Sortiraj po:
Pogledaj:
  • Naslovna
  • Arhiva za kategoriju "Crtice iz povijesti i zemljopisa"

Kategorija: Crtice iz povijesti i zemljopisa

Otkrivamo koja su danas prezimena u Kninu – potomci Turaka, Francuza, Mlečana, Mađara i srednjovjekovne Biskupije


Evo nekoliko zanimljivih priča o prezimenima Knina i kninske okolice. Idemo najprije u Biskupiju gdje je jedno prezime, navodno, preživjelo najmanje tisuću godina.

Bukorovići – u Biskupiji još od kralja Zvonimira?

Biskupija je u 11. stoljeću, za vrijeme hrvatskog kraljevstva bila sjedište hrvatskog biskupa, a prema nekima i mjesto pogubljenja kralja Zvonimira.

Od tada do danas je ovo selo mijenjalo na desetke osvajača, a o migracijama stanovništva da ne govorimo. Ipak, jedno je pleme/prezime, bar po zapisima etnologa S. Nakićenovića iz 1927. godine – preživjelo još od doba kralja Zvonimira. To su Bukorovići.

Ovdje moramo dodati da neki drugi zapisi demantiraju etnologa Nakićenovića i navode da su Bukorovići, kao i ostali stanovnici Biskupije, došli u 17. stoljeću.

Šimići i Marići u turskom Kninu

Nakon što su Turci 1522. godine osvojili Knin, dogodilo se i masovno iseljavanje iz grada dotadašnjeg starog stanovništva, uglavnom u primorje i na otoke.

U kninskoj okolici bilo je drukčije, staroga stanovništva je ipak ostalo (neki su za vrijeme Turaka i doselili u okolicu), no u samome gradu nije ostao gotovo nitko.

U gradu Kninu je, naime, prema sačuvanim izvorima, za vrijeme Turaka živjelo 95 posto muslimana.

Od preostalih pet posto stanovništva, prema postojećim podacima, znamo samo za Šimiće i Mariće.

Prema mletačkim zapisima dostupnim u znanstvenim radovima, znamo da je u kninskoj varoši (najstariji dio grada podno tvrđave) za vrijeme Turaka živjela obitelj Šimić koja je kasnije dala mletačkog kapetana i serdara Ivana Šimića.

Također, prilično pouzdano znamo da su u Kninu za vrijeme Turaka živjeli i Marići. Naime, prema zapisima, jedna žena iz Knina, prezimena Marić, bila je krštena kuma mnogim Muslimanima iz Knina koji su nakon poraza Turaka prelazili na kršćanstvo.

Plemići koji su i danas u Kninu – Sinobadi

A nakon borbe s Turcima, Kninjani su postali i Sinobadi koji su u grad došli iz Ravnih kotara te od Mlečana dobili zemlju – današnje Sinobade. Njihov predvodnik, Jovan Sinobad istaknuo se u borbi protiv Turaka i postao kninski serdar i guvernadur. Godine 1696. stekao je i plemićku titulu, točnije dostojanstvo viteza sv. Marka dukalom koji je izdao mletački dužd Silvestro Valier, 30. 1. te godine.

Potomci osvajača – Turaka, Mlečana, Francuza…

Neki su potomci davnih osvajača grada ostali živjeti u Kninu, a neki su i danas među nama. Evo nekih primjera, što iz zapisa, što iz usmenih predaja.

Godine 1688. Mlečani osvajaju Knin od Turaka, no turska prezimena imamo i danas u Kninu.

To su Koluvija, Kolundžija, Ćuruvija i Atlija. Treba ipak napomenuti da su ljudi s ovim prezimenima, po sačuvanim izvorima, došli u Knin nakon pada Turaka.

Godine 1797. iz Knina odlaze i Mlečani. Ali, opet, ne svi. Ostaju, prema zapisima, Kalat, Kaligaris i Monti, a prema nekim predajama i Medić.

I Francuzi su morali otići iz Knina, 1813. godine. No, ne svi. Po nekim pisanim izvorima, ostaju Gambiroža, Konforta i Kaliger, a po nekim predajama i Gugo.

I ovdje moramo dodati da postoje drugačiji, čak i pouzdaniji izvori po kojima su Gambirože i Konforte Mlečani, a ne Francuzi.

Ne zna se točno otkada, no u kninskoj okolici (na Ljupču) ostaju i Mađari, točnije, prezime Madžar.

I tu ne završavamo. Naime, nakon II. Svjetskog rata u Kninu ostaje Nijemac Mayer i zasniva obitelj u našem gradu.

Prezimena na kninskom području 1713.

Evo još podatala o kninskim prezimenima.

Sačuvani popis krizmanika u Kninu 1713. godine otkriva nam prezimena tadašnjih katoličkih obitelji u gradu. Krizmanici su bili: Franić, Draganić, Almonte, Šimić, Spalatrino, Cosimo, Zavagnia, Deranić, Delli, Grizanović, Cornelia, Santi, Milasović, Gagrezzi, Ivanović, Marić, Marin, Arlić, Bosletić, Kalesić, Vuković, Erkovac, Siće, Puopras, Marković, Terić, Milisović, Čurić, Samardžija, Vulić, Glušac, Tanplaž, Pešut, Vidović, Ciganin, Ciotto, Ercegovac, Benić, Brekavac, Elejević, Rodella, Pasaro i Vecho.

Prezimena u Kninu 1734.

Godine 1734. šibenski biskup Donadoni podijelio je u Kninu krizmu. Krizmanici iz Knina, Kninskog polja i Kapitula bili su: Marić, Šimić, Rola, Neanović, Dobrić, Milošević, Križanović, Petkojević, Monti, Knežević, Brkljača, Fontana, Desserva, Rossi, Sinobad, Bunienčić, Mravičić, Tomaseo, Odričina, Grgić i Svarović.

Prezimena u Vrpolju 1734.

Iz Vrpolja su te, 1734. godine krizmanici bili: Anić, Pavić, Marić, Klakić, Grgić, Tonković, Marić, Šegotić, Benković, Butković, Budoseljić, Klarić, Klepesović i Vuković.

Prezimena u Potkonju 1734. i 1789.

Iz Potkonja su krizmanici 1734. godine bili: Požar, Marić, Vila, Tomašević, Vidović, Jazetić i Jelić.

Prema popisu nazvanom „stanje duša“ što ga je župnik fra Ivan Knežević prikazao šibenskom biskupu Venanciju Feliksu Scottiu 1789. godine, u Potkonju su živjele obitelji Vila, Jelić, Maričić, Bulat, Požar, Murtić i Đujić.

Prezimena u Kninskom polju i Vrpolju 1789.

U Kninskom polju i Vrpolju po spomenutom popisu iz 1789. živjeli su Šimunović, Grgić (4 obitelji), Velić, Bilić, Šegota, Klakić (6 obitelji), Kranjac, Zorinović, Kasanović, Butković, Gugo, Starčević, Dokez, Anić (20 obitelji), Balić, Pastuović, Milošević i Krpan.

Prezimena na Kapitulu 1789.

Na Kapitulu su po Kneževićevom popisu živjele obitelji Šimić, Cigić, Vuković, Matas, Krvavica i Čulina.

Prezimena u Kosovu, Biskupiji, Golubiću, Otonu i Plavnu 1789.

Po istom popisu iz 1789. u Kosovu su živjele obitelji Konforta, Copić, Jukić, Melada, Mirković, Busleka i Kurtić.

U Biskupiji Vidović (9 obitelji), Parat i Peit, u Golubiću tri obitelji Šimić, u Otonu dvije obitelji Atlija, a u Plavnu dvije kuće Šimića.

I. Š.

Na fotografiji – Opsada Knina, 1688., bakrorez, autor Baltisera Faleti

Crtice iz povijesti: Knin su u starini zvali krvavom košuljom radi krvi prolivene oko njega


Zanimljiv kratki tekst o Kninu objavio je 1896. godine povjesničar, arheolog i svećenik fra Stjepan Zlatović u svom djelu “Topografske crtice”.

Evo što on piše (minimalno smo lektorirali arhaični jezik kojim se služi Zlatović):

“Na strmu i klisurastu brdu sv. Spasa, od hiljadu godina cjelokup, još se uzdrži hrvatski grad Knin, sa kašnjim dometcima turskim i mletačkim. Obzidan dvostrukom ogradom visokih zidova sa podzemnim i međukućnim hodnicima.

Turci poslie g. 1522. uz staru tvrđavu nadogradiše srednju, a Mletčani iza g. 1688. donju; tako sačinjavaju tri tvrdjave jednu poviš druge, sdružene mostovima i jarugama razstavljene. Rad njegove jakosti bi proglašen branikom kršćanskim, ali i krvavom košuljom rad mnoge krvi okolo njega prolivene.

Po smrti zadnjega gospodara svojega Ivaniša bana Nelepića mienjao je Knin gospodare: hrvatsko-ugarske, bosanske, ugarske, turske, mletačke, francuzke.
Tvrdjava kninska bijaše samo branik Castrum velikoga kninskoga varoša, gdje kralj P. Krešimir na polovici XI. vieka uzpostavi hrvatskoga biskupa.

Po nekih biljezih rekao bih, da je i Knin sagradjen na ruševini nekog latinskog grada. To dokazuju rimski nadpisi, kameni urezi rimskoga sloga, upotrebljeni u građevinama hrvatskih bazilika, novci i komadi opeka i zemljana posuđa po zemlji razstrkani. Neki ciene, da je tude stala Arduba.”, piše Zlatović.

I. Š.

 

Pogledajte do sada neobjavljeni crtež (gravuru) opsade Knina iz 1688. godine


Aukcijska kuća Darabanth Auction House iz Budimpešte je na svojim stranicama (na  ovom linku) objavila gravuru čiji je autor Mlečanin Baltisera Faleti, a koja prikazuje opsadu Knina 1688. godine. Opsadu rade Mlečani, a grad brane Turci koji ga u tom trenutku drže već 166 godina.

U opisu gravure Knin se još naziva Clin i Arduba.

Na priloženim slikama na Huknetu možete vidjeti screenshot-ove čija kvaliteta je daleko lošija od originalne gravure dimenzija 38,5 x 28,5 cm.

Evo i kratkog povijesnog konteksta ove gravure.

U doba morejskog rata, poslije dugih i opsežnih priprema, mletačka vojska 1688. godine opsjela je Knin s 10 tisuća vojnika pod zapovjedništvom generalnog providura Jerolima Kornara. Pred njima je stajao utvrđeni Knin čije su se utvrde sastojale od gradskog bedema s palisadom uz Krku te tvrđavskog bedema s istočne strane i dva utvrđenja iznad toga, sa 600 branitelja. Mletačko pješaštvo, konjica i topništvo stegli su obruč oko Knina, sa sjevera, s istoka i s juga. Nakon što su izvukli topove na sjeverni plato brda Spas, tukli su tvrđavu iz neposredne blizine. Nakon 14 dana borbe, 11. rujna 1688. godine, posada se predala, na čelu s Mehmed-pašom Atlagićem (po njemu se zove most preko rijeke Krke na ulazu u Knin).

Zarobljeno je oko 300 turskih vojnika, a toliki broj ih je stradao u borbama, te oko 700 civila koji su se iz grada sklonili u tvrđavu. Nakon toga nestalo je muslimansko življe iz Knina. Zarobljeni borci su poslani na galije, a zapovjednici u ropstvo u Veneciju.

I. Š.

Zapis o Kninu iz 1844. godine: Ljubav, mir i sklad kraljuju među časnim mještanima


Vrlo zanimljivu crticu o Kninu donosi nam u Zori Dalmatinskoj od 12. kolovoza 1844. godine Ante Petranović. Prenosimo, bez lektoriranja, na izvornom arhaičnom hrvatskom jeziku, kojim je tekst i napisan:

“U onoj okovini bijaše veoma aer pokvaren od velikih blatah i baretinah, te s toga su se ljudi priseljavali, i tako do 1769. godine ne ostade u Kninu nego samo 36 obitilih.

Suviše po nastojanju našeg priuzvišenog Vladanja (Frane I. našeg Cara priblagog i dobrostivog) biahu prokopane i rasčišćene jaruge na sve strane za da voda slobodno otiče, tako da gdi pervo biaše baretina i glib, sada kukuruz, pšenica i sjeno raste, a što je još više i kuće vide se sagrađene.

Na dan današnji ovi varoš na toliko je izašao da slobodno može se brojiti među pervim naše Deržave, koliko poradi njegova napridka, toliko poradi lipote poljah, mistah, ričicah i glavičicah okolo stojećih.

A sverhu svega sadanje najplemenitije urešenje njegovo jest ljubav, mir i sklad koji kraljuje među onizim častnim mišćanim; stvari doistine, brez kudit druga mista, ritke i svake pohvale dostojne, kako svidočit može svaki koji je onamo dohodio.”

I. Š.

Foto: Crtež J. Hoegelmulera “Knin i brdo Spas, 1840. godine”  (crtež je nastao četiri godine prije gore citiranog članka Ante Petranovića u Zori Dalmatinskoj)

Na današnji dan prije 121 godinu umro je Lovro Monti, prvi kninski gradonačelnik


Na današnji dan, 9. travnja 1898. godine umro je prvi na izborima izabrani gradonačelnik (načelnik) Knina Lovro Monti.

Lovro Monti, prvi ustavni načelnik Knina i zastupnik u Dalmatinskom saboru, rođen je 21. travnja 1835. u Kninu, gdje je i umro, iznenada od srčanog udara 9. travnja 1898. godine.

Pokopan je na starom groblju uz crkvu svetog Jakova.

Preci dr. Lovre Montija doselili su se iz Bergama u Knin koncem 17. stoljeća te se s vremenom stopili s lokalnim stanovništvom.

Monti su bili plemići, premda to plemstvo nisu niti spominjali, a kamoli isticali.

U obitelji Monti čuvali su se dva različita grba. Jedan koji potječe sa skradinske sjednice (titulu je dobio Lovro Monti Prvi 1794 godine) i drugi – preslik iz Libro d Oro dell Armi e Blastoni Titolati dalla Serenissima Repubblica Veneta.

I djed Lovre Montija bio je načelnik, no ne izabrani, nego imenovani

Lovro Monti Prvi (1774 – 1830), djed gradonačelnika Lovre Montija bio je ugledna ličnost u Kninu. Lovre Monti Prvi bio je pravnik (kančelir) providura Sebastijana Soranza (1783.). Od 1790. godine bio je bilježnik (notar), a 1791. godine postao je kninski viceserdar. Za serdara je postavljen 1795. godine. Nakon pada Napoleonove vlasti i dolaska austrijske uprave imenovan je općinskim načelnikom koju je funkciju obnašao od 1814. do 1828. godine.

Biografijea Lovre Montija

Dr. Lovro Monti pučko je obrazovanje stekao u Kninu, na hrvatskom jeziku, a poslije u Šibeniku na talijanskom. Gimnaziju je završio u Zadru, gdje je talijanski također bio nastavni jezik. Pravo je studirao u Padovi i završio ga je s doktoratom. Austrijska vlast u Dalmaciji držala je talijanski jezik službenim u školstvu, sudstvu i upravi te su mladi školovani ljudi bili postupno odnarođivani. Školovani Monti gotovo je zaboravio hrvatski jezik, nazivajući ga u svojim dnevnicima ‘moj krasni jezik’ te ga potkraj studija ponovno uči.

Još u Padovi susretao se tijekom studija sa članovima i simpatizerima tajne organizacije “Mlada Italija” koja je težila ujedinjenju razjedinjenih dijelova Italije. Upravo ovi kontakti imali su presudan utjecaj na njegova politička razmišljanja i opredjeljenja. Razmišljajući o nastojanjima talijanskih studenata za oslobađanje od austrijske uprave pokušao je raspravom “Hrvati i Italija” pomiriti odnose Talijana i Hrvata, posebno nakon 1848. godine kada su hrvatski vojnici ratovali u Italiji. Ipak, tim književnim prvijencem nije bio zadovoljan te ga je uništio.

Obuzet rodoljubljem vraća se u Knin preko Zagreba. Odvjetničku praksu od 1859. do 1861. provodi u Splitu. Uvođenjem parlamentarnog života u Dalmaciji šezdesetih godina 19. stoljeća Monti se priključio skupini oko Koste Vojnovića koja je bila začetnik Narodnjačke stranke, a koja je zahtijevala uvođenje hrvatskog jezika u školstvo.

U to vrijeme u Splitu knjižara Morpurgo bila je živo središte okupljanja istomišljenika koji su se protivili autonomaškoj tezi da je biće većine građana Dalmacije možda hrvatsko, ali su kultura i civilizacija talijanske. Uz to, sprječavali su autonomaši sjedinjenje Dalmacije s hrvatskom maticom i zabranili službenu upotrebu hrvatskog jezika, čemu se suprotstavljala Narodna stranka.

„Statistika neoborivom rječitošću brojki dokazuje golemu nadmoćnost slavenskog pučanstva nad talijanskim. Istina, ovom posljednjom pripada obrazovanija i vladajuća klasa koja je talijanizirala, ali budućnost naroda ne priznaje privilegije ni jednoj društvenoj klasi, budućnost je za jednakost i za opće pravo glasa. U Dalmaciji nema, niti može biti druge nacionalnosti osim slavenske ili bolje reći – hrvatske”, napisao je dr. Lovre Monti u člancima “O zadacima novinarstva u Dalmaciji” i “O budućim smjernicama školovane klase u Dalmaciji”. Tekstove je u Annuaro Dalmatico tiskao Morpurgo, a po vremenu postanka to su najstariji ideološki i programski dokumenti narodnog preporoda u južnoj Hrvatskoj.

Monti je od samih početaka surađivao u zadarskom listu Il Nazionale koji je uz Narodni list bio uporište Narodne stranke. Nešto poslije Monti je bio i jedan od dioničara lista Il Nazionale.

Nakon prvih godina narodnog preporoda, kada su narodnjaci bili izloženi represijama i Monti je proveo u zatvoru nekoliko mjeseci. Godine 1866. pobijedila je Narodna stranka, a on izabran u svom rodnom Kninu za prvog ustavnog načelnika. Tijekom četiri zastupnička mandata u Dalmatinskom saboru uspio je realizirati neke gospodarske i prosvjetiteljske planove, a onda nakon razmirica u stranci položio mandat. Bio je cijenjen i poštovan, no politički neshvaćen i nerazumljiv, napose u posljednjim godinama života.

No, iako se povukao iz političkog života, nastavio je narodnjački misliti – svoje obiteljsko imanje vrijedno 40 tisuća florina dr. Monti oporučno ostavlja Dalmaciji za ustanovljenje poljodjelske škole u Kninu.


Kip poprsja Lovre Montija nalazi se ispred zgrade gradske uprave Grada Knina, a po njemu se zove i Srednja škola u Kninu.

Politički i društveni kontekst Knina i Hrvatske u vrijeme Lovre Montija

Polovicom 19. stoljeća, za vrijeme vladavine Austrije, u Kninu i pored policijskog režima i službenog pomaganja talijanaštva – narodnjačka misao tiho jača, da bi se 1860. godine, ukidanjem apsolutizma i uvođenjem ustavnosti u Austrijskoj monarhiji, javno manifestirala.

U Kninu se 60-tih godina 19. stoljeća formiraju dvije političke stranke: narodna i autonomaška. Narodna, kao izraz volje naroda i njegovih težnji da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom i da se hrvatski jezik uvede u upravni i javni život, a autonomaška, koja traži posebnu autonomiju za Dalmaciju u okviru Austrijske Monarhije.

Na čelu Narodne stranke u Kninu stajao je mladi kninski odvjetnik dr. Lovre Monti. Kninski narodnjaci osnovali su 1861. godine “Narodnu slavjansku čitaonicu” s ciljem čvršćeg organiziranja i kako bi svojim akcijama dali više sadržaja. To društvo postalo je stožer narodnog pokreta.

Četiri godine poslije izbora zastupnika u Dalmatinski sabor održani su općinski izbori u Dalmaciji. Izbori za općinu Knin bili su održani 20., 21. i 22. srpnja 1865. godine. Vlasti su i ovoga puta namjeravale izbornim makinacijama izboriti pobjedu, ali su birači koji su se prvog izbornog dana slili na kninsko biralište oprli tome sjekirama, vilama i kolcima.

Rezultat tog izbornog dana bio je: tri mrtva seljaka i pet teže ranjenih žandara, a prvaci narodne stranke u Kninu dr. Lovre Monti, Ivan Fumis i drugi su s još 18 seljaka uhapšeni i odvedeni u zadarsku tamnicu.

Bili su to “krvavi izbori” u Kninu, koji su obnovljeni 13. ožujka 1866. godine i na kojima je Narodna stranka slavila veliku pobjedu. Kninska općinska uprava dolazi u narodne ruke, a za prvog kninskog načelnika izabran je 3. rujna 1866. godine dr. Lovre Monti.

“Krvavi izbori” u Kninu 1865. godine nagovijestili su slom i pad autonomaštva u Kninu koje je ožujskim izborima 1866. godine potpuno nestalo. Potrebno je osim toga naglasiti da je kninska općina među prvim općinama u Dalmaciji došla u narodne ruke.

Nova općinska uprava na čijem se čelu nalazio dr. Lovre Monti, zalagala se za ekonomski i kulturni procvat kninske općine. Posebnu pažnju nova uprava poklanja prosvjeti, znajući da samo učen čovjek može biti nositelj svega progresivnog.

Ubrzo nakon tih izbora, novi politički kurs doveo je u pitanje jedinstvo Narodne stranke. Njezin prvak Mihovil Pavlinović, katolički svećenik i konzervativni teolog je 1869. godine razradio “programske smjernice daljnje borbe za izdizanje hrvatske nacionalnosti” i zagovarao preorijentaciju Narodne stranke ka radikalnom kursu.

U isto vrijeme kad je Pavlinović počeo izgrađivati idejne smjernice hrvatskog nacionalizma, došlo je i do bitnog političkog pomjeranja kod pravoslavnog svećenstva. Poneseni idejama o oslobođenju i ujedinjenju “svekolike srpske braće” pravoslavni svećenici i teolozi postaju inicijatori i organizatori srpskih čitaonica i škola na kninskome području. Politiku i djelatnost pravoslavnog svećenstva među srpskim stanovništvom u kninskom kraju podržavala je i srbijanska vlada Milana Obrenovića te s tim u vezi mnogi agenti i delegati Obrenovićeve vlade obilaze kninska sela. Neki od njih poput Bogoljuba Petranovića i Milana Cvjetičanina imali su zadatak da u Drnišu i u Kninu “u odsudnom času” spreme čete i s njima “u pograničnu Bosnu preko Graba preture da se olakša posao srpskoj vojsci”

U skladu s tim aktivnostima, srpski poslanik u Dalmatinskom saboru, Sava Bjelanović, pravnik iz Đevrsaka govorio je da je samo srpska nacionalna misao – narodna, dok je hrvatska – tuđinski proizvod.

Opet, s druge strane, neki katolički svećenici u sjevernodalmatinskoj zagori ne priznaju postojanje srpske nacije u sjevernoj Dalmaciji i po njihovom mišljenju riječ je o “Hrvatima grkoistočne vjere”.

Devedesetih godina 19. stoljeća pravoslavna i katolička crkva oštro su se suprotstavljale miješanim brakovima kojih je na kninskom području bilo podosta.

Narastajućim nacionalnim proturječnostima, zahvaćenim snažnim sukobima i obojanim šovinističkim strastima otpor pružaju neki prvaci Narodne stranke predvođeni Lovrom Montijem.

Neosporno, Montijeva riječ je i dalje vrlo snažna, ali je njegova politička aktivnost, prožeta idealizmom i romantizmom odviše mekana za surova vremena kakva su vladala u to doba u kninskom kraju. Istina, Monti pobjeđuje i dalje na izborima, a 1873. godine stupa i u Carevinsko vijeće. Međutim, Monti i njegovi istomišljenici nisu u stanju zaustaviti kotač povijesti, likvidirati ili ublažiti surove nacionalne suprotnosti i poštedjeti kninski kraj od iskušenja u koja je gazio.

Godine 1880. Narodna stranka se cijepa na Hrvatsku narodnu stranku i Srpsku narodnu stranku, zbog čega će Lovro Monti podnijeti ostavke na sve političke i parlamentarne dužnosti.

U kninskoj knjižnici možete pročitati knjižicu Lovre Montija “Zašto sam istupio iz Sabora – iz Carevinskog vijeća”, objavljenu 1882. godine u Beču.

I. Š.

Crtice iz povijesti: Knin – grad koji je zaboravio da je imao zaštitnika pa ga je zamijenio novim


Gotovo svaki grad u Europi ima svoga “nebeskog zaštitnika” i to je dio europskog kulturnog naslijeđa.

No teško da postoji grad koji je imao jednog zaštitnika pa je taj isti zbog drastičnih izmjena stanovništva jednostavno – zaboravljen, da bi ga na kraju zamijenio drugi zaštitnik.

E, to se, naravno, dogodilo u slučaju Knina.

Sveti Bartolomej u srednjovjekovnom kraljevskom Kninu

Naime, zaštitnik grada Knina u srednjem vijeku bio je Sveti Bartolomej, jedan od dvanaest Isusovih apostola.

Na Kapitulu kod Knina je za vrijeme hrvatskih kraljeva, točnije u 11. stoljeću bio benediktinski samostan sv. Bartolomeja koji je osim vjerskog predstavljao obrazovno i kulturno središte ne samo Knina nego i tadašnjeg kraljevstva. Koliko je taj samostan bio bitan govori podatak da je njegov poglavar Marko postao prvim hrvatskim biskupom.

Po Svetom Barolomeju je kasnije nazvana i kadedrala napravljena 1203. godine i to upravo na temeljima spomenutog samostana istoga naziva.

Knin i Kapitul – kao Gradec i Kaptol

Tada, u srednjem vijeku, odnos Kapitula i Knina bio je kao odnos zagrebačkog Gradeca i Kaptola pri čemu je bila riječ o zasebnim i odvojenim gradovima koji su imali svoje bedeme, svoje kuće za stanovanje kmetova i ostale posade te svoju gospodarsku osnovu.

No, sv. Bartolomej nije bio samo zaštitnik Kapitula, nego i Knina o čemu postoje sačuvani srednjovjekovni dokumenti.

Srednjovjekovni sajam Svetog Bartolomeja nedugo nakon “Crne smrti”

Tako, već u 14. stoljeću imamo zapis o sv. Bartolomeju kao zaštitniku grada Knina te o sajmu koji je nosio naziv po ovom svecu. Zapis je nastao samo 18 godina nakon velike epidemije kuge – “Crne smrti”, koja je od 1347. do 1351. godine pokosila trećinu europskog stanovništva.

Naime, sajam u samome gradu, odnosno u “kninskoj varoši” prvi se put spominje 24. kolovoza 1369. godine, na Dan sv. Bartolomeja, prvog nebeskog zaštitnika grada Knina.

Na tom sajmu sklapali su se trgovački, ali i privatno pravni poslovi. Tako su u Knin dolazili trgovci iz primorskih gradova i razmjenjivali robu s trgovcima s dinarskih prostora i susjedne Bosne.

Evo što piše u splitskom srednjovjekovnom dokumentu koji se i danas čuva u tom gradu:

„Trgovačko društvo s kapitalom od 555 libara i 10 solda sklapa se u Splitu 1369. godine sa zadaćom da se roba odveze na Feštu Svetog Bartolomeja u Knin“, stoji u dokumentu.

Ipak, Sveti Bartolomej će biti zaboravljen, a na mjestu zaštitnika Knina zamijenit će ga Sveti Ante.

Evo i zašto.

Nevjerojatne promjene stanovništva kreću već u 15. stoljeću

U Kninu naime od 15. do 19. stoljeća dolazi do nekoliko drastičnih smjena stanovništva nakon kojih više nitko nije znao tko je zaštitnik grada.

Najprije je 1469. godine, zbog straha od Turaka, zabilježena najveća do tada seoba kninskog stanovništva. Stanovništvo se seli na otoke, u dalmatinske gradove i u sjevernu Hrvatsku.

Etničko čišćenje nad kršćanskim stanovništvom

Osvajanjem Knina od strane Turaka 1522. godine događa se svojevrsno etničko čišćenje. „Stolne su i župne crkve bile popaljene, župe i sela razmetnuta, samostani raskopani i svećenstvo se razbjeglo i rasulo.”, piše u kronikama.

Za vrijeme turske vladavine gradom, od 1522. do 1688. godine u Kninu je živjelo čak 94,49 posto muslimana.

Etničko čišćenje nad muslimanskim stanovništvom

A onda se sve ovo ponovilo, samo su uloge zamijenjene, kako to i inače biva na ovim prostorima. Nakon što su Mlečani uz pomoć domaćeg stanovništva oslobodili Knin od Turaka 1688. godine, događa se novo etničko čišćenje. Džamije su popaljene, muslimansko civilno stanovništvo bježi iz grada, a ono malobrojno koje je zatečeno u Kninu –  pokršteno je.

Nova velika promjena stanovništva početkom 19. stoljeća

Od kraja 17. stoljeća i cijelo 18. stoljeće stanovništvo Knina uglavnom čine mletački vojnici i propali plemići koji obavljaju političke i birokratske poslove. Padom Venecije 1797. godine, većina njih napušta grad, a potpuno novo stanovništvo naseljava grad početkom 19. stoljeća.

U takvim suludim izmjenama stanovništva koje su pogađale naš grad, naravno da se nije znalo da grad već ima svog zaštitnika, pa je odabran novi – i to Sveti Ante, budući da su po tom svecu u 18. stoljeću nazvani samostan i crkva u gradu.

Stočni sajam kao podsjetnik na prvoga zaštitnika grada

Zaboravili su Kninjani tko je bio prvi zaštitnik, ali jedna stvar je ostala – datum sajma.

Naime, kninski sajam se nastavio održavati, najprije na dan sv. Bartolomeja, 24. kolovoza, a nakon toga svakih mjesec dana – odnosno svakoga 24-og u mjesecu.

Radi praktičnosti, kasnije je to pomaknuto na 25. dan u mjesecu.

Zanimljiva je informacija da se kninski stočni sajam održavao 25-og mjesecu sve do 1991. godine i upravo je taj stočni sajam bio zadnji podsjetnik na prvoga kninskog nebeskog zaštitnika.

Ivica Šimić

Etnografske crtice: Stare bukovačke priče iz “Zone sumraka”


Dizajn naslovnih fotografija – specijalno za ovaj članak – Mićo Samardžija; 

Pučki etnograf Vladimir Ardalić iz Đevrsaka (1857. – 1920.), bio je čovjek iz naroda koji je završio samo tri razreda osnovne škole, ali koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća vrijedno radio na prikupljanju narodnih priča i običaja iz Bukovice. Ardalić je bio suradnik i prijatelj fra Luje Maruna i Antuna Radića.

Ovdje donosimo dio Ardalićevih napisa nastalih prije 120 godina u kojima prepričava dijaloge mještana Bukovice koji jedni drugima pričaju svoje nevjerojatne dogodovštine ili priče koje su čuli.

A priče su o zemlji koja ti ne da da se probudiš kad na nju legneš, o suncu koje ubija, o divovima, o vilama, vješticama i vukodlacima. Evo što Ardalić zapisuje prije 120 godina (donosimo u formi dijaloga).

O zemlji  koja ti ne da se probudiš kad na nju legneš

– Nekidan sam na bari poslijepodne legao. Duše mi, sve bi i danas ležao tu, da me djeca nisu potezala. I bio sam se naspavao i oću da se dignem, a ne da mi se, priteže me zemlja. A barska zemlja posebno jako priteže – reče jedan, a drugi nastavi:

– To si mogao davno znati. Ne daj ti Bože da bi ti ja i sjeo dolje na barama i livadama. Jedan put me prevarilo, ma više neće. Šta sam znao, jadan li sam, išao sam kupiti sjeno te na podne legao pod plast u lad. I ležim i ležim i u pameti znam da sam se naspavao, ali mi se ne da dignuti. Podižem glavu, ona odmah klone, zemlja je oće sebi. Pred mrak mi došla žena pa me krenula gurati i potezati. Čujem đe mi veli: “Diži se crni kukavče, što ti je?”. Ispravih se, sjedeći, tarem nako krmelje, a onda opet legoh. Priteže, ljudi, zemlja, tako ti umrlog dana. Donese onda žena vode i zali me. Jedva se digoh na noge. Okrenula mi se svijest. Od zalaska sunca mi se čini da granjiva, a od zapada da je istok. Ljudi, da me ne dovede žena, ko zna što bi od mene bilo. Tri-četiri dana nijesam sebi došao – reče drugi čovjek, a treći nastavi.

– Biće otud pet-šest godina, brajo, kad sam išao za Zadar. Kad sam prevalio po puta, obvlada me trud i žega te napokon legoh malo dalje od teste. Kad sam se digao, svijest mi se okrenula te idući naprijed, činilo mi se da idem natrag. Pridružih se nekim ljudima koji su isto za Zadar išli. I idem ja s njima, al sve na silu, jer mi se čini da idem kući, a ne od kuće.

O suncu koje ubija

– E, moj brajo, i u suncu svakojake snage ima, ali marčano je najgore. Ono čoeka umrtvi. Davno su rekli: ‘Bolje da čoeka zmija ćone neg da ga marčano sunce ogrije ko tuku’ – reče čovjek, a drugi nastavi:

– E moji junaci, sunce može čoeka prostrijeliti. Jedan put sam radio u polju ujesen, a bijaše ugrijalo. Bogo moj, kad mene poče od nogu neka vatra obuzimati i obuze mi glavu. Gore mi obrazi više nego od poštena čoeka kad pita zajam, pa nema za vratiti. Dozvaše moji kući vračaricu i popa i polijevaše me vodom ledenom. Nisam nikad saznao što mi je od toga pomoglo. Ali zaklet ću se da me je sunce bilo prostrijelilo gore nego vještica – reče drugi, a treći nastavi:

– Svetoga mi Petra, tako je mene edan dan oparilo na ljeto da sam požutio ko limun. Pio sam četiri dana vodu s kvasinom pa me je prošlo.

O divovima

– Lani kad sam kopao vinograd, zapeo mi je plug za neke ploče. Dignem ja ednu ploču, kad pod njom grob. Kad moj junače, ukaza se glavina ka najviši lonac od varćaka. Duše mi, stalo bi u nju četiri oke žita. A zubi ko konjski. A gnjati su mu od bedara, kao naša oba, od pete pa do prepone – reče čovjek, a drugi nastavi.

– Ma ti su ljudi od velike glave u njoj imali i velik mozak pa su bili pametniji – reče drugi, a treći nastavi.

– Moj mi je stari đed pripovijedao da je ko klapčić sreo čovjeka koji je vidio ednog ogrdna čoeka takvoga.

O vilama

– Vile su prelijepe đevojke u nekakvu sjajnu robu obučene. Imaju od koljena noge od mazge. Ko ih vidi ne bi se trebao tome, za Boga miloga, čuditi ni smijati. Jedan im se tako nasmija pa su ga uzele i prebacivale preko brda jedna drugoj na ruke.

– Kad sunce sja, a kiša ide, onda je najdraže vilama da se češljaju. Kad pjevaju čoek od miline zaspe, a onda mu mogu što nauditi.

– Najviše prebivaju onđe đe njima niko prići ni doći ne može, a to su uzvišeni kukovi kojima jedva gavrani i orlovi mogu prići.

– Vele da je najgore za onog ko stane lijevom nogom na vilinsko kolo – tamo đe su one obnoć igrale.

– Vile su otprije bile javne, a sad ih ima, ali se ne vide, popovi su ih zakantali iz libara.

O vješticama

– Vještice mogu kroz ključanicu od brave ući i izaći i najviše se pretvaraju u leteće stvari, u tice svake vrste, u crne kokoši i u tuke. One imaju svoje sastanke više puta godišnje, a najviše se vrzmaju oko poklada. Tad im je dobro da mogu raditi što god požele.

– Kad se večera na poklade, ide se gledati na brdo kuda vještice lete. To ja nijesam vjerovao, a onda su me lani pozvali na poklade. Otišao sam, zasjeli smo na visini. Tad se ukaza svjetlost s modrim plamenom, velika poput kokoši, đe ide sred Varivoda daleko od nas četiri do pet kilometara. Vidili smo da do kuća u selu dolijeću i iz kuća izlijeću po nekoliko vještica. To sam moijem očima vidio.

O vukodlacima

– Oni bazaju i tumaraju, otkad se smrkne pa dok ne počmu pijevci pjevati i zdrava Marija zvoniti. Onda se oni vraćaju u svoje grobove. Najviše se prikazuju na raskrsnicama putova obnoć i u onim kućama gdje se mrtvima ne pali svijeća i ne čini pomen za pokoj njihove duše. U prve su zemane u grobovima crnim trnom boli sve na koje su sumnjali da se dižu iz grobova. Kad ko vukodlaka vidi, tako se prepane da u njemu krv umre te se pretvori u vodu.

Izvor: Vladimir Ardalić – Bukovica: Narodni život i običaji (1899.) 

Reizdanje: SKD Prosvjeta, Zagreb, 2010.

Tekst priredio i lektorirao: Ivica Šimić

Crtice iz povijesti: Sveti Jeronim, po nekim izvorima, rođen je u kninskom kraju


Sveti Jeronim (Stridon, oko 347. – Betlehem, 30. rujna 420.), kršćanski je svetac, autor prijevoda Biblije na latinski jezik – Vulgate – Biblije kakvu danas poznajemo, crkveni naučitelj, crkveni otac, teolog, filozof i jezikoslovac.

Nakon smrti pape Damaza (384.), Jeronim je bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papu.

Rođen je u Stridonu čija ubikacija još nije poznata. Etnolog S. Nakićenović 1926. godine piše da se Stridon nalazio u kninskom kraju, blizu sela Strmica koje i danas administrativno pripada Gradu Kninu.

Sveti Jeronim sam sebe naziva Dalmatincem. Poznata je njegova izjava kojom je opisao svoju naglu narav: “Bože oprosti mi jer sam Dalmatinac”.

Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima u Rimu nazvan je po ovom svecu. Zaštitnik je Dalmacije, teologa, prevoditelja, knjižničara, učitelja i studenata, a slavi se 30. rujna.

Kako prenosi Domagoj Nikolić – kod franačkog biskupa Hrabana Maura (780-856) u djelu “De inventione linguarum” se iščitava da je Sveti Jeronim u 4. stoljeću sačuvao i svojim autoritetom proširio glagoljicu, što je jak argument autohtonista za tvrdnju o neprekinutom kontinuitetu Hrvata na ovom prostoru, odnosno istovjetnosti ilirskog (delmatskog) i hrvatskog naroda, jezika i pisma.

Mjesto rođenja – Stridon

Rodio se u Stridonu, na granici između rimskih provincija Dalmacije i Panonije.

Ne zna se točno gdje se nalazio Stridon kojega su uništili Goti. Po jednoj teoriji pretpostavlja se da je bio smješten blizu kninskog sela Strmica (etnolog S. Nakićenović, 1926.), a po drugoj pretpostavci (koju navodi Hrvatska enciklopedija) u obližnjem Grahovskom polju.

O mjestu njegova rođenja postoji još teorija koje nisu potkrijepljene izvorima.

Nadaren, ali teške naravi

Bio je sin ilirskih kršćanskih roditelja, no krštenje je primio kasnije, u Rimu, gdje je nadopunjavao svoj studij retorike. Polazio je školu uglednoga gramatičara Donata, koji ga je uveo u duboko poznavanje latinskih klasika. Bio je vrlo nadaren, ali teške naravi, nediscipliniran. Bio je iznimno inteligentan, dobro je pamtio i bio izvanredno osjetljiv, strastvena karaktera.

Putovanja

Napustio je Rim i putovao u Galiju. Jedno se vrijeme zadržao u Trieru, zatim se vratio na jug u Akvileju, gdje je proveo nekoliko godina. Tada je bio posve oduševljen za asketski život. Marljivo proučava Bibliju. No kako je bio teška karaktera, došlo je do sukoba te pošao na Istok, tamo gdje je cvao pustinjački i monaški život.

U Antiohiji još je više produbio svoje biblijske nauke i usavršio se u hebrejskom jeziku. Nakon toga pošao je u Halkidsku pustinju u kojoj su mnogi monasi živjeli kao pustinjaci. Tu je živio u samoći, noćnim bdjenjima, pokori i radu. Zbog prepirki i raskola, vratio se u Antiohiju. Mjesni biskup Paulin zaredio ga je za svećenika, ali uz uvjet da i dalje može biti monah te da se može kretati kuda želi.

Od 380. do 381. g. boravio je u Carigradu radeći u bogatim gradskim bibliotekama. U tom je gradu izvršio na njega silan utjecaj sv. Grgur Nazijanski, koji ga je oduševio za Origena. Jeronim je u oduševljenju za Origena preveo njegovih 28 homilija. No to će oduševljenje kasnije ne samo proći, već će ga Jeronim silovito i odbaciti. Ne posve opravdano.

Papa Damaz I., vrlo je cijenio Jeronima, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evanđelja, tzv. Itale. No Jeronim je stvorio veći dio novog latinskog prijevoda cijele Biblije, slavnu Vulgatu. Radio je preko 20 godina, stavivši tako u službu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kritičnost i radnu sposobnost. Tako je silno došao na glas, dobio na ugledu, da su neki u njemu već gledali budućega papu. No to se predviđanje nije ispunilo.

Kandidat za papu

Nakon smrti pape Damaza (384.), Jeronimova velikog mecene i zaštitnika, sam je Jeronim bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papinsko prijestolje. No kad je izabran drugi kandidat, Siricije, Jeronimu izrazito nesklon, on napušta Rim te odlazi najprije u Antiohiju, a potom u Aleksandriju, da bi se nastanio u Betlehemu (386.), gdje će dugo godina živjeti kao pustinjak u jednoj špilji (vjerovao je da se upravo u njoj Isus rodio), te se baviti znanstvenim radom i služiti kao duhovni vođa za redovnike i redovnice u dva ženska i jednom muškom samostanu, koje je utemeljio s jednom ženom imenom Paula.

Jeronim u Betlehemu

Kad je umro papa Damaz, Jeronim je otputovao opet na Istok. Došao je u Betlehem, gdje je osnovao jedan muški samostan, koji je sam vodio. I sada mu još ostalo preko 30 godina plodnoga književnoga rada.

Dao se na prevođenje svetih knjiga s hebrejskog izvornika, a onda na pisanje komentara pojedinim knjigama. Ti su komentari veoma vrijedni zbog mnoštva povijesnih i arheoloških podataka. Njegovi pak povijesni spisi, osobito “De viris illustribus” (O slavnim muževima), puni su vrlo dragocijenih podataka. Od Jeronima imamo 157 pisama. Pisana su, jer su se sa svih strana svijeta mnogi k njemu obraćali za savjet.

Posljednje su Jeronimove godine bile u sjeni mnogih patnja. Zdravlje mu se pogoršalo, a počeo ga sve više ostavljati i vid. Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borbi što ih je vodio cijeli život, umro 30. rujna 420.

Vulgata

Vulgata je naziv za latinski prijevod Biblije s kraja IV. st., što ga je s izvornih jezika na pučki latinski preveo sv. Jeronim, na traženje pape Damaza; naziv se ustalio tek od XVI. st. Prvo je sv. Jeronim 384. priredio recenziju (prijevoda Vetus Latina) Evanđelja i Psalama (Psalterium Romanum), potom je od 389. do 406. s hebrejskog i aramejskoga jezika preveo na pučki latinski cijeli Stari zavjet, a onda s novom recenzijom priredio i prijevod cijeloga Novoga zavjeta na temelju grčkoga izvornika.

Od VII. st. Vulgata je bila općenito prihvaćena u svim kršćanskim crkvama i postala temeljem svetopisamskoga kanona. Rani rukopisi Vulgate nisu sačuvani, kasniji (Codex Fuldensis, VI. st., Codex Amiatinus, VII–VIII. st.) trebali su nužnu standardizaciju, pa je u XIII. st. izišlo kritičko izdanje Vulgate kao Biblia Parisiensis, ali s mnogo pogrješaka, što je potaknulo kritička izdanja.

Rad na kritičkom izdanju otpočeo je 1546., kada je Tridentski koncil proglasio izdanje Vulgate autentičnim (time je određen kanon Svetoga pisma Katoličke crkve), ali je odmah odredio da se počne raditi na ispravljenom izdanju. Nova Vulgata, tiskana 1590., nazvana je po papi Sikstu V. Sikstovom Biblijom; za pape Klementa VIII. doživjela je ispravke pa je 1592. izašla Nova Vulgata nazvana Siksto-Klementina.

Kako ni ona nije dala izvorni tekst Jeronimova prijevoda, Pio X. osnovao je 1907. Komisiju za reviziju Vulgate. Rad su vodili benediktinci iz rimskoga samostana sv. Jeronima; papa Pio II. uključio je i profesore Papinskoga biblijskog instituta.

Pavao VI. je 1965. ponovno utemeljio Papinsku komisiju za Neovulgatu, čije je novo izdanje izišlo 1979. za pape Ivana Pavla II.

Izvori: Hrvatska enciklopedija (enciklopedija.hr), hr.wikipedia.org, bitno.net

Foto: bitno.net

Crtice iz povijesti: Na današnji dan Knin je oslobođen od Nijemaca


Krajem Drugog svjetskog rata pod zidinama Kninske tvrđave vođena je jedna od najvećih bitaka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima – Kninska operacija.

Operacija je završena na današnji dan, 3. prosinca 1944. godine kada je Osmi dalmatinski korpus Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije oslobodio Knin od 15. brdskog korpusa Wehrmachta (oružanih snaga nacističke Njemačke) u čijoj formaciji su bili i ustaše i četnici.

Njemačke snage su imale 6.555 poginulih, a snage NOVJ 677 poginulih.

I. Š.

Foto 1: Ulazak pripadnika Osmog korpusa NOVJ u Knin preko improviziranog mosta koji se nalazio na mjestu današnjeg Atlagića mosta (vlasnik fotografije: Goran Zelić)

Foto 2: Spomenik pripadnicima NOVJ-a poginulima pri oslobađanju Knina. Nalazio se na brdu Spas. Miniran je i srušen 1996. godine od strane nepoznatih osoba (vlasnik fotografije: Goran Zelić)

Turski putopisac 1660. piše kako su Turci obranili Knin “sasjekavši muhamedanskim mačem 47 tisuća nevjernika”


Turski putopisac Elvija Čelebi, poznat i kao Elvija Ćelebija (1611. – 1679.) objavio je 1660. godine djelo u 10 tomova nazvano “Putopis”. Kao što i naslov kaže, riječ je o pravom putopisu nastalom nakon autorovog putovanja Europom i Azijom. U petom tomu autor govori i o Kninu.

Ćelebija piše da je Knin osvojio Gazi Malkoč beg 1553. godine (historiografija kaže da je to bio Husrev beg i da je to bilo 1522. godine).

Piše tako Ćelebija da je Gazi Malkoč beg ključeve grada stavio u futrolu iskićenu draguljima i poslao ih Sulejmanu Veličanstvenome.

Ćelebija je prilično impresioniran Kninom i tvrđavom:

“Ovaj visoki grad je jaka tvrđava koja leži na najvišem vrhu jedne nepristupačne žuto-crvene klisure s koje se on diže do nebeskog vrha i na kojoj se legu orli i sokolovi. Ravni su mu samo gradovi Mardin i Amadija u Mezopotamiji”., piše turski putopisac.

Nejasno je doduše zašto je kninsko brdo Spas na kojem se nalazi tvrđava tada bilo žuto-crveno.

Piše Ćelebija i o tome kako je Fazli paša potukao Mlečane i uskoke koji su pokušali osvojiti Knin od Turaka (s ovim se slaže i histopriografija – ovaj događaj zbio se 1654. godine).

Evo što piše Elvija Ćelebija:

“Mletački general došao je pod ovaj grad Knin s 20 tisuća vojnika, pješaka i konjanika.  Pokupivši uz to sve uskoke koji su se nalazili u okolici Knina, on je imao 90 tisuća pristaša i sa sedam strana je opsjeo Knin te ga je nemilosrdno tukao topovima.

Kad je Fazli paši stigla ta strašna vijest, on je odmah istoga dana okupio 20 tisuća muslimanskih vojnika i ulogorio se na Livanjskom polju. Tu je skupio još 20 tisuća vojnika. Zatim je, s Božjom pomoći, s 40 tisuća izabranih lakih vojnika brzim maršem krenuo prema Kninu tako da su o ponoći ležali u blizini Knina pritajeni u jednom vrbiku.

Iz Banje Luke mu se pridružio Gurdži Mehmed Ćehaja s još pet tisuća vojnika.

Svi oni, odmah po dolasku u Knin, uhvatili su se u koštac s neprijateljem i uz pomoć Božju udarili muhamedanskim mačevima tako strašno da su za jedan čas posjekli 47 tisuća nevjernika, a ostale natjerali na bijeg u planine.

Zatim sa svim ratnicima pođoše u potjeru za neprijateljem koji je bježao. I kad su sa svih strana doveli deset tisuća živih, srditih, umornih, ranjenih i zdravih neprijatelja pred Fazli pašu, on je vojskovođe nagradio svečanim odorama i čelenkama.

Fazli paša je svekolike glave, neprijateljske kapetane, njihove zastave, barjake i medalje s križevima, orgulje i trumpete – s jednim radosnim izvještajem – poslao Porti (u Istanbul) i grad Knin spasio od neprijateljske opsade. Ja, siromah, istina, nisam bio s Fazli pašom u ovom sretnom boju, nego su mi to sada, kada sam vidio ovaj grad Knin, ispričali. Bogu hvala da je ostvarena jedna ovako veličanstvena pobjeda.”, piše Elvija Ćelebija 1660. godine.

Ivica Šimić

 

 

Bajke iz naših krajeva: Bajka o bukovačkom Gospodaru prstena


Prije Tolkiena svog Gospodara prstena imali su Bukovčani. Bajka koju ovdje donosimo nije ništa lošija od onih Grimmovih, Andersenovih ili iz 1001. noći. Dapače! Maštovita je, poetična i dinamična, a surovi i tvrdi bukovački govor daje joj dodatni štih.

Danas za ovu bajku znamo zahvaljujući pučkom etnografu Vladimiru Ardaliću iz Đevrsaka (1857. –  1920.), čovjeku iz naroda koji je završio samo tri razreda osnovne škole, ali koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća vrijedno radio na prikupljanju narodnih priča i običaja iz Bukovice. Ardalić je bio suradnik i prijatelj fra Luje Maruna i Antuna Radića.

Jedna od priča koje je prikupio među narodom govori o Zmijskom caru i bukovačkom Gospodaru prstena.

Pripremite kokice i pivo i pročitajte ovu sjajnu bukovačku bajku:

(napomena: tekst smo minimalno adaptirali, a arhaične i gramatički nepravilne oblike uglavnom nismo lektorirali radi autentičnosti teksta)

Priča o Zmijskom caru i bukovačkom Gospodaru prstena

Bila tri brata. Mlađi reče: “Braćo, ja ću se odijeliti, dajte mi moj parat, pa ću ići u svijet”.

Dadoše mu braća trista vijorina, a on onda torbu na leđa, štap u ruke, noge poda se, pa krenu na put u bijeli svijet. Kad je došao u edno selo, zateče ednu staru babetinu đe tuče mačku.

Onda on reče: “Ne stara, za Boga, šta to radiš? Ne ubijaj nego mi je prodaj”.

Stara reče: “Evo na ti je, šta ‘š mi dati?”

On veli: “Evo ti za nju sto vijorina”.

Uze stara, a on metnu mačku u njedra, da joj glava viri vanka.

I ide tako, ide po svijetu kad trevi ednog staroga đe tuče pasa.

Onda će njemu: “Ne stari, šta to radiš, šta ti pas čini? Daj mi ga prodaj”.

Stari mu reče: “Koga će ti vraga staro pašče?”

“Ne brini se ti, samo mi ga daj, ja ću ti dati za nj sto vijorina”, reče.

Dade stari, edva dočeka. Povede onda uza se i pasa. Mačku izvadijo iz njedara pa za njim ide i za pasom zaedno. Naiđođe na ednog čoeka đe zagrađiva zid dračom, pa podiže ploču metnuti je na zid, kad pod njom zmija. Krenula zmija bježati, a on da će za njom ubiti je.

Reče čovjek s mačkom i pasom: “Ne ubijaj je, po Bogu brate, nego mi je prodaj, evo ti za nju sto vijorina”.

Reče ovaj: “Oću, daj amo”.

Dade mu ovaj sto tvrdije vijorina, a on zmiju uze i š njom ode.

Kad je odmašijo, veli mu zmija: “Nosi me, kud ti ja glavom uprem tako ćeš me
donijeti do jame đe nam car stoi. Ja ću njemu kazati da si ti meni glavu otkupijo.
Ti se njega ništa ne prepadaj što je on strašan i velik. On će tebe pitati – šta
tražiš to si meni glavu otkupijo? Ti njemu reci da ne’š ništa nego s devetoga
njegova traka prsten. On ti ga najprije neće ćeti dati, a ti svakako dalje traži. Kad ti ga dade čuvaj ga dobro te što god š njim zaumiš, zapovijedi, odma će se stvoriti pred tobom”.

Upamti on to dobro. tako divaneći i dođoše blizo jame zmijske. Reče mu ona: “Sad me pušti”.

Izvadi je on iz njedara, odgmiže ona pred njim, a on za njom. Uđe ona u jamu, a on stade pokraj nje. Stoji on tako i čeka za dugo kad eto se promalja njev zmijski car,

Debo ka’ rastić, bijel ka’ snijeg, na glavi mu kruna da bi se sav svijet od nje mogo sjati. Krene zmijski car pitati: “Šta oćeš, pobro, što si moga soldata otkupijo od smrti?”

Ovaj mu reče: “Daćeš mi, kruno svijetla, tvoj prsten od devetoga traka”.

Reče car njemu: “To, moj dragi, nije moguće. Pitaj šta drugo. O’š li zlata, o’š li srebra, oćeš li blaga na tovare, daću ti”.

Reče ovaj: “Neću care ništa toga, na svemu ti vala, nego to što pitam”.

Reče car: “A ti onda zini”.

Zinu on, a car tresnu sobom, uze prsten i na njemu dragi kamen s devetoga njegova traka te njemu stavi pod jezik.

Zahvali on caru i pokloni mu se te ode dalje u svijet.

Kad bijaše odmašijo dobro, reče on prstenu da mu stvori bogato odijelo. Kad se
priškrbila noć, eto ti njem odijela ka’ na serdaru.

Kad se obuka’, reče prstenu: “Ja sam gladan”.

Odma stvori se bogati sto i na njem svakojake mandže. Kad je već blagovao, reče prstenu: “Ja bi išao u taj i taj grad”.

I stvore se karoca i konji i ka’ vile odlete u onaj grad đe je odumijo.

Kad je došao u grad reče prstenu: “Rada bi imati dvorove ka’ car od ovog grada”.

Sve je to noć još, kad osvanuše dvori i palače isto ka’ i u cara. Šeće on po njima,  edan po edan korak te naumi da će prositi carsku ćer od tog grada. Ode caru, pa mu tako reče.

Veli mu car: “Moj dragi, ona je izprošena za ednog mog vijetnjaka, ali ipak ja ću ti je dati, ako napraviš do ujutro testu (cestu op. a.) od suvoga zlata iz tvoga dvora u moj kako možemo jedan drugom dolaziti i odlaziti”.

Obeća on da oće. Čim je car ugledao prozor, zasvijetli i zlatna testa.

Carska se ne pobija riječ, nego on njemu pokloni svoju jedinicu. Kad je za nj došla, bila je vesela i lijepa, da je se ne bi nagledao za tri bijela dana. I omilje tako lijepa svome đuvegiji. Zaludu je ona carska ćer, koja je svega u tom dvoru đe je došla imala, ali je bila rada znati svašto. Svašto što se god na svijetu tajno i javno radi.

Vidi ona svoga muža sretna i da ide svaki dan napretku pa ga poče bantovati da joj kaže ko njemu tu moć dava, da on, što god zaumi, da mu se ono stvara?

Neće on da kaže nikako, a ona dan i noć udri jezikom kusti njegove lomiti. I više mu petne žile potkopala pitajući ga da joj kaže.

Najkašnje viđe on da je se ne more otarasiti pa joj kaže da ima prsten i u njemu dragi kamen što mu ga je zmijski car darovao. I da on š njim što god zaželi – to i dobije.

Pita ona: “Đe ti je?”, a on zinu i veli: “Evo ga pod jezikom”.

Čim ga ona viđe krenula se unjigavati, žensko ka’ žensko, da joj ga dade, da će ga ona tvrđe držati pod svojim jezikom neg on pod svojim .

Koga će vraga da uradi nego joj ga dade.

A ona već šjutra zapovijedi: “Prstene, prenesi ove dvorove preko devet kraljevina u deseto carstvo. Ovoga muža ostavi, a ponesi mene i onoga koga ti ja dovedem”.

Čim se noć priškrbala, oseliše dvori, a oseli i ona i njezin prvi, što je bijo isprosijo, carev vijetnjak.

Osta ovaj pod vedrim nebom, a š njime ostaše pas i mačka.

Veli mačka pasu: “Ajmo tražiti našu gospodaricu”.

Reče pas: “Ajmo de”.

Poslije nekog zemana prispješe te džidimice uđoše u dvore svoje gospodarice.

Pozna ih ona pa reče: “Evo moje mačke i moga pasa”.

Krenula ih milovati i bacati im esti da se pripitome. I tako se pripitomiše.

Jedne večeri mačka uvati miša kusasta. Stade on piskati, a ona će njemu: “Ne boj se, puštiću te ako ćeš me poslušati, što ti zapovijedim”.

Reče on: “Oću, što god budem mogao”.

Onda njemu mačka reče: “Ajde uđi noćes u komoru moe gospodarice, đe spava, pa joj se popišaj u usta. Njoj će se stužiti kroza san pa će početi pljuvati. Gledaj ono što ispljune, pa mi to donesi”.

Obeća miš da će sve napraviti. Kad bijaše oko ponoći, došmiga miš u komoru i nađe gospodaricu đe je zaspala i zinula. A on joj se lijepo popiša u usta.

Ujede je pišaća mišija pa kroza san poče rkati i pljuvati. Kako je prsten neotice ispljuvala, ugrabi ga miš te ga odnese. Dođe do mačke i reče: “Na!”

Obveseli se mačka te reče pasu: “Ajmo sad tražiti našeg starog gospodara”.

“Ajmo de!”, reče pas.

Uputiše se preko brda i dolina te dođoše do mora. Reče pas njoj: “Daj ti meni prsten, ja ću ga bolje sačuvati plivajući nego ti, u mene su prostranije žvale”.

Dade ga mačka njemu. Kad su bili na pučini, plivajući psina od umora isplazi jezičinu ka’ dlan, prsten se izmakne te potone u dubanac. Kad preplivali na kraj, pita mačka: “Daj prsten”.

Položijo se i potočijo pas. Vidi mačka da prstena nema i da ga je smeo u vodi te skoči na njega i uvati mu se čampragami oko gubice te udri ga pljeskati da mu je svu gubicu i nos isparala i iskrvavila.

Poslije, stane mačka kod mora štuva i žalosna, a najviše i gladna. Hrupiše odneklen ribari, čuše đe mačka njauče pa reče edan: “Ajmo joj baciti jednu ribicu”.

Rekoše i ostali: “Ajmo de”.

Baciše joj i odoše oni ća. Ćušlja mačka ona ribicu kad u njoj prsten onaj njezina gospodara što ga je pas izgubijo.

Obveseli se pa reče pasu: “Evo, stara paščetino, ope’ prstena u mene. Ajmo
tražiti našeg gospodara”.

“Ajmo de!”, reče pas.

Pođoše i dođoše u onaj grad đe im je ostao gospodar. Tražili su ga i tražili
zadugo i jedva ga nađoše. Viđeše ga kako leži pod zidom prama suncu i po sebi bira uši jer bijaše zapa’ u veliku potrebu.

Reče njemu mačka: “Evo nas gospodaru i evo ti tvoj prsten nosimo. Ne boj se više nikakve potrebe”.

Obveseli se gospodar. Jadni ka’ da se iznova rodijo. Metnu prsten odma pod jezik i zapovijedi mu da oni dvori što mu ih je žena prenijela preko devet kraljevina do u deseto carstvo, da se imaju povratiti noćaske i u dvorima da budu žena mu i onaj što ju je preoteo.

Pak onda zapovijedi prstenu da mu odijelo dade serdarsko ka’ i prije i bogati sto, da je gladan.

Čim se unoćalo, sve mu se to stvori.

Kad je svanulo posla kurira caru – da napravi dvoja vješala, jedna za svoju ćer,
a druga za njegova vijetnjaka. Bio je to poziv na boj.

Car pristane na boj i dovede na polje silnu svoju vojsku. Ovaj sam na susret izađe i stvori prstenom krupu od tvrdije talijera.

Da ne uteče vojska careva, svu bi mu je pobijo srebrenim taljerma kao gromom iz arije.

Onda car, videć da nije vajde s jačijem megdan dijeliti, pokloni mu se i reče mu: “Budi volja tvoja”.

Onda ovaj odma učini smaknuti carevu ćer, a svoju ženu što mu je učinila nevjeru. I onoga š njom što se je na nj navrgao.

Počne onda u tom gradu carovati da se oglasijo na sva četri kraja svijeta – da je živ sad i da mu niko nauditi ne more. I sad što god zaumi, to preda nj dođe. I svi cari drkću od njega i stoe pred njim s kapom u ruci.

Kraj

Tekst adaptirao: Ivica Šimić

Ilustracija: Mićo Samardžija

Izbornik