Kategorija: Crtice iz povijesti i zemljopisa

Svi ste sigurno vidjeli čuvene kninske platane i uživali u njihovoj ljepoti. Najviše ih je, oko 20-ak, uz nasip uz Krku, ali ima ih i u starom dijelu grada. Plijene svojom visinom i velikim krošnjama.

No znate li tko ih je i kada zasadio?

Bila je to Adeline Pauline Irby, poznatija kao Miss Irby, spisateljica i dobrotvorka rođena 1833. godine u Engleskoj.

Prilikom boravka u Kninu 1870-ih godina pomagala je sirotinju, a posebno izbjeglice iz Bosne za čiju djecu je osnovala i posebnu školu.

Osim humanitarnog rada brinula se i za kninski okoliš i zasadila platane koje su i danas, nakon 150 godina, žive i uljepšavaju naš grad.

I. Š.

Piše: Mate Božić,
koordinator projekta arheološkog turizma “Regnum Croatorum”

U Solinu i Klisu, već po šesti put (počevši od 2014. godine), obilježila se obljetnica krunidbe kralja Dmitra Zvonimira – 8. listopada 1075., kada je opat Gebizon u ime pape Grgura VII. (nakon održane hrvatsko-dalmatinske pokrajinske crkvene sinode) u bazilici Sv. Petra i Mojsija u Solinu (današnji ostatci „Šuplje crkve“ uz rijeku Jadro) okrunio dotadašnjeg bana Dmitra Zvonimira kraljem Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije. Kada je to obilježavanje začeto, kao dio projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“, spomenuti datum se (od 2001. godine) ujedno obilježavao kao Dan neovisnosti Republike Hrvatske. U međuvremenu (2019. godine) je isti praznički datum bio „zamijenjen“ državnim spomendanom – Danom hrvatskog sabora, dok se Dan neovisnosti „premjestio“ (sada također kao spomendan) na dan 25. lipnja.

No, dok su „izmjene i dopune“ državnih praznika i spomendana „tutnjile“ kalendarom, obilježavanje se svejedno nastavilo. Tako je 2016. godine preraslo u uprizorenje krunidbe uz sudjelovanje niza dalmatinskih povijesnih postrojbi starohrvatskog doba, a potom su se manifestaciji, kojoj su se u međuvremenu pridružili i osnovnoškolci, priključila solinska gradska, a podržala je splitsko-dalmatinska županijska uprava. Od prošle godine (nakon održanog četvrtog uprizorenja krunidbe) ovaj događaj oživljene povijesti posvećen kralju Zvonimiru ima i svoj svojevrsni nastavak u „kraljevskom gradu“ Kninu – ponajprije zahvaljujući dugogodišnjim sudionicima obilježavanja i uprizorenja krunidbe, „Povijesnoj postrojbi kralja Dmitra Zvonimira“ (tj. Vitezovima kralja Zvonimira). Tako je bilo i u listopadu 2022.!

Naime, nakon što je krunidba kralja Zvonimira u Solinu uprizorena peti put (8. listopada ove godine), povijesne postrojbe su zajedno s „kraljevskim dvorom“ nastavile svoj put preko Klisa do Knina, gdje je 22. listopada po drugi put održan prikaz ustoličenja Zvonimirova dvora na kninskoj tvrđavi kao kraljevskom stolnom mjestu („curia regis“). Tom prigodom je krug oživljene povijesti starohrvatskog doba bio prošle godine nadopunjen kasnosrednjovjekovnim i ranonovovjekovnim povijesnim postrojbama i skupinama: „Kliškim uskocima“, Plesnom skupinom povijesnih plesova „Kontea“ i „Šibenskom gradskom stražom“, dok je ove godine sudjelovanje potonje povijesne postrojbe izostalo.

Tako je konačno ostvaren sretan spoj dviju manifestacija: obilježavanja Zvonimirove krunidbe u Solinu i Klisu („Krunom hrvatskih vladara“/Regnum Croatorum) – od 2014. godine, te prikaza ustoličenja Zvonimirova kraljevskog dvora u Kninu („curia regis“) – od 2021. godine. Međutim, nije samo suvremena oživljena povijest zaslužna za spomen na vladavinu kralja Dmitra Zvonimira. Takvih primjera nalazimo i u prošlosti… Uz tekst Baščanske ploče s početka XII. stoljeća (koja sadrži neposrednu uspomenu na doba Zvonimirova kraljevanja), iz XIII. ili XIV. stoljeća potječe natpis, pronađen uzidan u crkvi Sv. Ante u Ostrovici, koji također uključuje Zvonimirovo ime („…o. firma cuorum • rex Zonemeriu(s)…“). Da su se Hrvati sjećali Zvonimira i u kasnijim stoljećima svjedoče riječi hrvatskog plemstva upućene Ferdinandu Habsburškom 1527. godine, neposredno nakon izbora u Cetingradu.

Osim toga, spomen na kralja Zvonimira sačuvan je tijekom minulih stoljeća i u likovnoj umjetnosti. Tako je još početkom XVII. stoljeća M. Ganassini prikazao krunidbu kralja Zvonimira na fresci koja se i danas nalazi na zidu Vatikanskog tajnog arhiva. U vrijeme nacionalnog „buđenja“ tijekom druge polovice XIX. stoljeća, motivi kralja Zvonimira i njegove krunidbe su bili osobito popularni. Zvonimirovo krunjenje je tada umjetnički prikazao hrvatski slikar Josip Franjo Mücke (oko 1819.-1883.), a 1878. godine i njegov učenik Ferdinand Quiquerez. Zanimljivo je kako su ti prikazi krunidbe, nastali u duhu nacionalnog romantizma, u svoju likovnu simboliku uključili i zemaljske grbove Hrvatske i Dalmacije na zastavama, kojima nema traga na vatikanskoj fresci s početka XVII. stoljeća – na njoj se ističe samo purpurna zastava s papinskim grbom!

Naime, dotadašnji zemaljski grbovi (osobito zemaljski grb Hrvatske) su upravo tada, usporedno s oblikovanjem i jačanjem narodne svijesti, stjecali važnost najistaknutijih nacionalnih simbola, pa nije čudno što ih u to vrijeme nalazimo uklopljene i na umjetničkim prikazima krunidbe kralja Zvonimira s početka posljednje četvrtine XI. stoljeća, iako im u tom povijesnom kontekstu uopće nije bilo mjesta. Naime, ne samo da spomenuti grbovi, odnosno heraldička znamenja Hrvatske i Dalmacije tada nisu postojala, nego ni heraldika kao fenomen uporabe grbova još uvijek nije bila formirana. Prema tome, unatoč općeprihvaćenom mišljenju i navedenim primjerima povijesnog slikarstva, posve je sigurno kako se prilikom Zvonimirove krunidbe u Solinu ili na Zvonimirovu dvoru u Kninu nije vijorila zastava sa šahiranim poljima grba Hrvatske ili leopardovim glavama grba Dalmacije. Iako ta simbolika doista pripada istom prostoru, pojavila se u sasvim drugom vremenu…

Ukoliko pogledamo u prošlost, Knin se od prvog spomena u povijesnim izvorima (sredinom X. stoljeća) nalazio u sastavu Hrvatskog Kraljevstva: prvi put se spominje pod imenom „Tenen“, kao grad i središte jedne od hrvatskih županija – kninske županije (kako navodi bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu „De administrando imperio“). Osim toga, smatra se kako se u Kninu nalazio kraljevski mauzolej Trpimirovića, vladarski dvorac („castrum“) i dvor – povremena prijestolnica hrvatskih kneževa i kraljeva tijekom IX., X. i XI. stoljeća. O tome svjedoči i niz sačuvanih natpisa na kamenim spomenicima, uključujući i Muncimirov iz 892. godine.

Također, zanimljivo je kako je u prvoj polovici XI. stoljeća u Kninu bila osnovana biskupija, a njeni poglavari su nosili naslov „biskupa hrvatskog“ („episcopus chroatensis“). Nakon utrnuća vladarske kuće Trpimirovića krajem XI. stoljeća, biskup koji je svoje sjedište imao u Kninu ponekad se nazivao „hrvatski“, a ponekad „kninski“. Kada se 1185. u Splitu održao pokrajinski crkveni sabor kninskoj biskupiji su određene nove granice, dok su kninski biskup i njegov kaptol nastavili uživati poseban ugled i za vrijeme Arpadovića, Anžuvinaca, Luksemburgovaca i drugih vladajućih dinastija. Tako je biskup imao svoje dvore i u Cazinu (u današnjoj Bosni i Hercegovini), a kninski biskup Andrija Tuškanić zauzeo je počasno prvo mjesto među potpisnicima Cetingradske povelje iz 1527., kada je Ferdinand Habsburški bio izabran za hrvatskog kralja.

Osmanlijska vojska je 1420. godine prvi put napala Knin, a osvojila ga je 1522., pa je Knin tada ušao u sastav Osmanlijskog Carstva. Dok se Knin nalazio pred neposrednom turskom opasnošću, tj. tijekom druge polovice XV. stoljeća, a osobito nakon propasti Bosanskog Kraljevstva 1463. godine, provale Osmanlija na područje Hrvatsko-dalmatinskog Kraljevstva su učestale, posebno u krajeve južno od Gvozda. Tamošnje plemstvo je u tom razdoblju svoje nade u obranu od sve jačeg pritiska Osmanlija sve više polagalo u moćne Habsburgovce kao aktualne rimsko-njemačke careve, a sve manje u slabašne Jageloviće (Vladislava II. i Ludovika II.) kao svoje legitimne vladare.

Upravo nakon katastrofalnog poraza u bitci s Turcima na Krbavskom polju 1493. hrvatsko plemstvo južno od Gvozda budućem caru Maksimilijanu I. Habsburškom sa sabora održanom u Bihaću početkom travnja 1494. godine šalje pismo u kojem od njega očekuje pomoć i ističe svoju mukotrpnu obrambenu ulogu „tvrđave“ u borbi protiv Osmanlija, što je izraz kojeg će hrvatski plemići od tada redovito ponavljati tražeći pomoć od zapadnih vladara. Tako se 1494. u pismima tada odaslanim papi i rimsko-njemačkom vladaru plemstvo tadašnje Hrvatske naziva „kulom“ i „predziđem kršćanstva“ – „antemurale Christianitatis“.

Na Maksimilijanov odgovor nije trebalo puno čekati. Naime, već 24. studenog 1494. budući je car poslao pismo staležima Carstva za predstojeći sabor u Wormsu u kojemu ponavlja hrvatske molbe za pomoć i Hrvatsku naziva „vratima i štitom“ („porten und schilt“) kršćanstva i njemačkih zemalja, imajući pritom u vidu vlastite nasljedne pokrajine: Kranjsku, Štajersku i Korušku, kojima je Hrvatska doista predstavljala posljednji preostali bedem i prvu crtu obrane od Osmanlija.

Prikaz tvrđave/obrambenog zida kao slikovitog simbola Hrvatske izložene neprestanim napadima Osmanlija tijekom druge polovice XV. stoljeća (u kontekstu aktualne europske protuosmanlijske borbe: „predziđe kršćanstva“ – „antemurale Christianitatis“) bio je, vjerojatno pod utjecajem Maksimilijana Habsburškog, početkom posljednjeg desetljeća XV. stoljeća heraldički oblikovan u šahirana polja postupkom likovne redukcije i stilizacije, tako da se zidni raster likovno „pretvorio“ u šahiranu plohu s pravilnim kvadratima. Tako je konačno formirana hrvatska „šahovnica“ – tj. tako popularno (i ujedno pogrešno) nazivani grb Hrvatske.

Period od 1493./1494. (kada je šahirani grb Hrvatske vjerojatno nastao) do 1522. kada se Knin našao u sastavu Osmanlijskog Carstva bio je ujedno i ključno razdoblje oblikovanja hrvatskog šahiranog grba – prvog službenog heraldičkog znamenja Kraljevine Hrvatske, te su primjeri njegove tadašnje uporabe ne samo brojni nego i široko rasprostranjeni europskim kontinentom. Također, treba istaknuti kako je Knin (uz Zagreb) u razvijenom i kasnom srednjovjekovlju bio svojevrsni glavni grad Hrvatsko-dalmatinskog Kraljevstva: od XII. do XIV. stoljeća u Kninu i Zagrebu naizmjence su stolovali hrvatski herceg i ban, a u Kninu (uz Nin i Bihać) su se redovito održavali i sabori za krajeve južno od Gvozda.

Maksimilijanov nasljednik Ferdinand Habsburški je iste godine kada su Osmanlije osvojile Knin (1522.) na državnom saboru Svetog Rimskog Carstva u Nürnbergu istaknuo kako „viteški kršćanski narod“ Hrvata „poput štita“ stoji ispred Štajerske, Koruške i Kranjske, te cijele Europe i zapadnoga kršćanskoga svijeta. Pritom je za Hrvatsku također upotrijebio izraz „predziđe“ (njemački: „zwingermaurer“). Na tom istom saboru knez Bernardin Frankapan je održao glasoviti govor u kojemu je molio okupljene staleže za pomoć u obrani od Osmanlija, napominjući kako je „Hrvatska štit i vrata kršćanstva“. Naposljetku, Bernardinov sin Krsto sljedeće je godine (kada je Knin već bio u osmanlijskim rukama), u govoru pred papom Hadrijanom VI., nasljednikom Lava X., ponovio uvriježenu metaforu o Hrvatskoj kao „predziđu“ i „dverima“ kršćanstva…

Izvor: Solin Live

Tri zastave „krun(idb)e Zvonimirove“!?

Piše: Vinko Klarić, slobodni istraživač, Šibenik

Na planini Dinari podno vrha Badanj na oko 1000m n/v stoji skriven od očiju javnosti kulturno povijesni biser i fenomen drevnog graditeljstva; 9 bunara sa dvije lokve, i sve je to u lošem stanju osim jednog najvećeg megalitskog bunara.

Kada bi se obnovili tek onda bi njihova ljepota došla do izražaja i tada bi mogli stati uz bok bunarima na Crljivici kraj Ciste Velike i sa bunarima na Rajčici koje je šira javnost upoznala prije par godina, iako su godinama prije o toj drevnoj graditeljskoj znamenitosti na svojim blogovima izvještavali planinari, ali i sa nedavno otkrivenim bunarima u Mravnici kraj Perkovića. Ovi bunari na Dinari iako su na putu prema planinarskom domu Brezovac, poznati su samo iskusnijim planinarima i starosjediocima koji tu dovodu stoku na ispašu. To mjesto sa bunarima nazivaju Lazareti, vjerojatno, nekad davno je tu bila neka karantena i lječilište za gubavce. Ali zašto baš tu? Mjesto jest izolirano od drugih, ali vrlo moguće da se u bunarima nalazi i ljekovita voda… to trebamo tek saznati. Ali to ne znači da su bunari u tolikom broju i veličini napravljeni baš za tu svrhu, što nema smisla, dovoljan je i jedan mali bunar, vjerojatnije je da su bunari tu bili od drevnih vremena i da su prenamjenjeni za tu svrhu. Tako da o Lazaretima i bunarima imamo ogroman prostor za istraživanje, jer po ovako velikom kompleksu bunara znači da je tu drevna vremena živio brojan i organiziran narod koje iščezao ili je istrebljen, i o kojem nema nekih zapisa.

Kao što smo rekli od svih bunara koje smo zatekli je samo jedan dobro očuvan, a ostali su u ruševnom stanju, od kojih je 7 bunara puno vode, dok su ostala dva zatrpana, ali vrlo moguće da postoji i 10. bunar koji podosta zatrpan, jer na jednom mjestu naziru zidovi i udubljenje, a možda i 11. bunar, ako je manja lokva sudeći po ostacima nekada bila bunar.

O bunarima Lazareti nemamo nikakvih zapisa o izgradnji, kao ni o ostalim spomenutim bunarima po Dalmaciji i Hercegovini, a narod ih naziva rimskim ili grčkim bunarima.

I danas bi izgradnja ovakvo velikih bunara promjera 3 do 5m u tolikom broju na kamenjaru bio veliki i skupocjeni građevinski poduhvat, što znači da su sagrađeni prije 300-800godina kako ih službeno datiraju jer se arheolozi sa datacijama sigurnije osjećaju u tom razdoblju, onda bi trebali postojati plemićki i crkveni zapisi i troškovnici izgradnje. Nekakve priče i naklapanja da je to izgradio narod u novom ili srednjem vijeku koji je tada bio običan kolon kako su se u Dalmaciji nazivali kmetovi koji su za sve odgovarali plemićima na čijoj su zemlji živjeli i radili nemaju smisla. Ako i pogledamo bunare za koje znamo da su se radili zadnjih 100-200 godina, pa nitko tada nije radio takve megalitske bunare u tolikom broju jedan do drugog, radili su se obično mali bunari promjera 1-1,5m po jedan u svakom selu, na nekim mjestima i pored lokve obično je sagrađen jedan bunar.

A ovakve skupine velikih bunara nisu ništa drugo nego i kultna mjesta, i to vidimo po bunarima na Crljivici gdje su pored prapovijesnih humaka sa stećcima.

I zašto onda u struci nema hrabrosti da ih smjeste u ilirsko ili prapovijesno doba, hoćemo li jednom povjerovati narodu koji ih naziva grčkim bunarima ili da su tu otprije rimljana? Pa da ove bunare imaju Grci, Francuzi ili Britanci, za njih bi ovakvi bunari sa sigurnošću bili prapovijesni i od njih bi napravili arheološki park.

I narod u prapovijesti je trebao bunare za pitku vodu i znao je raditi bunare, a u svugdje oko ovakvih megalitskih bunara imamo arheološke tragove života od prapovijesti; uokolo imamo grobne humke, obredne gomile (tzv gradine) i stećke, što znači da su bunari tu otkad su i tragovi života – od prapovijesti.

Nadam se da će ovi bunari u skorašnje vrijeme biti obnovljeni i postati jedna od stanica za odmor i okrjepu za planinare na putu prema planinskim vrhovima i da će privući sve više ljubitelja starina za razgledavanje ovog bisera drevnog graditeljstva.

Foto: Vinko Klarić

Arduba, Splonum i Retinum, zadnja tri ilirska grada koja je osvojio Rim u Batonskom ratu 9. godine poslije Krista nalazila su se na području Knina – izjavila je splitska publicistkinja i istraživačica Natalija Princi u HRT-ovoj emisiji „Na rubu znanosti“.

Natalija Princi smješta Retinum u Knin.

– Knin je jako bitan antički grad, U srednjem vijeku Knin se naziva Tininium. Taj naziv dolazi od Retinum. Etimološki i strateški logično. U Kninu se dogodio veliki pokolj rimske vojske jer su kod opsade tog grada građani Retinuma na gradini na Spasu postavili tinjajuću vatru. Znajući da će Rimljani probiti obrambene zidove i ići pljačkati jedan od najbogatijih gradova Dalmacije, Kninjani su ih zatvorili u jedan vatreni obruč – priča Natalija Princi.

– Nakon što su Rimljane zatvorili u vatreni obruč u spisima se spominje da su žitelji Retinuma iščezli kroz podzemne prostorije. Ilirski Retinum se nalazio na gradini na brdu Spas. Bila sam sa speleologom Tonćijem Rađom na Spasu i našli smo spiljski prostor koji se možda koristio za to – izjavila je splitska istraživačica.

Arduba je po njoj bila u Strmici.

– U rječniku Fausta Vrančića latinska riječ „ardus“ prevedena je kao „strm“. Ardubu su dosad smještali ili u Vranduk ili u Knin. Međutim u rimskim spisima se opisuje da je ispod zidina Ardube išla rijeka vrlo brzog toka. Po meni se Arduba nalazila u Strmici. To je bila tromeđa Delmata, Japoda i Diciona, a Germanik je pri osvajanju Ardube krenuo iz Siscie prateći tok Une i došao do Strmice – kaže Natalija Princi.

Splonum je, kaže, bio u Plavnu.

– Splonum smještam u Plavno. Čista etimologija – Splonum, Splavnum. To je isto tromeđa i vodom bogato područje. Rimljani su imali pratum legionis u Plavnu i sproveli su vode Plavna (Radljevac) do Krke, odnosno do svog logora u Ivoševcima – tvrdi Princi.

Natalija Princi prošle je godine objavila proznu knjigu „Arduba: dokaz iz tišine“. Autorica je i dosta čitane knjige „Osmi grijeh: Posluh“.

Cijelu emisiju pogledajte na linku ispod

I. Š.

Kroz naš grad protječe ukupno sedam rijeka.

Osim tih sedam, na administrativnom području Grada Knina ima njih još poput Došnice u Golubiću ili Mračaja u Strmici no one se ne mogu nazvati kninskim rijekama jer nemaju veze sa samim gradom.

Kriterij da bi se rijeka nazvala kninskom je vrlo jednostavan – da protječe kroz grad ili u neposrednoj blizini grada, odnosno još konkretnije – da se s rijeke vidi kninska tvrđava.

A kninska tvrđava vidi se s ovih sedam rijeka – s Krke, Butižnice, Radljevca, Kosovčice, Krčića, Orašnice i Marčinkovca.

Predstavljamo u ovom članku pojedinačno svaku od ovih rijeka i to redoslijedom – po duljini toka.

Marčinkovac ima duljinu toka pet kilometara. Isto toliko je duga i Orašnica. Krčić je dug 10,5 kilometara, Kosovčica 15 kilometara, Radljevac 20 kilometara, Butižnica 38 kilometara, a Krka 72,5 kilometra.

Tim redosljedom ćemo ih i predstaviti..

MARČINKOVAC

Ovo je jedina kninska rijeka koju geografi nisu istraživali i o kojoj nema niti jednog znanstveno istraživačkog zapisa. Nakon što pročitate tekst, bit će vam jasno zašto se nitko nije htio „bakćati“ s ovim vodenim tokom.

Užasno komplicirana rijeka! Morao sam napraviti pravo malo istraživanje da je „provalim“. Jer ova rijeka ima šest rukavaca i netko neupućen bi ovdje izbrojao šest rijeka.

Najprije sam obavio razgovor sa starim mještanima, a onda krenuo u terensko istraživanje, odnosno praćenje korita svih tih rukavaca. A to je uključivalo samoozljeđivanje prolaskom kroz neprolazno grmlje, upadanje u vodu i poluživo blato, neovlašteni ulazak u tuđe posjede, razgovor s psima čuvarima i slične nimalo simpatične dogodovštine.

Dakle, najkompliciranija od sedam kninskih rijeka je Marčinkovac ili Čikola (razlikovati od drniške Čikole) zbog svojih sumanutih rukavaca.

Počnimo od izvora.

Ova rijeka izvire iz Šimića vrela (iz kojeg se pitkom vodom napaja cijeli Knin). Nekoliko stotina metara od samoga izvora rijeka se račva na dva rukavca. To račvanje nastalo je radom ljudskih ruku, još iz davnih dana, kako bi se natopila obradiva polja i gradili mlinovi. Lijevi rukavac zove se Marčinkovac, a desni Čikola.

Idemo dalje.

Marčinkovac se zatim sam dijeli na dva rukavca i spaja se u jedan kod Kotaraševog mlina.

Čikola se također dijeli na dva rukavca koja se spajaju nedaleko od „Tri jablana“.

Dva glavna rukavca, Marčinkovac i Čikola opet se stapaju u jednu rijeku oko tristo metara ispod Kotaraševog mlina, a obje nose podjednako vode.

A onda se rijeka, da bi potvrdila status najkompliciranije – opet račva na dva rukavca ispod prvog zelenog željezničkog mosta, ispod Sinobadove glavice. Jedan se rukavac ulijeva u Butižnicu ispod Bulnoga mosta, a drugi stotinjak metara prije.

Duljina toka ove rijeke koja nikad ne presuši je oko pet kilometara. Slika koju vidite je jedan od rijetkih trenutaka ove rijeke kada je cjelovita – bez rukavaca.

Ova rijeka ima još naziva poput Kotlarica i Mlinarica.

Za izvor ove rijeke, poznatiji kao Šimića vrelo, vežu se i mistične priče. Dvjestotinjak metara od izvora nalaze se visoke stijene (kukovi) unutar kojih je nekad bio prolaz za veliko podzemno jezero.

Taj prolaz je sad zazidan, zbog bojazni da netko ne bi zatrovao vodu, jer se grad Knin napaja vodom iz toga jezera.

U svojoj knjizi iz 1878. “Prirodni zemljopis Hrvatske”, Vjekoslav Klaić piše: “…Nedaleko odatle uzdižu se sa svake strane po jedan, a jedan u sriedi do deset metara visoki kamen, nazvan Uzdah-kamen. Ispod tog kamena kao na vrata ulazi se u jedno čarobno jezero. O tom kamenu i jezeru prosti puk svakojakih čudnih basna povieda, ali mu je jedna i istinita, ona naime, da je glasoviti junak i četovođa fratar Kesica, izagnavši Turke iz Drniša, gonio jih do Uzdah kamena i u to jih jezero mnogo natjerao”.

ORAŠNICA

Orašnica izvire južno od Vrpolja u sjevernom rubu Kninskoga polja podno Crvena kuka (492 m) na kontaktu jurskih vapnenaca i dolomita. Otječući prema jugu proširuje svoju aluvijalnu ravan koja se kod glavice Monti (254 m) spaja s ravnicom Krke.

Orašnicu hrani nekoliko vrela od kojih je najjače Crno vrelo kod Jelića.

Gornji dio toka Orašnice je potpuno ekološki očuvan, dok je donji u cijelosti reguliran zemljanim i betonskim nasipima kako bi se Knin zaštitio od poplava i isušile močvare u kojima su obitavali malarični komarci.

Orašnica je duga pet kilometara. Nekad se u Krku ulijevala kod današnjeg Vatrogasnog doma, a danas joj je ušće pomaknuto kilometar uzvodno.

Ova kninska rijeka nikad ne presuši.

KRČIĆ

Rijeka Krčić je skrivena u kanjonu usječenom u jugozapadne padine Dinare, dubokom i do 450 metara. Izvire zapadno od sela Kijeva u podnožju 1831 metar visokog vrha Dinara na planini Dinari, najvišeg planinskog vrha u Hrvatskoj. Duga je 10,5 kilometara, uz Topoljski buk ima još dva lijepa slapa, a uz tok rijeke se nalazi i 15 pećina.

Za ovu rijeku znaju svi, a o njoj nitko ne zna ništa, iako je riječ o jednom od najmanje zagađenih vodenih tokova Europe. Krčić je predložak iskonske, nedirnute prirode. Duž rijeke postoje fascinirajući geološki oblici, a sam kanjon spada među najljepše hrvatske krajolike.

Krčić nema stalni tok. Presušuje od sredine srpnja do kraja rujna, ali razdoblje presušivanja u izrazito suhim godinama zna potrajati i do sredine studenoga. Fenomen presušivanja Krčića još nije znanstveno dovoljno izučen.

Naime, Krčić presahne iako na njegovom izvoru postoji stalni protok vode koji ni za ekstremno suhih razdoblja ne pada ispod jednog prostornog metra u sekundi. Pretpostavlja se da rijeka ponire, ali nije poznat odnos podzemnih voda Krčića i izvora rijeke Krke.

Osim ekološke očuvanosti i fascinantne ljepote, ono što ovu ćudljivu malu rijeku čini drugačijom od svih drugih je njeno ušće. Krčić se nakon kratkog čudesnog toka, spektakularnim slapom, koji se zove Topoljski buk ili slap Krčić ulijeva u izvor rijeke Krke.

Do ušća Krčića se može doći pješice ili automobilom kroz selo Kovačić, tri kilometra sjeveroistočno od Knina, a do izvora se može i cestom od Kijeva. Duž cijelog toka Krčića postoji i za automobile prohodna neasfaltirana cesta (stara cesta Knin-Split, odnosno Knin-Vrlika, poznata kao Napoleonova cesta, izgrađena 1784. godine). Pješaku treba oko dva i pol sata hoda od ušća do izvora.

KOSOVČICA

Glavno vrelo Kosovčice je u Riđanima kod Borića. Ovo vrelo kao i niz susjednih u jugoistočnom rubu polja uvjetovano je kontaktom vapnenaca s nepropusnim verfenskim i dolomitičnim naslagama u podlozi.

Kosovčica sabire vodu i s brojnih vrela sa zapadne i istočne strane Kosova polja te iz središnjeg dijela ravni podno verfenskih glavica. Na zapadnom rubu Kosova polja javlja se šest nestalnih vrela, a na istočnom sedam, od kojih su neka stalna. Ova su vrela na kontaktu višeg vapnenačkog okvira s nižim nepropusnim trijaskim naslagama.

Ljeti joj je protok vrlo slab, ali u kasnu jesen i proljeće nabuja pa poplavi donji dio polja prije utoka u Krku. Razlivena voda Kosovčice napaja Šarena jezera i Burumsko jezero.

Kosovčica je zanimljiv i slikovit vodeni tok. Ulijeva se u Krku u blizini Kapitula.

Na slici – ušće Kosovčice (desno) u Krku (lijevo), blizu Kapitula.

Duga je 15 kilometara i nikada ne presušuje.

RADLJEVAC

Rijeka Radljevac izvire u Plavnu, a ulijeva se u Butižnicu u Kninu blizu Bulnoga mosta.

Plavanjsko polje formirano je na kontaktu triju petrografskih zona: verfenskih škriljavaca, trijaskih dolomita i manjih krpa vapnenca. Ovakav sastav pogoduje vrlo snažnoj eroziji izvorišnih krakova pa Radljevac nanosi znatne količine materijala u Butižnicu.

U ljetnim mjesecima ova rijeka presuši. Duljina njenog toka je oko 20 kilometara. Po rijeci je naziv dobilo i selo blizu Plavna.

Evo i par crtica o ovoj rijeci iz “Kninskog rječnika”:

“Radljevac je jedna prekrasna, tipično planinska rječica koja je nekad u svom radljevačkom i plavanjskom koritu imala puno slapova, brzaca, prezida i bukova u kojima su se kupala djeca. Bila je puna pastrva, mrenova, rakova i zmija. Imala je i dosta mlinova koji su osamdesetih prestali s radom. Vodu Radljevca su seljaci koristili za natapanje škrte dalmatinske zemlje sistemom kanala. Inače, Plavanjci su se rugali Radljevčanima kako su oni, jer su malo selo – rep od Plavna. Radljevčani su im odgovarali da su Plavanjci – ono ispod repa”.

BUTIŽNICA

Rijeka Butižnica (netko je zove Brzica, a netko i Matica) desna je pritoka Krke. Duga je 39 kilometara i ima sedam pritoka: Duler, Bošnjančicu, Crni potok, Mračaj, Došnicu te kninske rijeke Marčinkovac i Radljevac.

Butižnica izvire na prijevoju Kaldrma u Lici. Nastaje iz tri izvorišna kraka: Dugoga polja, Zavlake i Jelenačke drage.

Ova je rijeka stalna pritoka Krke i jedina nema karakteristike krške rijeke. Planinski reljef i petrografski sastav osnovni su faktori obilnosti i konstantnosti Butižnice.

Stoljećima je zadavala velike brige Kninu jer je izazivala velike poplave. Butižnica se tada u Krku ulijevala podno sjevernog dijela brda Spas (kod današnjeg prenoćišta “Bićanić”). Najveće poplave su se dogodile 1846., 1882. i 1894. godine.

U dva navrata, od 1850. do 1860. i od 1892. do 1896. trajali su obimni radovi na produbljivanju korita rijeke Krke na ušću Butižnice te regulaciji donjeg toka Butižnice i njenog desnog pritoka, rijeke Radljevac, ali to nije riješilo problem pa je izgrađen nasip koji je ušće Butižnice pomaknuo dva i pol kilometra nizvodno (danas to ušće nosi naziv Sastavci). Taj su nasip 1915. godine probile velike vode pa je izgrađen novi, veći i čvršći, 1923. godine.

Godine 1981. na Butižnici je, u gornjem dijelu Golubićkog polja, izgrađena hidroelektrana, a dio toka rijeke ukroćen je umjetnim jezerom. Nažalost, tim zahvatom je ‘ubijen’ 30 metara visoki Golubićki vodopad preko kojega se voda prelijevala iz Golubićkog u Kninsko polje.

Za Butižnicu se veže i više legendi.

Između brda Spas i Žagrovica, gdje Radljevac i Marčinkovac utječu u Butižnicu, nalazi se Bulin ili Bulni most.
Legenda kaže da ‘neka “gizdava bula’, Turkinja bi zaljubljena u nekoga ‘kršćanskoga junaka’.
Bulin brat u borbi ubi tog ‘kršćanskog junaka’, njezinog ljubljenog, a ona se žalosna zbog toga utopi i most po njoj dobi ime.

Jedna, još starija legenda veže se za Butižnicu.

Rimski kroničar Dion Kasije, nakon što je 9. godine poslije Krista slomljen otpor ilirske Ardube (za koju neki pretpostavljaju da je bila na sjevernom dijelu brda Spas) piše: „Ponosne ilirske žene sa djecom u naručju bacaju se za zidina grada u vatre koje plamsaju svud okolo te u rijeku samo da ne postanu rimske robinje“.

KRKA

Čarobna i enigmatična rijeka. Zrači svojom meditativnom mirnoćom. Sve do slapova. Tamo se mirnoća pretvara u snagu koja oduzima dah.

Jedna je od najljepših i najneobičnijih, ali i najzagonetnijih europskih rijeka. Ni danas se pouzdano ne zna gdje joj je izvor. Ne zna se točno ni gdje je njezino ušće, ali se zna da njena jezera u stvari nisu jezera.
Njeni najljepši ukrasi – slapovi nisu tek fizičke zapreke u vodenom toku nego živa bića koja se rađaju, rastu i umiru.

Krka ima 2 sutoka, 5 pritoka, 7 slapova i 11 jezera. U njenim vodama, jezerima, močvarama, kanjonima i na obalama živi 222 vrste ptica, 8 vrsta vodozemaca, 19 vrsta gmazova, 46 vrsta sisavaca, 18 vrsta netopira, 10 vrsta zmija, 9 vrsta zvijeri, 3 vrste kornjača, 6 vrsta guštera, 8 vrsta žaba, 101 vrsta kornjaša, 860 vrsta biljaka te 18 vrsta slatkovodnih riba, od kojih čak 10 endemskih.

Krka je ihtiološki najbogatija rijeka jadranskog slijeva. Iako su u nju unijete tri riblje vrste, ona ipak ima očuvanu izvornu ihtiofaunu, pa je cijenjena kao ihtiološki spomenik najviše svjetske kategorije. Osim po brojnosti ribljih vrsta, Krka je prvorazredni spomenik prirode po brojnosti i raznovrsnosti ptica, pa spada među najvrjednija ornitološka područja Europe.

Dužina Krke je 72,5 kilometra, površina porječja je 2.083 kilometra četvorna, a ukupni pad je 242 metra. Krka teče Podinarjem, Kninskim poljem, Prominom, Bukovicom, šibenskom Zagorom i šibenskim primorjem.

Krka ima 7 slapova: Bilušića buk, Brljan, Manojlovačke slapove, Rošnjak, Miljacku, Roški slap i Skradinski buk. Krka tvori i 11 jezera i to Prukljansko, Veliki vir, Veliki golubinjak, Mali golubinjak, Pile, Veliko jezero, Jezero nad Palinama, Šupukovo, Visovačko, Brljansko i jezero Babić. Pritoke Krke su Kosovčica i Čikola – lijeve, te Orašnica, Butižnica i Guduča – desne. Krka ima i 8 otoka: Visovac, Dračevica, Ivanjac, Kalički busen, Marcelinuša, Veliki busen, Mali busen i Bara sv. Jere.

Još se pouzdano ne zna gdje Krka izvire (iako je službeni podatak da izvire ispod slapa Krčić), niti gdje se ulijeva u more. Ne zna se ni točna površina njenog porječja.

Službeni podatak govori o 2.083 kilometra četvorna, neki drugi podaci govore o 2.610 kilometara.

Znanstvenici nisu uspjeli otkriti ove enigme unatoč višegodišnjem istraživanju, ponajviše zbog posebnosti krškog područja kojim Krka teče, odnosno zbog nemogućnosti određivanja granica prema vododijelnicama vidljivim na reljefu kao i zbog složene nevidljive mreže podzemnih vodenih tokova, šupljina i poroznih masa.

Znanstvenicima posao otežavaju i velike razlike između ljetnog i zimskog porječja Krke.

Ljeti presahnu mnoge izdašne pritoke, a zimi ne samo što je u njima obilje vode, nego im se pridruže i vode iz porječja drugih rijeka. Tada do Krke dopiru vode iz Like, iz Gackog polja, pa čak i iz Bosne.

Tek kad znanstvenici uspiju približno točno istražiti pritjecanje podzemnih voda u Krku moći će se pouzdano zemljopisno odrediti u kojoj mjeri je Krka dalmatinska, lička ili bosanska tekućica, a koliko je u pravu narod koji već vijekovima tvrdi da Krku rađa planina Dinara.

Glavni izvor rijeke Krke nalazi se u špilji ispod sedrene barijere Topoljskog buka. Taj izvor krški je fenomen koji je dobro geološki i speleološki izučen, ali nije do kraja odgonetnut. Pretpostavlja se da nedaleko od otvorenog toka Krčića postoji podzemni vodeni tok koji djeluje kao otvoreni. Kroz sifon izvora speleolozi su uspjeli doći do spilje ispod slapa. Izdašnost ovog izvora je od 80 do 95 pošto vode svih Krkinih izvora.

Izvor Krke koji se zove Mali izvor, nalazi se uz lijevu obalu Krke, 150 metara nizvodno od Glavnog izvora. Taj je izvor neovisan o glavnom izvoru, a izdašnost mu je 10 do 15 pošto ukupnih voda Krkinih izvora.

Takozvani treći izvor rijeke Krke treba tražiti na lijevoj obali, pedesetak metara nizvodno od glavnog izvora. Izdašnost mu je 3 do 5 posto ukupnih voda Krkinih izvora.

Krčić i Krka su u ne tako davnoj geološkoj prošlosti bili jedna rijeka. O tome postoje brojni dokazi, a najvažniji je postojanje naslaga mrtve sedre visoko iznad sadašnjeg korita Krčića. Ta rijeka izvirala je ispod Dinare, a u more se ulijevala daleko izvan Šibenske luke. Vjerojatno je završavala deltom, a njezin kanjon bio je današnji morski tjesnac između otoka Drvenika i istočnih obala otoka Zlarina. S vremenom, zbog promjene klime, ali i djelovanjem čovjeka Krčić je postao periodična tekućica, a izvorom Krke se počelo smatrati nepresušno vrelo ispod Topoljskog buka u podnožju brda Krševca. Tako su od jedne rijeke nastale dvije, ali neupućene i danas zbunjuju.

Onaj tko ne zna tu tajnu teško ce prepoznati gdje završava jedna, a počinje druga rijeka. Njihova se veza očituje i u imenu Krčića koje je deminutiv imena rijeke Krke.

Krka je imala i Bobodolsko jezero koje više ne postoji. Nalazilo se nekoliko kilometara nizvodno od Knina na samom ulazu u kanjon Krke. Bilo je dugo 1100, a široko oko 300 metara. Mnogi su smatrali da je taj dio toka rijeke Krke, na prijelazu iz prostranog Kninskog polja u uski kanjon bio najljepši, no priroda je morala ustuknuti pred potrebama i snagom čovjeka. Kako bi grad Knin i Kninsko polje bili zaštićeni od poplava, u četiri su navrata (1834., 1895., 1953. i 1954. godine) miniranjem sniženi Bilušića buk i Čavlinov brzac. Tako je omogućeno lakše otjecanje velikih voda Krke, a Bobodolsko je jezero pretvoreno u polje.

Najpoznatije životinje koje žive na području Krke su šišmiši i čovječja ribica.

Kanjon rijeke Krke cijelom je svojom dužinom nastanjen šišmišima. Na području Krkinog Nacionalnog parka živi čak 18 vrsta tih letećih sisavaca. Populacija šišmiša u kanjonu Krke, ali i kanjonu Čikole sustavno se istražuje, pa se zna da su najvažnija i najbogatija staništa šišmiša Skradinski buk, kanjon rijeke Čikole kod tvrđave Ključ, Roški slap, izvor-špilja Miljacka i područje Manajlovačkih slapova. U špilji Miljacka obitava najveća poznata kolonija dugonogih šišmiša u Europi.

Čovječja ribica spada među najneobičnija živa bića na planeti Zemlji. Taj vodozemac živi samo u podzemnim vodama krša i izvanredno je rijedak. Diše plućima, ali tijekom cijelog života zadržava vanjske škrge i dva para škržnih pukotina. U vodi hladnijoj od 16 stupnjeva Celzija rađa žive mlade, a u vodi toplijoj od 16 stupnjeva leže jaja. Tokom speleoloških istraživanja na području Nacionalnog parka Krka otkriveni su primjerci čovječje ribice u špiljama oko izvora Miljacke u središnjem dijelu toka Krke.

Krka ima i svoja praimena: Katarates, Tyrus, Titius i Kerka.

Na dijelu toka Krke (46 kilometara toka) osnovan je Nacionalni park Krka.

Tekst i foto: Ivica Šimić

U hotelu Grand u Kninu su se 8. prosinca 1938. te 18. veljače 1939. godine održali simfonijski koncerti na kojima su svirane kompozicije Schuberta, Wagnera, Puccinija, Dvoraka, Offenbacha, Gotovca, Zajca i drugih poznatih svjetskih i domaćih skladatelja. Donosimo vam plakat koncerta iz 1939. godine te program i osvrt dirigenta na koncert iz 1938. godine.

– Ovo je bio moj prvi koncertni nastup u Kninu, ali i moj prvi nastup pred javnosti u ulozi dirigenta. Koncert je uspio i bio je odličan. Posjet je također bio odličan. Bio sam bez ikakve treme, a moje dirigiranje bilo je primljeno uz ogroman aplauz – napisao je tom prigodom dirigent Josip Kuletin.

Josip Kuletin bio je kapelnik i dirigent u vojsci kraljevine Jugoslavije, a u Kninu je nastupao s “Jazz orkestrom Vojne muzike 54. p. p.”

Što se tiče koncerta iz 1939. godine, na plakatu je naznačeno kako je uz orkestar nastupio i muški pjevački zbor “Mladost”, kako je poslije koncerta bio plesnjak uz svirku uživo jazz orkestra te kako je cijeli događaj imao humanitarni karakter budući da se prikupljao novac za borbu protiv tuberkuloze.

Plakat i program ovih koncerata poslao nam je Fra Jozo Župić, dušobrižnik za hrvatske katolike u Münchenu te mu i ovim putem zahvaljujemo.

Osim ova dva koncerta u Kninu su se 1939. održala još dva takva koncerta klasične glazbe (na jednom je svirana Finlandia od Sibeliusa) no nažalost, nemamo plakata i programa za iste. Uz te koncerte u Kninu su tih godina održavane književne večeri i povijesno-sociološke tribine s vrlo naprednim temama što nam govori da je naš grad 30-ih godina 20. stoljeća imao sofisticiranu gradsku kulturu koje se ne bi postidjeli ni veći europski gradovi.

I. Š.

Zanimljiv kratki tekst o Kninu objavio je 1896. godine povjesničar, arheolog i svećenik fra Stjepan Zlatović u svom djelu “Topografske crtice”.

Evo što on piše (minimalno smo lektorirali arhaični jezik kojim se služi Zlatović):

“Na strmu i klisurastu brdu sv. Spasa, od hiljadu godina cjelokup, još se uzdrži hrvatski grad Knin, sa kašnjim dometcima turskim i mletačkim. Obzidan dvostrukom ogradom visokih zidova sa podzemnim i međukućnim hodnicima.

Turci poslie g. 1522. uz staru tvrđavu nadogradiše srednju, a Mletčani iza g. 1688. donju; tako sačinjavaju tri tvrdjave jednu poviš druge, sdružene mostovima i jarugama razstavljene. Rad njegove jakosti bi proglašen branikom kršćanskim, ali i krvavom košuljom rad mnoge krvi okolo njega prolivene.

Po smrti zadnjega gospodara svojega Ivaniša bana Nelepića mienjao je Knin gospodare: hrvatsko-ugarske, bosanske, ugarske, turske, mletačke, francuzke.
Tvrdjava kninska bijaše samo branik Castrum velikoga kninskoga varoša, gdje kralj P. Krešimir na polovici XI. vieka uzpostavi hrvatskoga biskupa.

Po nekih biljezih rekao bih, da je i Knin sagradjen na ruševini nekog latinskog grada. To dokazuju rimski nadpisi, kameni urezi rimskoga sloga, upotrebljeni u građevinama hrvatskih bazilika, novci i komadi opeka i zemljana posuđa po zemlji razstrkani. Neki ciene, da je tude stala Arduba.”, piše Zlatović.

I. Š.

Aukcijska kuća Darabanth Auction House iz Budimpešte je na svojim stranicama (na  ovom linku) objavila gravuru čiji je autor Mlečanin Baltisera Faleti, a koja prikazuje opsadu Knina 1688. godine. Opsadu rade Mlečani, a grad brane Turci koji ga u tom trenutku drže već 166 godina.

U opisu gravure Knin se još naziva Clin i Arduba.

Na priloženim slikama na Huknetu možete vidjeti screenshot-ove čija kvaliteta je daleko lošija od originalne gravure dimenzija 38,5 x 28,5 cm.

Evo i kratkog povijesnog konteksta ove gravure.

U doba morejskog rata, poslije dugih i opsežnih priprema, mletačka vojska 1688. godine opsjela je Knin s 10 tisuća vojnika pod zapovjedništvom generalnog providura Jerolima Kornara. Pred njima je stajao utvrđeni Knin čije su se utvrde sastojale od gradskog bedema s palisadom uz Krku te tvrđavskog bedema s istočne strane i dva utvrđenja iznad toga, sa 600 branitelja. Mletačko pješaštvo, konjica i topništvo stegli su obruč oko Knina, sa sjevera, s istoka i s juga. Nakon što su izvukli topove na sjeverni plato brda Spas, tukli su tvrđavu iz neposredne blizine. Nakon 14 dana borbe, 11. rujna 1688. godine, posada se predala, na čelu s Mehmed-pašom Atlagićem (po njemu se zove most preko rijeke Krke na ulazu u Knin).

Zarobljeno je oko 300 turskih vojnika, a toliki broj ih je stradao u borbama, te oko 700 civila koji su se iz grada sklonili u tvrđavu. Nakon toga nestalo je muslimansko življe iz Knina. Zarobljeni borci su poslani na galije, a zapovjednici u ropstvo u Veneciju.

I. Š.

Vrlo zanimljivu crticu o Kninu donosi nam u Zori Dalmatinskoj od 12. kolovoza 1844. godine Ante Petranović. Prenosimo, bez lektoriranja, na izvornom arhaičnom hrvatskom jeziku, kojim je tekst i napisan:

“U onoj okovini bijaše veoma aer pokvaren od velikih blatah i baretinah, te s toga su se ljudi priseljavali, i tako do 1769. godine ne ostade u Kninu nego samo 36 obitilih.

Suviše po nastojanju našeg priuzvišenog Vladanja (Frane I. našeg Cara priblagog i dobrostivog) biahu prokopane i rasčišćene jaruge na sve strane za da voda slobodno otiče, tako da gdi pervo biaše baretina i glib, sada kukuruz, pšenica i sjeno raste, a što je još više i kuće vide se sagrađene.

Na dan današnji ovi varoš na toliko je izašao da slobodno može se brojiti među pervim naše Deržave, koliko poradi njegova napridka, toliko poradi lipote poljah, mistah, ričicah i glavičicah okolo stojećih.

A sverhu svega sadanje najplemenitije urešenje njegovo jest ljubav, mir i sklad koji kraljuje među onizim častnim mišćanim; stvari doistine, brez kudit druga mista, ritke i svake pohvale dostojne, kako svidočit može svaki koji je onamo dohodio.”

I. Š.

Foto: Crtež J. Hoegelmulera “Knin i brdo Spas, 1840. godine”  (crtež je nastao četiri godine prije gore citiranog članka Ante Petranovića u Zori Dalmatinskoj)

Na današnji dan, 9. travnja 1898. godine umro je prvi na izborima izabrani gradonačelnik (načelnik) Knina Lovro Monti.

Lovro Monti, prvi ustavni načelnik Knina i zastupnik u Dalmatinskom saboru, rođen je 21. travnja 1835. u Kninu, gdje je i umro, iznenada od srčanog udara 9. travnja 1898. godine.

Pokopan je na starom groblju uz crkvu svetog Jakova.

Preci dr. Lovre Montija doselili su se iz Bergama u Knin koncem 17. stoljeća te se s vremenom stopili s lokalnim stanovništvom.

Monti su bili plemići, premda to plemstvo nisu niti spominjali, a kamoli isticali.

U obitelji Monti čuvali su se dva različita grba. Jedan koji potječe sa skradinske sjednice (titulu je dobio Lovro Monti Prvi 1794 godine) i drugi – preslik iz Libro d Oro dell Armi e Blastoni Titolati dalla Serenissima Repubblica Veneta.

I djed Lovre Montija bio je načelnik, no ne izabrani, nego imenovani

Lovro Monti Prvi (1774 – 1830), djed gradonačelnika Lovre Montija bio je ugledna ličnost u Kninu. Lovre Monti Prvi bio je pravnik (kančelir) providura Sebastijana Soranza (1783.). Od 1790. godine bio je bilježnik (notar), a 1791. godine postao je kninski viceserdar. Za serdara je postavljen 1795. godine. Nakon pada Napoleonove vlasti i dolaska austrijske uprave imenovan je općinskim načelnikom koju je funkciju obnašao od 1814. do 1828. godine.

Biografijea Lovre Montija

Dr. Lovro Monti pučko je obrazovanje stekao u Kninu, na hrvatskom jeziku, a poslije u Šibeniku na talijanskom. Gimnaziju je završio u Zadru, gdje je talijanski također bio nastavni jezik. Pravo je studirao u Padovi i završio ga je s doktoratom. Austrijska vlast u Dalmaciji držala je talijanski jezik službenim u školstvu, sudstvu i upravi te su mladi školovani ljudi bili postupno odnarođivani. Školovani Monti gotovo je zaboravio hrvatski jezik, nazivajući ga u svojim dnevnicima ‘moj krasni jezik’ te ga potkraj studija ponovno uči.

Još u Padovi susretao se tijekom studija sa članovima i simpatizerima tajne organizacije “Mlada Italija” koja je težila ujedinjenju razjedinjenih dijelova Italije. Upravo ovi kontakti imali su presudan utjecaj na njegova politička razmišljanja i opredjeljenja. Razmišljajući o nastojanjima talijanskih studenata za oslobađanje od austrijske uprave pokušao je raspravom “Hrvati i Italija” pomiriti odnose Talijana i Hrvata, posebno nakon 1848. godine kada su hrvatski vojnici ratovali u Italiji. Ipak, tim književnim prvijencem nije bio zadovoljan te ga je uništio.

Obuzet rodoljubljem vraća se u Knin preko Zagreba. Odvjetničku praksu od 1859. do 1861. provodi u Splitu. Uvođenjem parlamentarnog života u Dalmaciji šezdesetih godina 19. stoljeća Monti se priključio skupini oko Koste Vojnovića koja je bila začetnik Narodnjačke stranke, a koja je zahtijevala uvođenje hrvatskog jezika u školstvo.

U to vrijeme u Splitu knjižara Morpurgo bila je živo središte okupljanja istomišljenika koji su se protivili autonomaškoj tezi da je biće većine građana Dalmacije možda hrvatsko, ali su kultura i civilizacija talijanske. Uz to, sprječavali su autonomaši sjedinjenje Dalmacije s hrvatskom maticom i zabranili službenu upotrebu hrvatskog jezika, čemu se suprotstavljala Narodna stranka.

„Statistika neoborivom rječitošću brojki dokazuje golemu nadmoćnost slavenskog pučanstva nad talijanskim. Istina, ovom posljednjom pripada obrazovanija i vladajuća klasa koja je talijanizirala, ali budućnost naroda ne priznaje privilegije ni jednoj društvenoj klasi, budućnost je za jednakost i za opće pravo glasa. U Dalmaciji nema, niti može biti druge nacionalnosti osim slavenske ili bolje reći – hrvatske”, napisao je dr. Lovre Monti u člancima “O zadacima novinarstva u Dalmaciji” i “O budućim smjernicama školovane klase u Dalmaciji”. Tekstove je u Annuaro Dalmatico tiskao Morpurgo, a po vremenu postanka to su najstariji ideološki i programski dokumenti narodnog preporoda u južnoj Hrvatskoj.

Monti je od samih početaka surađivao u zadarskom listu Il Nazionale koji je uz Narodni list bio uporište Narodne stranke. Nešto poslije Monti je bio i jedan od dioničara lista Il Nazionale.

Nakon prvih godina narodnog preporoda, kada su narodnjaci bili izloženi represijama i Monti je proveo u zatvoru nekoliko mjeseci. Godine 1866. pobijedila je Narodna stranka, a on izabran u svom rodnom Kninu za prvog ustavnog načelnika. Tijekom četiri zastupnička mandata u Dalmatinskom saboru uspio je realizirati neke gospodarske i prosvjetiteljske planove, a onda nakon razmirica u stranci položio mandat. Bio je cijenjen i poštovan, no politički neshvaćen i nerazumljiv, napose u posljednjim godinama života.

No, iako se povukao iz političkog života, nastavio je narodnjački misliti – svoje obiteljsko imanje vrijedno 40 tisuća florina dr. Monti oporučno ostavlja Dalmaciji za ustanovljenje poljodjelske škole u Kninu.

Kip poprsja Lovre Montija nalazi se ispred zgrade gradske uprave Grada Knina, a po njemu se zove i Srednja škola u Kninu.

Politički i društveni kontekst Knina i Hrvatske u vrijeme Lovre Montija

Polovicom 19. stoljeća, za vrijeme vladavine Austrije, u Kninu i pored policijskog režima i službenog pomaganja talijanaštva – narodnjačka misao tiho jača, da bi se 1860. godine, ukidanjem apsolutizma i uvođenjem ustavnosti u Austrijskoj monarhiji, javno manifestirala.

U Kninu se 60-tih godina 19. stoljeća formiraju dvije političke stranke: narodna i autonomaška. Narodna, kao izraz volje naroda i njegovih težnji da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom i da se hrvatski jezik uvede u upravni i javni život, a autonomaška, koja traži posebnu autonomiju za Dalmaciju u okviru Austrijske Monarhije.

Na čelu Narodne stranke u Kninu stajao je mladi kninski odvjetnik dr. Lovre Monti. Kninski narodnjaci osnovali su 1861. godine “Narodnu slavjansku čitaonicu” s ciljem čvršćeg organiziranja i kako bi svojim akcijama dali više sadržaja. To društvo postalo je stožer narodnog pokreta.

Četiri godine poslije izbora zastupnika u Dalmatinski sabor održani su općinski izbori u Dalmaciji. Izbori za općinu Knin bili su održani 20., 21. i 22. srpnja 1865. godine. Vlasti su i ovoga puta namjeravale izbornim makinacijama izboriti pobjedu, ali su birači koji su se prvog izbornog dana slili na kninsko biralište oprli tome sjekirama, vilama i kolcima.

Rezultat tog izbornog dana bio je: tri mrtva seljaka i pet teže ranjenih žandara, a prvaci narodne stranke u Kninu dr. Lovre Monti, Ivan Fumis i drugi su s još 18 seljaka uhapšeni i odvedeni u zadarsku tamnicu.

Bili su to “krvavi izbori” u Kninu, koji su obnovljeni 13. ožujka 1866. godine i na kojima je Narodna stranka slavila veliku pobjedu. Kninska općinska uprava dolazi u narodne ruke, a za prvog kninskog načelnika izabran je 3. rujna 1866. godine dr. Lovre Monti.

“Krvavi izbori” u Kninu 1865. godine nagovijestili su slom i pad autonomaštva u Kninu koje je ožujskim izborima 1866. godine potpuno nestalo. Potrebno je osim toga naglasiti da je kninska općina među prvim općinama u Dalmaciji došla u narodne ruke.

Nova općinska uprava na čijem se čelu nalazio dr. Lovre Monti, zalagala se za ekonomski i kulturni procvat kninske općine. Posebnu pažnju nova uprava poklanja prosvjeti, znajući da samo učen čovjek može biti nositelj svega progresivnog.

Ubrzo nakon tih izbora, novi politički kurs doveo je u pitanje jedinstvo Narodne stranke. Njezin prvak Mihovil Pavlinović, katolički svećenik i konzervativni teolog je 1869. godine razradio “programske smjernice daljnje borbe za izdizanje hrvatske nacionalnosti” i zagovarao preorijentaciju Narodne stranke ka radikalnom kursu.

U isto vrijeme kad je Pavlinović počeo izgrađivati idejne smjernice hrvatskog nacionalizma, došlo je i do bitnog političkog pomjeranja kod pravoslavnog svećenstva. Poneseni idejama o oslobođenju i ujedinjenju “svekolike srpske braće” pravoslavni svećenici i teolozi postaju inicijatori i organizatori srpskih čitaonica i škola na kninskome području. Politiku i djelatnost pravoslavnog svećenstva među srpskim stanovništvom u kninskom kraju podržavala je i srbijanska vlada Milana Obrenovića te s tim u vezi mnogi agenti i delegati Obrenovićeve vlade obilaze kninska sela. Neki od njih poput Bogoljuba Petranovića i Milana Cvjetičanina imali su zadatak da u Drnišu i u Kninu “u odsudnom času” spreme čete i s njima “u pograničnu Bosnu preko Graba preture da se olakša posao srpskoj vojsci”

U skladu s tim aktivnostima, srpski poslanik u Dalmatinskom saboru, Sava Bjelanović, pravnik iz Đevrsaka govorio je da je samo srpska nacionalna misao – narodna, dok je hrvatska – tuđinski proizvod.

Opet, s druge strane, neki katolički svećenici u sjevernodalmatinskoj zagori ne priznaju postojanje srpske nacije u sjevernoj Dalmaciji i po njihovom mišljenju riječ je o “Hrvatima grkoistočne vjere”.

Devedesetih godina 19. stoljeća pravoslavna i katolička crkva oštro su se suprotstavljale miješanim brakovima kojih je na kninskom području bilo podosta.

Narastajućim nacionalnim proturječnostima, zahvaćenim snažnim sukobima i obojanim šovinističkim strastima otpor pružaju neki prvaci Narodne stranke predvođeni Lovrom Montijem.

Neosporno, Montijeva riječ je i dalje vrlo snažna, ali je njegova politička aktivnost, prožeta idealizmom i romantizmom odviše mekana za surova vremena kakva su vladala u to doba u kninskom kraju. Istina, Monti pobjeđuje i dalje na izborima, a 1873. godine stupa i u Carevinsko vijeće. Međutim, Monti i njegovi istomišljenici nisu u stanju zaustaviti kotač povijesti, likvidirati ili ublažiti surove nacionalne suprotnosti i poštedjeti kninski kraj od iskušenja u koja je gazio.

Godine 1880. Narodna stranka se cijepa na Hrvatsku narodnu stranku i Srpsku narodnu stranku, zbog čega će Lovro Monti podnijeti ostavke na sve političke i parlamentarne dužnosti.

U kninskoj knjižnici možete pročitati knjižicu Lovre Montija “Zašto sam istupio iz Sabora – iz Carevinskog vijeća”, objavljenu 1882. godine u Beču.

I. Š.