ovom članku pojedinačno svaku od ovih rijeka i to redoslijedom – po duljini toka.

Marčinkovac ima duljinu toka pet kilometara. Isto toliko je duga i Orašnica. Krčić je dug 10,5 kilometara, Kosovčica 15 kilometara, Radljevac 20 kilometara, Butižnica 38 kilometara, a Krka 72,5 kilometra.

Tim redosljedom ćemo ih i predstaviti..

MARČINKOVAC

Ovo je jedina kninska rijeka koju geografi nisu istraživali i o kojoj nema niti jednog znanstveno istraživačkog zapisa. Nakon što pročitate tekst, bit će vam jasno zašto se nitko nije htio „bakćati“ s ovim vodenim tokom.

Užasno komplicirana rijeka! Morao sam napraviti pravo malo istraživanje da je „provalim“. Jer ova rijeka ima šest rukavaca i netko neupućen bi ovdje izbrojao šest rijeka.

Najprije sam obavio razgovor sa starim mještanima, a onda krenuo u terensko istraživanje, odnosno praćenje korita svih tih rukavaca. A to je uključivalo samoozljeđivanje prolaskom kroz neprolazno grmlje, upadanje u vodu i poluživo blato, neovlašteni ulazak u tuđe posjede, razgovor s psima čuvarima i slične nimalo simpatične dogodovštine.

Dakle, najkompliciranija od sedam kninskih rijeka je Marčinkovac ili Čikola (razlikovati od drniške Čikole) zbog svojih sumanutih rukavaca.

Počnimo od izvora.

Ova rijeka izvire iz Šimića vrela (iz kojeg se pitkom vodom napaja cijeli Knin). Nekoliko stotina metara od samoga izvora rijeka se račva na dva rukavca. To račvanje nastalo je radom ljudskih ruku, još iz davnih dana, kako bi se natopila obradiva polja i gradili mlinovi. Lijevi rukavac zove se Marčinkovac, a desni Čikola.

Idemo dalje.

Marčinkovac se zatim sam dijeli na dva rukavca i spaja se u jedan kod Kotaraševog mlina.

Čikola se također dijeli na dva rukavca koja se spajaju nedaleko od „Tri jablana“.

Dva glavna rukavca, Marčinkovac i Čikola opet se stapaju u jednu rijeku oko tristo metara ispod Kotaraševog mlina, a obje nose podjednako vode.

A onda se rijeka, da bi potvrdila status najkompliciranije – opet račva na dva rukavca ispod prvog zelenog željezničkog mosta, ispod Sinobadove glavice. Jedan se rukavac ulijeva u Butižnicu ispod Bulnoga mosta, a drugi stotinjak metara prije.

Duljina toka ove rijeke koja nikad ne presuši je oko pet kilometara. Slika koju vidite je jedan od rijetkih trenutaka ove rijeke kada je cjelovita – bez rukavaca.

Ova rijeka ima još naziva poput Kotlarica i Mlinarica.

Za izvor ove rijeke, poznatiji kao Šimića vrelo, vežu se i mistične priče. Dvjestotinjak metara od izvora nalaze se visoke stijene (kukovi) unutar kojih je nekad bio prolaz za veliko podzemno jezero.

Taj prolaz je sad zazidan, zbog bojazni da netko ne bi zatrovao vodu, jer se grad Knin napaja vodom iz toga jezera.

U svojoj knjizi iz 1878. “Prirodni zemljopis Hrvatske”, Vjekoslav Klaić piše: “…Nedaleko odatle uzdižu se sa svake strane po jedan, a jedan u sriedi do deset metara visoki kamen, nazvan Uzdah-kamen. Ispod tog kamena kao na vrata ulazi se u jedno čarobno jezero. O tom kamenu i jezeru prosti puk svakojakih čudnih basna povieda, ali mu je jedna i istinita, ona naime, da je glasoviti junak i četovođa fratar Kesica, izagnavši Turke iz Drniša, gonio jih do Uzdah kamena i u to jih jezero mnogo natjerao”.

ORAŠNICA

Orašnica izvire južno od Vrpolja u sjevernom rubu Kninskoga polja podno Crvena kuka (492 m) na kontaktu jurskih vapnenaca i dolomita. Otječući prema jugu proširuje svoju aluvijalnu ravan koja se kod glavice Monti (254 m) spaja s ravnicom Krke.

Orašnicu hrani nekoliko vrela od kojih je najjače Crno vrelo kod Jelića.

Gornji dio toka Orašnice je potpuno ekološki očuvan, dok je donji u cijelosti reguliran zemljanim i betonskim nasipima kako bi se Knin zaštitio od poplava i isušile močvare u kojima su obitavali malarični komarci.

Orašnica je duga pet kilometara. Nekad se u Krku ulijevala kod današnjeg Vatrogasnog doma, a danas joj je ušće pomaknuto kilometar uzvodno.

Ova kninska rijeka nikad ne presuši.

KRČIĆ

Rijeka Krčić je skrivena u kanjonu usječenom u jugozapadne padine Dinare, dubokom i do 450 metara. Izvire zapadno od sela Kijeva u podnožju 1831 metar visokog vrha Dinara na planini Dinari, najvišeg planinskog vrha u Hrvatskoj. Duga je 10,5 kilometara, uz Topoljski buk ima još dva lijepa slapa, a uz tok rijeke se nalazi i 15 pećina.

Za ovu rijeku znaju svi, a o njoj nitko ne zna ništa, iako je riječ o jednom od najmanje zagađenih vodenih tokova Europe. Krčić je predložak iskonske, nedirnute prirode. Duž rijeke postoje fascinirajući geološki oblici, a sam kanjon spada među najljepše hrvatske krajolike.

Krčić nema stalni tok. Presušuje od sredine srpnja do kraja rujna, ali razdoblje presušivanja u izrazito suhim godinama zna potrajati i do sredine studenoga. Fenomen presušivanja Krčića još nije znanstveno dovoljno izučen.

Naime, Krčić presahne iako na njegovom izvoru postoji stalni protok vode koji ni za ekstremno suhih razdoblja ne pada ispod jednog prostornog metra u sekundi. Pretpostavlja se da rijeka ponire, ali nije poznat odnos podzemnih voda Krčića i izvora rijeke Krke.

Osim ekološke očuvanosti i fascinantne ljepote, ono što ovu ćudljivu malu rijeku čini drugačijom od svih drugih je njeno ušće. Krčić se nakon kratkog čudesnog toka, spektakularnim slapom, koji se zove Topoljski buk ili slap Krčić ulijeva u izvor rijeke Krke.

Do ušća Krčića se može doći pješice ili automobilom kroz selo Kovačić, tri kilometra sjeveroistočno od Knina, a do izvora se može i cestom od Kijeva. Duž cijelog toka Krčića postoji i za automobile prohodna neasfaltirana cesta (stara cesta Knin-Split, odnosno Knin-Vrlika, poznata kao Napoleonova cesta, izgrađena 1784. godine). Pješaku treba oko dva i pol sata hoda od ušća do izvora.

KOSOVČICA

Glavno vrelo Kosovčice je u Riđanima kod Borića. Ovo vrelo kao i niz susjednih u jugoistočnom rubu polja uvjetovano je kontaktom vapnenaca s nepropusnim verfenskim i dolomitičnim naslagama u podlozi.

Kosovčica sabire vodu i s brojnih vrela sa zapadne i istočne strane Kosova polja te iz središnjeg dijela ravni podno verfenskih glavica. Na zapadnom rubu Kosova polja javlja se šest nestalnih vrela, a na istočnom sedam, od kojih su neka stalna. Ova su vrela na kontaktu višeg vapnenačkog okvira s nižim nepropusnim trijaskim naslagama.

Ljeti joj je protok vrlo slab, ali u kasnu jesen i proljeće nabuja pa poplavi donji dio polja prije utoka u Krku. Razlivena voda Kosovčice napaja Šarena jezera i Burumsko jezero.

Kosovčica je zanimljiv i slikovit vodeni tok. Ulijeva se u Krku u blizini Kapitula.

Na slici – ušće Kosovčice (desno) u Krku (lijevo), blizu Kapitula.

Duga je 15 kilometara i nikada ne presušuje.

RADLJEVAC

Rijeka Radljevac izvire u Plavnu, a ulijeva se u Butižnicu u Kninu blizu Bulnoga mosta.

Plavanjsko polje formirano je na kontaktu triju petrografskih zona: verfenskih škriljavaca, trijaskih dolomita i manjih krpa vapnenca. Ovakav sastav pogoduje vrlo snažnoj eroziji izvorišnih krakova pa Radljevac nanosi znatne količine materijala u Butižnicu.

U ljetnim mjesecima ova rijeka presuši. Duljina njenog toka je oko 20 kilometara. Po rijeci je naziv dobilo i selo blizu Plavna.

Evo i par crtica o ovoj rijeci iz “Kninskog rječnika”:

“Radljevac je jedna prekrasna, tipično planinska rječica koja je nekad u svom radljevačkom i plavanjskom koritu imala puno slapova, brzaca, prezida i bukova u kojima su se kupala djeca. Bila je puna pastrva, mrenova, rakova i zmija. Imala je i dosta mlinova koji su osamdesetih prestali s radom. Vodu Radljevca su seljaci koristili za natapanje škrte dalmatinske zemlje sistemom kanala. Inače, Plavanjci su se rugali Radljevčanima kako su oni, jer su malo selo – rep od Plavna. Radljevčani su im odgovarali da su Plavanjci – ono ispod repa”.

BUTIŽNICA

Rijeka Butižnica (netko je zove Brzica, a netko i Matica) desna je pritoka Krke. Duga je 39 kilometara i ima sedam pritoka: Duler, Bošnjančicu, Crni potok, Mračaj, Došnicu te kninske rijeke Marčinkovac i Radljevac.

Butižnica izvire na prijevoju Kaldrma u Lici. Nastaje iz tri izvorišna kraka: Dugoga polja, Zavlake i Jelenačke drage.

Ova je rijeka stalna pritoka Krke i jedina nema karakteristike krške rijeke. Planinski reljef i petrografski sastav osnovni su faktori obilnosti i konstantnosti Butižnice.

Stoljećima je zadavala velike brige Kninu jer je izazivala velike poplave. Butižnica se tada u Krku ulijevala podno sjevernog dijela brda Spas (kod današnjeg prenoćišta “Bićanić”). Najveće poplave su se dogodile 1846., 1882. i 1894. godine.

U dva navrata, od 1850. do 1860. i od 1892. do 1896. trajali su obimni radovi na produbljivanju korita rijeke Krke na ušću Butižnice te regulaciji donjeg toka Butižnice i njenog desnog pritoka, rijeke Radljevac, ali to nije riješilo problem pa je izgrađen nasip koji je ušće Butižnice pomaknuo dva i pol kilometra nizvodno (danas to ušće nosi naziv Sastavci). Taj su nasip 1915. godine probile velike vode pa je izgrađen novi, veći i čvršći, 1923. godine.

Godine 1981. na Butižnici je, u gornjem dijelu Golubićkog polja, izgrađena hidroelektrana, a dio toka rijeke ukroćen je umjetnim jezerom. Nažalost, tim zahvatom je ‘ubijen’ 30 metara visoki Golubićki vodopad preko kojega se voda prelijevala iz Golubićkog u Kninsko polje.

Za Butižnicu se veže i više legendi.

Između brda Spas i Žagrovica, gdje Radljevac i Marčinkovac utječu u Butižnicu, nalazi se Bulin ili Bulni most.
Legenda kaže da ‘neka “gizdava bula’, Turkinja bi zaljubljena u nekoga ‘kršćanskoga junaka’.
Bulin brat u borbi ubi tog ‘kršćanskog junaka’, njezinog ljubljenog, a ona se žalosna zbog toga utopi i most po njoj dobi ime.

Jedna, još starija legenda veže se za Butižnicu.

Rimski kroničar Dion Kasije, nakon što je 9. godine poslije Krista slomljen otpor ilirske Ardube (za koju neki pretpostavljaju da je bila na sjevernom dijelu brda Spas) piše: „Ponosne ilirske žene sa djecom u naručju bacaju se za zidina grada u vatre koje plamsaju svud okolo te u rijeku samo da ne postanu rimske robinje“.

KRKA

Čarobna i enigmatična rijeka. Zrači svojom meditativnom mirnoćom. Sve do slapova. Tamo se mirnoća pretvara u snagu koja oduzima dah.

Jedna je od najljepših i najneobičnijih, ali i najzagonetnijih europskih rijeka. Ni danas se pouzdano ne zna gdje joj je izvor. Ne zna se točno ni gdje je njezino ušće, ali se zna da njena jezera u stvari nisu jezera.
Njeni najljepši ukrasi – slapovi nisu tek fizičke zapreke u vodenom toku nego živa bića koja se rađaju, rastu i umiru.

Krka ima 2 sutoka, 5 pritoka, 7 slapova i 11 jezera. U njenim vodama, jezerima, močvarama, kanjonima i na obalama živi 222 vrste ptica, 8 vrsta vodozemaca, 19 vrsta gmazova, 46 vrsta sisavaca, 18 vrsta netopira, 10 vrsta zmija, 9 vrsta zvijeri, 3 vrste kornjača, 6 vrsta guštera, 8 vrsta žaba, 101 vrsta kornjaša, 860 vrsta biljaka te 18 vrsta slatkovodnih riba, od kojih čak 10 endemskih.

Krka je ihtiološki najbogatija rijeka jadranskog slijeva. Iako su u nju unijete tri riblje vrste, ona ipak ima očuvanu izvornu ihtiofaunu, pa je cijenjena kao ihtiološki spomenik najviše svjetske kategorije. Osim po brojnosti ribljih vrsta, Krka je prvorazredni spomenik prirode po brojnosti i raznovrsnosti ptica, pa spada među najvrjednija ornitološka područja Europe.

Dužina Krke je 72,5 kilometra, površina porječja je 2.083 kilometra četvorna, a ukupni pad je 242 metra. Krka teče Podinarjem, Kninskim poljem, Prominom, Bukovicom, šibenskom Zagorom i šibenskim primorjem.

Krka ima 7 slapova: Bilušića buk, Brljan, Manojlovačke slapove, Rošnjak, Miljacku, Roški slap i Skradinski buk. Krka tvori i 11 jezera i to Prukljansko, Veliki vir, Veliki golubinjak, Mali golubinjak, Pile, Veliko jezero, Jezero nad Palinama, Šupukovo, Visovačko, Brljansko i jezero Babić. Pritoke Krke su Kosovčica i Čikola – lijeve, te Orašnica, Butižnica i Guduča – desne. Krka ima i 8 otoka: Visovac, Dračevica, Ivanjac, Kalički busen, Marcelinuša, Veliki busen, Mali busen i Bara sv. Jere.

Još se pouzdano ne zna gdje Krka izvire (iako je službeni podatak da izvire ispod slapa Krčić), niti gdje se ulijeva u more. Ne zna se ni točna površina njenog porječja.

Službeni podatak govori o 2.083 kilometra četvorna, neki drugi podaci govore o 2.610 kilometara.

Znanstvenici nisu uspjeli otkriti ove enigme unatoč višegodišnjem istraživanju, ponajviše zbog posebnosti krškog područja kojim Krka teče, odnosno zbog nemogućnosti određivanja granica prema vododijelnicama vidljivim na reljefu kao i zbog složene nevidljive mreže podzemnih vodenih tokova, šupljina i poroznih masa.

Znanstvenicima posao otežavaju i velike razlike između ljetnog i zimskog porječja Krke.

Ljeti presahnu mnoge izdašne pritoke, a zimi ne samo što je u njima obilje vode, nego im se pridruže i vode iz porječja drugih rijeka. Tada do Krke dopiru vode iz Like, iz Gackog polja, pa čak i iz Bosne.

Tek kad znanstvenici uspiju približno točno istražiti pritjecanje podzemnih voda u Krku moći će se pouzdano zemljopisno odrediti u kojoj mjeri je Krka dalmatinska, lička ili bosanska tekućica, a koliko je u pravu narod koji već vijekovima tvrdi da Krku rađa planina Dinara.

Glavni izvor rijeke Krke nalazi se u špilji ispod sedrene barijere Topoljskog buka. Taj izvor krški je fenomen koji je dobro geološki i speleološki izučen, ali nije do kraja odgonetnut. Pretpostavlja se da nedaleko od otvorenog toka Krčića postoji podzemni vodeni tok koji djeluje kao otvoreni. Kroz sifon izvora speleolozi su uspjeli doći do spilje ispod slapa. Izdašnost ovog izvora je od 80 do 95 pošto vode svih Krkinih izvora.

Izvor Krke koji se zove Mali izvor, nalazi se uz lijevu obalu Krke, 150 metara nizvodno od Glavnog izvora. Taj je izvor neovisan o glavnom izvoru, a izdašnost mu je 10 do 15 pošto ukupnih voda Krkinih izvora.

Takozvani treći izvor rijeke Krke treba tražiti na lijevoj obali, pedesetak metara nizvodno od glavnog izvora. Izdašnost mu je 3 do 5 posto ukupnih voda Krkinih izvora.

Krčić i Krka su u ne tako davnoj geološkoj prošlosti bili jedna rijeka. O tome postoje brojni dokazi, a najvažniji je postojanje naslaga mrtve sedre visoko iznad sadašnjeg korita Krčića. Ta rijeka izvirala je ispod Dinare, a u more se ulijevala daleko izvan Šibenske luke. Vjerojatno je završavala deltom, a njezin kanjon bio je današnji morski tjesnac između otoka Drvenika i istočnih obala otoka Zlarina. S vremenom, zbog promjene klime, ali i djelovanjem čovjeka Krčić je postao periodična tekućica, a izvorom Krke se počelo smatrati nepresušno vrelo ispod Topoljskog buka u podnožju brda Krševca. Tako su od jedne rijeke nastale dvije, ali neupućene i danas zbunjuju.

Onaj tko ne zna tu tajnu teško ce prepoznati gdje završava jedna, a počinje druga rijeka. Njihova se veza očituje i u imenu Krčića koje je deminutiv imena rijeke Krke.

Krka je imala i Bobodolsko jezero koje više ne postoji. Nalazilo se nekoliko kilometara nizvodno od Knina na samom ulazu u kanjon Krke. Bilo je dugo 1100, a široko oko 300 metara. Mnogi su smatrali da je taj dio toka rijeke Krke, na prijelazu iz prostranog Kninskog polja u uski kanjon bio najljepši, no priroda je morala ustuknuti pred potrebama i snagom čovjeka. Kako bi grad Knin i Kninsko polje bili zaštićeni od poplava, u četiri su navrata (1834., 1895., 1953. i 1954. godine) miniranjem sniženi Bilušića buk i Čavlinov brzac. Tako je omogućeno lakše otjecanje velikih voda Krke, a Bobodolsko je jezero pretvoreno u polje.

Najpoznatije životinje koje žive na području Krke su šišmiši i čovječja ribica.

Kanjon rijeke Krke cijelom je svojom dužinom nastanjen šišmišima. Na području Krkinog Nacionalnog parka živi čak 18 vrsta tih letećih sisavaca. Populacija šišmiša u kanjonu Krke, ali i kanjonu Čikole sustavno se istražuje, pa se zna da su najvažnija i najbogatija staništa šišmiša Skradinski buk, kanjon rijeke Čikole kod tvrđave Ključ, Roški slap, izvor-špilja Miljacka i područje Manajlovačkih slapova. U špilji Miljacka obitava najveća poznata kolonija dugonogih šišmiša u Europi.

Čovječja ribica spada među najneobičnija živa bića na planeti Zemlji. Taj vodozemac živi samo u podzemnim vodama krša i izvanredno je rijedak. Diše plućima, ali tijekom cijelog života zadržava vanjske škrge i dva para škržnih pukotina. U vodi hladnijoj od 16 stupnjeva Celzija rađa žive mlade, a u vodi toplijoj od 16 stupnjeva leže jaja. Tokom speleoloških istraživanja na području Nacionalnog parka Krka otkriveni su primjerci čovječje ribice u špiljama oko izvora Miljacke u središnjem dijelu toka Krke.

Krka ima i svoja praimena: Katarates, Tyrus, Titius i Kerka.

Na dijelu toka Krke (46 kilometara toka) osnovan je Nacionalni park Krka.

Tekst i foto: Ivica Šimić

Pogledajte plakate, programe i utiske sa simfonijskih koncerata u Kninu 1938. i 1939. godine


U hotelu Grand u Kninu su se 8. prosinca 1938. te 18. veljače 1939. godine održali simfonijski koncerti na kojima su svirane kompozicije Schuberta, Wagnera, Puccinija, Dvoraka, Offenbacha, Gotovca, Zajca i drugih poznatih svjetskih i domaćih skladatelja. Donosimo vam plakat koncerta iz 1939. godine te program i osvrt dirigenta na koncert iz 1938. godine.

– Ovo je bio moj prvi koncertni nastup u Kninu, ali i moj prvi nastup pred javnosti u ulozi dirigenta. Koncert je uspio i bio je odličan. Posjet je također bio odličan. Bio sam bez ikakve treme, a moje dirigiranje bilo je primljeno uz ogroman aplauz – napisao je tom prigodom dirigent Josip Kuletin.

Josip Kuletin bio je kapelnik i dirigent u vojsci kraljevine Jugoslavije, a u Kninu je nastupao s “Jazz orkestrom Vojne muzike 54. p. p.”

Što se tiče koncerta iz 1939. godine, na plakatu je naznačeno kako je uz orkestar nastupio i muški pjevački zbor “Mladost”, kako je poslije koncerta bio plesnjak uz svirku uživo jazz orkestra te kako je cijeli događaj imao humanitarni karakter budući da se prikupljao novac za borbu protiv tuberkuloze.

Plakat i program ovih koncerata poslao nam je Fra Jozo Župić, dušobrižnik za hrvatske katolike u Münchenu te mu i ovim putem zahvaljujemo.

Osim ova dva koncerta u Kninu su se 1939. održala još dva takva koncerta klasične glazbe (na jednom je svirana Finlandia od Sibeliusa) no nažalost, nemamo plakata i programa za iste. Uz te koncerte u Kninu su tih godina održavane književne večeri i povijesno-sociološke tribine s vrlo naprednim temama što nam govori da je naš grad 30-ih godina 20. stoljeća imao sofisticiranu gradsku kulturu koje se ne bi postidjeli ni veći europski gradovi.

I. Š.

Otkrivamo koja su danas prezimena u Kninu – potomci Turaka, Francuza, Mlečana, Mađara i srednjovjekovne Biskupije


Evo nekoliko zanimljivih priča o prezimenima Knina i kninske okolice. Idemo najprije u Biskupiju gdje je jedno prezime, navodno, preživjelo najmanje tisuću godina.

Bukorovići – u Biskupiji još od kralja Zvonimira?

Biskupija je u 11. stoljeću, za vrijeme hrvatskog kraljevstva bila sjedište hrvatskog biskupa, a prema nekima i mjesto pogubljenja kralja Zvonimira.

Od tada do danas je ovo selo mijenjalo na desetke osvajača, a o migracijama stanovništva da ne govorimo. Ipak, jedno je pleme/prezime, bar po zapisima etnologa S. Nakićenovića iz 1927. godine – preživjelo još od doba kralja Zvonimira. To su Bukorovići.

Ovdje moramo dodati da neki drugi zapisi demantiraju etnologa Nakićenovića i navode da su Bukorovići, kao i ostali stanovnici Biskupije, došli u 17. stoljeću.

Šimići i Marići u turskom Kninu

Nakon što su Turci 1522. godine osvojili Knin, dogodilo se i masovno iseljavanje iz grada dotadašnjeg starog stanovništva, uglavnom u primorje i na otoke.

U kninskoj okolici bilo je drukčije, staroga stanovništva je ipak ostalo (neki su za vrijeme Turaka i doselili u okolicu), no u samome gradu nije ostao gotovo nitko.

U gradu Kninu je, naime, prema sačuvanim izvorima, za vrijeme Turaka živjelo 95 posto muslimana.

Od preostalih pet posto stanovništva, prema postojećim podacima, znamo samo za Šimiće i Mariće.

Prema mletačkim zapisima dostupnim u znanstvenim radovima, znamo da je u kninskoj varoši (najstariji dio grada podno tvrđave) za vrijeme Turaka živjela obitelj Šimić koja je kasnije dala mletačkog kapetana i serdara Ivana Šimića.

Također, prilično pouzdano znamo da su u Kninu za vrijeme Turaka živjeli i Marići. Naime, prema zapisima, jedna žena iz Knina, prezimena Marić, bila je krštena kuma mnogim Muslimanima iz Knina koji su nakon poraza Turaka prelazili na kršćanstvo.

Plemići koji su i danas u Kninu – Sinobadi

A nakon borbe s Turcima, Kninjani su postali i Sinobadi koji su u grad došli iz Ravnih kotara te od Mlečana dobili zemlju – današnje Sinobade. Njihov predvodnik, Jovan Sinobad istaknuo se u borbi protiv Turaka i postao kninski serdar i guvernadur. Godine 1696. stekao je i plemićku titulu, točnije dostojanstvo viteza sv. Marka dukalom koji je izdao mletački dužd Silvestro Valier, 30. 1. te godine.

Potomci osvajača – Turaka, Mlečana, Francuza…

Neki su potomci davnih osvajača grada ostali živjeti u Kninu, a neki su i danas među nama. Evo nekih primjera, što iz zapisa, što iz usmenih predaja.

Godine 1688. Mlečani osvajaju Knin od Turaka, no turska prezimena imamo i danas u Kninu.

To su Koluvija, Kolundžija, Ćuruvija i Atlija. Treba ipak napomenuti da su ljudi s ovim prezimenima, po sačuvanim izvorima, došli u Knin nakon pada Turaka.

Godine 1797. iz Knina odlaze i Mlečani. Ali, opet, ne svi. Ostaju, prema zapisima, Kalat, Kaligaris i Monti, a prema nekim predajama i Medić.

I Francuzi su morali otići iz Knina, 1813. godine. No, ne svi. Po nekim pisanim izvorima, ostaju Gambiroža, Konforta i Kaliger, a po nekim predajama i Gugo.

I ovdje moramo dodati da postoje drugačiji, čak i pouzdaniji izvori po kojima su Gambirože i Konforte Mlečani, a ne Francuzi.

Ne zna se točno otkada, no u kninskoj okolici (na Ljupču) ostaju i Mađari, točnije, prezime Madžar.

I tu ne završavamo. Naime, nakon II. Svjetskog rata u Kninu ostaje Nijemac Mayer i zasniva obitelj u našem gradu.

Prezimena na kninskom području 1713.

Evo još podatala o kninskim prezimenima.

Sačuvani popis krizmanika u Kninu 1713. godine otkriva nam prezimena tadašnjih katoličkih obitelji u gradu. Krizmanici su bili: Franić, Draganić, Almonte, Šimić, Spalatrino, Cosimo, Zavagnia, Deranić, Delli, Grizanović, Cornelia, Santi, Milasović, Gagrezzi, Ivanović, Marić, Marin, Arlić, Bosletić, Kalesić, Vuković, Erkovac, Siće, Puopras, Marković, Terić, Milisović, Čurić, Samardžija, Vulić, Glušac, Tanplaž, Pešut, Vidović, Ciganin, Ciotto, Ercegovac, Benić, Brekavac, Elejević, Rodella, Pasaro i Vecho.

Prezimena u Kninu 1734.

Godine 1734. šibenski biskup Donadoni podijelio je u Kninu krizmu. Krizmanici iz Knina, Kninskog polja i Kapitula bili su: Marić, Šimić, Rola, Neanović, Dobrić, Milošević, Križanović, Petkojević, Monti, Knežević, Brkljača, Fontana, Desserva, Rossi, Sinobad, Bunienčić, Mravičić, Tomaseo, Odričina, Grgić i Svarović.

Prezimena u Vrpolju 1734.

Iz Vrpolja su te, 1734. godine krizmanici bili: Anić, Pavić, Marić, Klakić, Grgić, Tonković, Marić, Šegotić, Benković, Butković, Budoseljić, Klarić, Klepesović i Vuković.

Prezimena u Potkonju 1734. i 1789.

Iz Potkonja su krizmanici 1734. godine bili: Požar, Marić, Vila, Tomašević, Vidović, Jazetić i Jelić.

Prema popisu nazvanom „stanje duša“ što ga je župnik fra Ivan Knežević prikazao šibenskom biskupu Venanciju Feliksu Scottiu 1789. godine, u Potkonju su živjele obitelji Vila, Jelić, Maričić, Bulat, Požar, Murtić i Đujić.

Prezimena u Kninskom polju i Vrpolju 1789.

U Kninskom polju i Vrpolju po spomenutom popisu iz 1789. živjeli su Šimunović, Grgić (4 obitelji), Velić, Bilić, Šegota, Klakić (6 obitelji), Kranjac, Zorinović, Kasanović, Butković, Gugo, Starčević, Dokez, Anić (20 obitelji), Balić, Pastuović, Milošević i Krpan.

Prezimena na Kapitulu 1789.

Na Kapitulu su po Kneževićevom popisu živjele obitelji Šimić, Cigić, Vuković, Matas, Krvavica i Čulina.

Prezimena u Kosovu, Biskupiji, Golubiću, Otonu i Plavnu 1789.

Po istom popisu iz 1789. u Kosovu su živjele obitelji Konforta, Copić, Jukić, Melada, Mirković, Busleka i Kurtić.

U Biskupiji Vidović (9 obitelji), Parat i Peit, u Golubiću tri obitelji Šimić, u Otonu dvije obitelji Atlija, a u Plavnu dvije kuće Šimića.

I. Š.

Na fotografiji – Opsada Knina, 1688., bakrorez, autor Baltisera Faleti

Crtice iz povijesti: Knin su u starini zvali krvavom košuljom radi krvi prolivene oko njega


Zanimljiv kratki tekst o Kninu objavio je 1896. godine povjesničar, arheolog i svećenik fra Stjepan Zlatović u svom djelu “Topografske crtice”.

Evo što on piše (minimalno smo lektorirali arhaični jezik kojim se služi Zlatović):

“Na strmu i klisurastu brdu sv. Spasa, od hiljadu godina cjelokup, još se uzdrži hrvatski grad Knin, sa kašnjim dometcima turskim i mletačkim. Obzidan dvostrukom ogradom visokih zidova sa podzemnim i međukućnim hodnicima.

Turci poslie g. 1522. uz staru tvrđavu nadogradiše srednju, a Mletčani iza g. 1688. donju; tako sačinjavaju tri tvrdjave jednu poviš druge, sdružene mostovima i jarugama razstavljene. Rad njegove jakosti bi proglašen branikom kršćanskim, ali i krvavom košuljom rad mnoge krvi okolo njega prolivene.

Po smrti zadnjega gospodara svojega Ivaniša bana Nelepića mienjao je Knin gospodare: hrvatsko-ugarske, bosanske, ugarske, turske, mletačke, francuzke.
Tvrdjava kninska bijaše samo branik Castrum velikoga kninskoga varoša, gdje kralj P. Krešimir na polovici XI. vieka uzpostavi hrvatskoga biskupa.

Po nekih biljezih rekao bih, da je i Knin sagradjen na ruševini nekog latinskog grada. To dokazuju rimski nadpisi, kameni urezi rimskoga sloga, upotrebljeni u građevinama hrvatskih bazilika, novci i komadi opeka i zemljana posuđa po zemlji razstrkani. Neki ciene, da je tude stala Arduba.”, piše Zlatović.

I. Š.

 

Pogledajte do sada neobjavljeni crtež (gravuru) opsade Knina iz 1688. godine


Aukcijska kuća Darabanth Auction House iz Budimpešte je na svojim stranicama (na  ovom linku) objavila gravuru čiji je autor Mlečanin Baltisera Faleti, a koja prikazuje opsadu Knina 1688. godine. Opsadu rade Mlečani, a grad brane Turci koji ga u tom trenutku drže već 166 godina.

U opisu gravure Knin se još naziva Clin i Arduba.

Na priloženim slikama na Huknetu možete vidjeti screenshot-ove čija kvaliteta je daleko lošija od originalne gravure dimenzija 38,5 x 28,5 cm.

Evo i kratkog povijesnog konteksta ove gravure.

U doba morejskog rata, poslije dugih i opsežnih priprema, mletačka vojska 1688. godine opsjela je Knin s 10 tisuća vojnika pod zapovjedništvom generalnog providura Jerolima Kornara. Pred njima je stajao utvrđeni Knin čije su se utvrde sastojale od gradskog bedema s palisadom uz Krku te tvrđavskog bedema s istočne strane i dva utvrđenja iznad toga, sa 600 branitelja. Mletačko pješaštvo, konjica i topništvo stegli su obruč oko Knina, sa sjevera, s istoka i s juga. Nakon što su izvukli topove na sjeverni plato brda Spas, tukli su tvrđavu iz neposredne blizine. Nakon 14 dana borbe, 11. rujna 1688. godine, posada se predala, na čelu s Mehmed-pašom Atlagićem (po njemu se zove most preko rijeke Krke na ulazu u Knin).

Zarobljeno je oko 300 turskih vojnika, a toliki broj ih je stradao u borbama, te oko 700 civila koji su se iz grada sklonili u tvrđavu. Nakon toga nestalo je muslimansko življe iz Knina. Zarobljeni borci su poslani na galije, a zapovjednici u ropstvo u Veneciju.

I. Š.

Zapis o Kninu iz 1844. godine: Ljubav, mir i sklad kraljuju među časnim mještanima


Vrlo zanimljivu crticu o Kninu donosi nam u Zori Dalmatinskoj od 12. kolovoza 1844. godine Ante Petranović. Prenosimo, bez lektoriranja, na izvornom arhaičnom hrvatskom jeziku, kojim je tekst i napisan:

“U onoj okovini bijaše veoma aer pokvaren od velikih blatah i baretinah, te s toga su se ljudi priseljavali, i tako do 1769. godine ne ostade u Kninu nego samo 36 obitilih.

Suviše po nastojanju našeg priuzvišenog Vladanja (Frane I. našeg Cara priblagog i dobrostivog) biahu prokopane i rasčišćene jaruge na sve strane za da voda slobodno otiče, tako da gdi pervo biaše baretina i glib, sada kukuruz, pšenica i sjeno raste, a što je još više i kuće vide se sagrađene.

Na dan današnji ovi varoš na toliko je izašao da slobodno može se brojiti među pervim naše Deržave, koliko poradi njegova napridka, toliko poradi lipote poljah, mistah, ričicah i glavičicah okolo stojećih.

A sverhu svega sadanje najplemenitije urešenje njegovo jest ljubav, mir i sklad koji kraljuje među onizim častnim mišćanim; stvari doistine, brez kudit druga mista, ritke i svake pohvale dostojne, kako svidočit može svaki koji je onamo dohodio.”

I. Š.

Foto: Crtež J. Hoegelmulera “Knin i brdo Spas, 1840. godine”  (crtež je nastao četiri godine prije gore citiranog članka Ante Petranovića u Zori Dalmatinskoj)

Na današnji dan prije 121 godinu umro je Lovro Monti, prvi kninski gradonačelnik


Na današnji dan, 9. travnja 1898. godine umro je prvi na izborima izabrani gradonačelnik (načelnik) Knina Lovro Monti.

Lovro Monti, prvi ustavni načelnik Knina i zastupnik u Dalmatinskom saboru, rođen je 21. travnja 1835. u Kninu, gdje je i umro, iznenada od srčanog udara 9. travnja 1898. godine.

Pokopan je na starom groblju uz crkvu svetog Jakova.

Preci dr. Lovre Montija doselili su se iz Bergama u Knin koncem 17. stoljeća te se s vremenom stopili s lokalnim stanovništvom.

Monti su bili plemići, premda to plemstvo nisu niti spominjali, a kamoli isticali.

U obitelji Monti čuvali su se dva različita grba. Jedan koji potječe sa skradinske sjednice (titulu je dobio Lovro Monti Prvi 1794 godine) i drugi – preslik iz Libro d Oro dell Armi e Blastoni Titolati dalla Serenissima Repubblica Veneta.

I djed Lovre Montija bio je načelnik, no ne izabrani, nego imenovani

Lovro Monti Prvi (1774 – 1830), djed gradonačelnika Lovre Montija bio je ugledna ličnost u Kninu. Lovre Monti Prvi bio je pravnik (kančelir) providura Sebastijana Soranza (1783.). Od 1790. godine bio je bilježnik (notar), a 1791. godine postao je kninski viceserdar. Za serdara je postavljen 1795. godine. Nakon pada Napoleonove vlasti i dolaska austrijske uprave imenovan je općinskim načelnikom koju je funkciju obnašao od 1814. do 1828. godine.

Biografijea Lovre Montija

Dr. Lovro Monti pučko je obrazovanje stekao u Kninu, na hrvatskom jeziku, a poslije u Šibeniku na talijanskom. Gimnaziju je završio u Zadru, gdje je talijanski također bio nastavni jezik. Pravo je studirao u Padovi i završio ga je s doktoratom. Austrijska vlast u Dalmaciji držala je talijanski jezik službenim u školstvu, sudstvu i upravi te su mladi školovani ljudi bili postupno odnarođivani. Školovani Monti gotovo je zaboravio hrvatski jezik, nazivajući ga u svojim dnevnicima ‘moj krasni jezik’ te ga potkraj studija ponovno uči.

Još u Padovi susretao se tijekom studija sa članovima i simpatizerima tajne organizacije “Mlada Italija” koja je težila ujedinjenju razjedinjenih dijelova Italije. Upravo ovi kontakti imali su presudan utjecaj na njegova politička razmišljanja i opredjeljenja. Razmišljajući o nastojanjima talijanskih studenata za oslobađanje od austrijske uprave pokušao je raspravom “Hrvati i Italija” pomiriti odnose Talijana i Hrvata, posebno nakon 1848. godine kada su hrvatski vojnici ratovali u Italiji. Ipak, tim književnim prvijencem nije bio zadovoljan te ga je uništio.

Obuzet rodoljubljem vraća se u Knin preko Zagreba. Odvjetničku praksu od 1859. do 1861. provodi u Splitu. Uvođenjem parlamentarnog života u Dalmaciji šezdesetih godina 19. stoljeća Monti se priključio skupini oko Koste Vojnovića koja je bila začetnik Narodnjačke stranke, a koja je zahtijevala uvođenje hrvatskog jezika u školstvo.

U to vrijeme u Splitu knjižara Morpurgo bila je živo središte okupljanja istomišljenika koji su se protivili autonomaškoj tezi da je biće većine građana Dalmacije možda hrvatsko, ali su kultura i civilizacija talijanske. Uz to, sprječavali su autonomaši sjedinjenje Dalmacije s hrvatskom maticom i zabranili službenu upotrebu hrvatskog jezika, čemu se suprotstavljala Narodna stranka.

„Statistika neoborivom rječitošću brojki dokazuje golemu nadmoćnost slavenskog pučanstva nad talijanskim. Istina, ovom posljednjom pripada obrazovanija i vladajuća klasa koja je talijanizirala, ali budućnost naroda ne priznaje privilegije ni jednoj društvenoj klasi, budućnost je za jednakost i za opće pravo glasa. U Dalmaciji nema, niti može biti druge nacionalnosti osim slavenske ili bolje reći – hrvatske”, napisao je dr. Lovre Monti u člancima “O zadacima novinarstva u Dalmaciji” i “O budućim smjernicama školovane klase u Dalmaciji”. Tekstove je u Annuaro Dalmatico tiskao Morpurgo, a po vremenu postanka to su najstariji ideološki i programski dokumenti narodnog preporoda u južnoj Hrvatskoj.

Monti je od samih početaka surađivao u zadarskom listu Il Nazionale koji je uz Narodni list bio uporište Narodne stranke. Nešto poslije Monti je bio i jedan od dioničara lista Il Nazionale.

Nakon prvih godina narodnog preporoda, kada su narodnjaci bili izloženi represijama i Monti je proveo u zatvoru nekoliko mjeseci. Godine 1866. pobijedila je Narodna stranka, a on izabran u svom rodnom Kninu za prvog ustavnog načelnika. Tijekom četiri zastupnička mandata u Dalmatinskom saboru uspio je realizirati neke gospodarske i prosvjetiteljske planove, a onda nakon razmirica u stranci položio mandat. Bio je cijenjen i poštovan, no politički neshvaćen i nerazumljiv, napose u posljednjim godinama života.

No, iako se povukao iz političkog života, nastavio je narodnjački misliti – svoje obiteljsko imanje vrijedno 40 tisuća florina dr. Monti oporučno ostavlja Dalmaciji za ustanovljenje poljodjelske škole u Kninu.


Kip poprsja Lovre Montija nalazi se ispred zgrade gradske uprave Grada Knina, a po njemu se zove i Srednja škola u Kninu.

Politički i društveni kontekst Knina i Hrvatske u vrijeme Lovre Montija

Polovicom 19. stoljeća, za vrijeme vladavine Austrije, u Kninu i pored policijskog režima i službenog pomaganja talijanaštva – narodnjačka misao tiho jača, da bi se 1860. godine, ukidanjem apsolutizma i uvođenjem ustavnosti u Austrijskoj monarhiji, javno manifestirala.

U Kninu se 60-tih godina 19. stoljeća formiraju dvije političke stranke: narodna i autonomaška. Narodna, kao izraz volje naroda i njegovih težnji da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom i da se hrvatski jezik uvede u upravni i javni život, a autonomaška, koja traži posebnu autonomiju za Dalmaciju u okviru Austrijske Monarhije.

Na čelu Narodne stranke u Kninu stajao je mladi kninski odvjetnik dr. Lovre Monti. Kninski narodnjaci osnovali su 1861. godine “Narodnu slavjansku čitaonicu” s ciljem čvršćeg organiziranja i kako bi svojim akcijama dali više sadržaja. To društvo postalo je stožer narodnog pokreta.

Četiri godine poslije izbora zastupnika u Dalmatinski sabor održani su općinski izbori u Dalmaciji. Izbori za općinu Knin bili su održani 20., 21. i 22. srpnja 1865. godine. Vlasti su i ovoga puta namjeravale izbornim makinacijama izboriti pobjedu, ali su birači koji su se prvog izbornog dana slili na kninsko biralište oprli tome sjekirama, vilama i kolcima.

Rezultat tog izbornog dana bio je: tri mrtva seljaka i pet teže ranjenih žandara, a prvaci narodne stranke u Kninu dr. Lovre Monti, Ivan Fumis i drugi su s još 18 seljaka uhapšeni i odvedeni u zadarsku tamnicu.

Bili su to “krvavi izbori” u Kninu, koji su obnovljeni 13. ožujka 1866. godine i na kojima je Narodna stranka slavila veliku pobjedu. Kninska općinska uprava dolazi u narodne ruke, a za prvog kninskog načelnika izabran je 3. rujna 1866. godine dr. Lovre Monti.

“Krvavi izbori” u Kninu 1865. godine nagovijestili su slom i pad autonomaštva u Kninu koje je ožujskim izborima 1866. godine potpuno nestalo. Potrebno je osim toga naglasiti da je kninska općina među prvim općinama u Dalmaciji došla u narodne ruke.

Nova općinska uprava na čijem se čelu nalazio dr. Lovre Monti, zalagala se za ekonomski i kulturni procvat kninske općine. Posebnu pažnju nova uprava poklanja prosvjeti, znajući da samo učen čovjek može biti nositelj svega progresivnog.

Ubrzo nakon tih izbora, novi politički kurs doveo je u pitanje jedinstvo Narodne stranke. Njezin prvak Mihovil Pavlinović, katolički svećenik i konzervativni teolog je 1869. godine razradio “programske smjernice daljnje borbe za izdizanje hrvatske nacionalnosti” i zagovarao preorijentaciju Narodne stranke ka radikalnom kursu.

U isto vrijeme kad je Pavlinović počeo izgrađivati idejne smjernice hrvatskog nacionalizma, došlo je i do bitnog političkog pomjeranja kod pravoslavnog svećenstva. Poneseni idejama o oslobođenju i ujedinjenju “svekolike srpske braće” pravoslavni svećenici i teolozi postaju inicijatori i organizatori srpskih čitaonica i škola na kninskome području. Politiku i djelatnost pravoslavnog svećenstva među srpskim stanovništvom u kninskom kraju podržavala je i srbijanska vlada Milana Obrenovića te s tim u vezi mnogi agenti i delegati Obrenovićeve vlade obilaze kninska sela. Neki od njih poput Bogoljuba Petranovića i Milana Cvjetičanina imali su zadatak da u Drnišu i u Kninu “u odsudnom času” spreme čete i s njima “u pograničnu Bosnu preko Graba preture da se olakša posao srpskoj vojsci”

U skladu s tim aktivnostima, srpski poslanik u Dalmatinskom saboru, Sava Bjelanović, pravnik iz Đevrsaka govorio je da je samo srpska nacionalna misao – narodna, dok je hrvatska – tuđinski proizvod.

Opet, s druge strane, neki katolički svećenici u sjevernodalmatinskoj zagori ne priznaju postojanje srpske nacije u sjevernoj Dalmaciji i po njihovom mišljenju riječ je o “Hrvatima grkoistočne vjere”.

Devedesetih godina 19. stoljeća pravoslavna i katolička crkva oštro su se suprotstavljale miješanim brakovima kojih je na kninskom području bilo podosta.

Narastajućim nacionalnim proturječnostima, zahvaćenim snažnim sukobima i obojanim šovinističkim strastima otpor pružaju neki prvaci Narodne stranke predvođeni Lovrom Montijem.

Neosporno, Montijeva riječ je i dalje vrlo snažna, ali je njegova politička aktivnost, prožeta idealizmom i romantizmom odviše mekana za surova vremena kakva su vladala u to doba u kninskom kraju. Istina, Monti pobjeđuje i dalje na izborima, a 1873. godine stupa i u Carevinsko vijeće. Međutim, Monti i njegovi istomišljenici nisu u stanju zaustaviti kotač povijesti, likvidirati ili ublažiti surove nacionalne suprotnosti i poštedjeti kninski kraj od iskušenja u koja je gazio.

Godine 1880. Narodna stranka se cijepa na Hrvatsku narodnu stranku i Srpsku narodnu stranku, zbog čega će Lovro Monti podnijeti ostavke na sve političke i parlamentarne dužnosti.

U kninskoj knjižnici možete pročitati knjižicu Lovre Montija “Zašto sam istupio iz Sabora – iz Carevinskog vijeća”, objavljenu 1882. godine u Beču.

I. Š.

Crtice iz povijesti: Knin – grad koji je zaboravio da je imao zaštitnika pa ga je zamijenio novim


Gotovo svaki grad u Europi ima svoga “nebeskog zaštitnika” i to je dio europskog kulturnog naslijeđa.

No teško da postoji grad koji je imao jednog zaštitnika pa je taj isti zbog drastičnih izmjena stanovništva jednostavno – zaboravljen, da bi ga na kraju zamijenio drugi zaštitnik.

E, to se, naravno, dogodilo u slučaju Knina.

Sveti Bartolomej u srednjovjekovnom kraljevskom Kninu

Naime, zaštitnik grada Knina u srednjem vijeku bio je Sveti Bartolomej, jedan od dvanaest Isusovih apostola.

Na Kapitulu kod Knina je za vrijeme hrvatskih kraljeva, točnije u 11. stoljeću bio benediktinski samostan sv. Bartolomeja koji je osim vjerskog predstavljao obrazovno i kulturno središte ne samo Knina nego i tadašnjeg kraljevstva. Koliko je taj samostan bio bitan govori podatak da je njegov poglavar Marko postao prvim hrvatskim biskupom.

Po Svetom Barolomeju je kasnije nazvana i kadedrala napravljena 1203. godine i to upravo na temeljima spomenutog samostana istoga naziva.

Knin i Kapitul – kao Gradec i Kaptol

Tada, u srednjem vijeku, odnos Kapitula i Knina bio je kao odnos zagrebačkog Gradeca i Kaptola pri čemu je bila riječ o zasebnim i odvojenim gradovima koji su imali svoje bedeme, svoje kuće za stanovanje kmetova i ostale posade te svoju gospodarsku osnovu.

No, sv. Bartolomej nije bio samo zaštitnik Kapitula, nego i Knina o čemu postoje sačuvani srednjovjekovni dokumenti.

Srednjovjekovni sajam Svetog Bartolomeja nedugo nakon “Crne smrti”

Tako, već u 14. stoljeću imamo zapis o sv. Bartolomeju kao zaštitniku grada Knina te o sajmu koji je nosio naziv po ovom svecu. Zapis je nastao samo 18 godina nakon velike epidemije kuge – “Crne smrti”, koja je od 1347. do 1351. godine pokosila trećinu europskog stanovništva.

Naime, sajam u samome gradu, odnosno u “kninskoj varoši” prvi se put spominje 24. kolovoza 1369. godine, na Dan sv. Bartolomeja, prvog nebeskog zaštitnika grada Knina.

Na tom sajmu sklapali su se trgovački, ali i privatno pravni poslovi. Tako su u Knin dolazili trgovci iz primorskih gradova i razmjenjivali robu s trgovcima s dinarskih prostora i susjedne Bosne.

Evo što piše u splitskom srednjovjekovnom dokumentu koji se i danas čuva u tom gradu:

„Trgovačko društvo s kapitalom od 555 libara i 10 solda sklapa se u Splitu 1369. godine sa zadaćom da se roba odveze na Feštu Svetog Bartolomeja u Knin“, stoji u dokumentu.

Ipak, Sveti Bartolomej će biti zaboravljen, a na mjestu zaštitnika Knina zamijenit će ga Sveti Ante.

Evo i zašto.

Nevjerojatne promjene stanovništva kreću već u 15. stoljeću

U Kninu naime od 15. do 19. stoljeća dolazi do nekoliko drastičnih smjena stanovništva nakon kojih više nitko nije znao tko je zaštitnik grada.

Najprije je 1469. godine, zbog straha od Turaka, zabilježena najveća do tada seoba kninskog stanovništva. Stanovništvo se seli na otoke, u dalmatinske gradove i u sjevernu Hrvatsku.

Etničko čišćenje nad kršćanskim stanovništvom

Osvajanjem Knina od strane Turaka 1522. godine događa se svojevrsno etničko čišćenje. „Stolne su i župne crkve bile popaljene, župe i sela razmetnuta, samostani raskopani i svećenstvo se razbjeglo i rasulo.”, piše u kronikama.

Za vrijeme turske vladavine gradom, od 1522. do 1688. godine u Kninu je živjelo čak 94,49 posto muslimana.

Etničko čišćenje nad muslimanskim stanovništvom

A onda se sve ovo ponovilo, samo su uloge zamijenjene, kako to i inače biva na ovim prostorima. Nakon što su Mlečani uz pomoć domaćeg stanovništva oslobodili Knin od Turaka 1688. godine, događa se novo etničko čišćenje. Džamije su popaljene, muslimansko civilno stanovništvo bježi iz grada, a ono malobrojno koje je zatečeno u Kninu –  pokršteno je.

Nova velika promjena stanovništva početkom 19. stoljeća

Od kraja 17. stoljeća i cijelo 18. stoljeće stanovništvo Knina uglavnom čine mletački vojnici i propali plemići koji obavljaju političke i birokratske poslove. Padom Venecije 1797. godine, većina njih napušta grad, a potpuno novo stanovništvo naseljava grad početkom 19. stoljeća.

U takvim suludim izmjenama stanovništva koje su pogađale naš grad, naravno da se nije znalo da grad već ima svog zaštitnika, pa je odabran novi – i to Sveti Ante, budući da su po tom svecu u 18. stoljeću nazvani samostan i crkva u gradu.

Stočni sajam kao podsjetnik na prvoga zaštitnika grada

Zaboravili su Kninjani tko je bio prvi zaštitnik, ali jedna stvar je ostala – datum sajma.

Naime, kninski sajam se nastavio održavati, najprije na dan sv. Bartolomeja, 24. kolovoza, a nakon toga svakih mjesec dana – odnosno svakoga 24-og u mjesecu.

Radi praktičnosti, kasnije je to pomaknuto na 25. dan u mjesecu.

Zanimljiva je informacija da se kninski stočni sajam održavao 25-og mjesecu sve do 1991. godine i upravo je taj stočni sajam bio zadnji podsjetnik na prvoga kninskog nebeskog zaštitnika.

Ivica Šimić

Etnografske crtice: Stare bukovačke priče iz “Zone sumraka”


Dizajn naslovnih fotografija – specijalno za ovaj članak – Mićo Samardžija; 

Pučki etnograf Vladimir Ardalić iz Đevrsaka (1857. – 1920.), bio je čovjek iz naroda koji je završio samo tri razreda osnovne škole, ali koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća vrijedno radio na prikupljanju narodnih priča i običaja iz Bukovice. Ardalić je bio suradnik i prijatelj fra Luje Maruna i Antuna Radića.

Ovdje donosimo dio Ardalićevih napisa nastalih prije 120 godina u kojima prepričava dijaloge mještana Bukovice koji jedni drugima pričaju svoje nevjerojatne dogodovštine ili priče koje su čuli.

A priče su o zemlji koja ti ne da da se probudiš kad na nju legneš, o suncu koje ubija, o divovima, o vilama, vješticama i vukodlacima. Evo što Ardalić zapisuje prije 120 godina (donosimo u formi dijaloga).

O zemlji  koja ti ne da se probudiš kad na nju legneš

– Nekidan sam na bari poslijepodne legao. Duše mi, sve bi i danas ležao tu, da me djeca nisu potezala. I bio sam se naspavao i oću da se dignem, a ne da mi se, priteže me zemlja. A barska zemlja posebno jako priteže – reče jedan, a drugi nastavi:

– To si mogao davno znati. Ne daj ti Bože da bi ti ja i sjeo dolje na barama i livadama. Jedan put me prevarilo, ma više neće. Šta sam znao, jadan li sam, išao sam kupiti sjeno te na podne legao pod plast u lad. I ležim i ležim i u pameti znam da sam se naspavao, ali mi se ne da dignuti. Podižem glavu, ona odmah klone, zemlja je oće sebi. Pred mrak mi došla žena pa me krenula gurati i potezati. Čujem đe mi veli: “Diži se crni kukavče, što ti je?”. Ispravih se, sjedeći, tarem nako krmelje, a onda opet legoh. Priteže, ljudi, zemlja, tako ti umrlog dana. Donese onda žena vode i zali me. Jedva se digoh na noge. Okrenula mi se svijest. Od zalaska sunca mi se čini da granjiva, a od zapada da je istok. Ljudi, da me ne dovede žena, ko zna što bi od mene bilo. Tri-četiri dana nijesam sebi došao – reče drugi čovjek, a treći nastavi.

– Biće otud pet-šest godina, brajo, kad sam išao za Zadar. Kad sam prevalio po puta, obvlada me trud i žega te napokon legoh malo dalje od teste. Kad sam se digao, svijest mi se okrenula te idući naprijed, činilo mi se da idem natrag. Pridružih se nekim ljudima koji su isto za Zadar išli. I idem ja s njima, al sve na silu, jer mi se čini da idem kući, a ne od kuće.

O suncu koje ubija

– E, moj brajo, i u suncu svakojake snage ima, ali marčano je najgore. Ono čoeka umrtvi. Davno su rekli: ‘Bolje da čoeka zmija ćone neg da ga marčano sunce ogrije ko tuku’ – reče čovjek, a drugi nastavi:

– E moji junaci, sunce može čoeka prostrijeliti. Jedan put sam radio u polju ujesen, a bijaše ugrijalo. Bogo moj, kad mene poče od nogu neka vatra obuzimati i obuze mi glavu. Gore mi obrazi više nego od poštena čoeka kad pita zajam, pa nema za vratiti. Dozvaše moji kući vračaricu i popa i polijevaše me vodom ledenom. Nisam nikad saznao što mi je od toga pomoglo. Ali zaklet ću se da me je sunce bilo prostrijelilo gore nego vještica – reče drugi, a treći nastavi:

– Svetoga mi Petra, tako je mene edan dan oparilo na ljeto da sam požutio ko limun. Pio sam četiri dana vodu s kvasinom pa me je prošlo.

O divovima

– Lani kad sam kopao vinograd, zapeo mi je plug za neke ploče. Dignem ja ednu ploču, kad pod njom grob. Kad moj junače, ukaza se glavina ka najviši lonac od varćaka. Duše mi, stalo bi u nju četiri oke žita. A zubi ko konjski. A gnjati su mu od bedara, kao naša oba, od pete pa do prepone – reče čovjek, a drugi nastavi.

– Ma ti su ljudi od velike glave u njoj imali i velik mozak pa su bili pametniji – reče drugi, a treći nastavi.

– Moj mi je stari đed pripovijedao da je ko klapčić sreo čovjeka koji je vidio ednog ogrdna čoeka takvoga.

O vilama

– Vile su prelijepe đevojke u nekakvu sjajnu robu obučene. Imaju od koljena noge od mazge. Ko ih vidi ne bi se trebao tome, za Boga miloga, čuditi ni smijati. Jedan im se tako nasmija pa su ga uzele i prebacivale preko brda jedna drugoj na ruke.

– Kad sunce sja, a kiša ide, onda je najdraže vilama da se češljaju. Kad pjevaju čoek od miline zaspe, a onda mu mogu što nauditi.

– Najviše prebivaju onđe đe njima niko prići ni doći ne može, a to su uzvišeni kukovi kojima jedva gavrani i orlovi mogu prići.

– Vele da je najgore za onog ko stane lijevom nogom na vilinsko kolo – tamo đe su one obnoć igrale.

– Vile su otprije bile javne, a sad ih ima, ali se ne vide, popovi su ih zakantali iz libara.

O vješticama

– Vještice mogu kroz ključanicu od brave ući i izaći i najviše se pretvaraju u leteće stvari, u tice svake vrste, u crne kokoši i u tuke. One imaju svoje sastanke više puta godišnje, a najviše se vrzmaju oko poklada. Tad im je dobro da mogu raditi što god požele.

– Kad se večera na poklade, ide se gledati na brdo kuda vještice lete. To ja nijesam vjerovao, a onda su me lani pozvali na poklade. Otišao sam, zasjeli smo na visini. Tad se ukaza svjetlost s modrim plamenom, velika poput kokoši, đe ide sred Varivoda daleko od nas četiri do pet kilometara. Vidili smo da do kuća u selu dolijeću i iz kuća izlijeću po nekoliko vještica. To sam moijem očima vidio.

O vukodlacima

– Oni bazaju i tumaraju, otkad se smrkne pa dok ne počmu pijevci pjevati i zdrava Marija zvoniti. Onda se oni vraćaju u svoje grobove. Najviše se prikazuju na raskrsnicama putova obnoć i u onim kućama gdje se mrtvima ne pali svijeća i ne čini pomen za pokoj njihove duše. U prve su zemane u grobovima crnim trnom boli sve na koje su sumnjali da se dižu iz grobova. Kad ko vukodlaka vidi, tako se prepane da u njemu krv umre te se pretvori u vodu.

Izvor: Vladimir Ardalić – Bukovica: Narodni život i običaji (1899.) 

Reizdanje: SKD Prosvjeta, Zagreb, 2010.

Tekst priredio i lektorirao: Ivica Šimić

Izbornik