Sortiraj po:
Pogledaj:
  • Naslovna
  • Arhiva za kategoriju "Crtice iz povijesti i zemljopisa"

Kategorija: Crtice iz povijesti i zemljopisa

Pogledajte do sada neobjavljeni crtež (gravuru) opsade Knina iz 1688. godine


Aukcijska kuća Darabanth Auction House iz Budimpešte je na svojim stranicama (na  ovom linku) objavila gravuru čiji je autor Mlečanin Baltisera Faleti, a koja prikazuje opsadu Knina 1688. godine. Opsadu rade Mlečani, a grad brane Turci koji ga u tom trenutku drže već 166 godina.

U opisu gravure Knin se još naziva Clin i Arduba.

Na priloženim slikama na Huknetu možete vidjeti screenshot-ove čija kvaliteta je daleko lošija od originalne gravure dimenzija 38,5 x 28,5 cm.

Evo i kratkog povijesnog konteksta ove gravure.

U doba morejskog rata, poslije dugih i opsežnih priprema, mletačka vojska 1688. godine opsjela je Knin s 10 tisuća vojnika pod zapovjedništvom generalnog providura Jerolima Kornara. Pred njima je stajao utvrđeni Knin čije su se utvrde sastojale od gradskog bedema s palisadom uz Krku te tvrđavskog bedema s istočne strane i dva utvrđenja iznad toga, sa 600 branitelja. Mletačko pješaštvo, konjica i topništvo stegli su obruč oko Knina, sa sjevera, s istoka i s juga. Nakon što su izvukli topove na sjeverni plato brda Spas, tukli su tvrđavu iz neposredne blizine. Nakon 14 dana borbe, 11. rujna 1688. godine, posada se predala, na čelu s Mehmed-pašom Atlagićem (po njemu se zove most preko rijeke Krke na ulazu u Knin).

Zarobljeno je oko 300 turskih vojnika, a toliki broj ih je stradao u borbama, te oko 700 civila koji su se iz grada sklonili u tvrđavu. Nakon toga nestalo je muslimansko življe iz Knina. Zarobljeni borci su poslani na galije, a zapovjednici u ropstvo u Veneciju.

I. Š.

Zapis o Kninu iz 1844. godine: Ljubav, mir i sklad kraljuju među časnim mještanima


Vrlo zanimljivu crticu o Kninu donosi nam u Zori Dalmatinskoj od 12. kolovoza 1844. godine Ante Petranović. Prenosimo, bez lektoriranja, na izvornom arhaičnom hrvatskom jeziku, kojim je tekst i napisan:

“U onoj okovini bijaše veoma aer pokvaren od velikih blatah i baretinah, te s toga su se ljudi priseljavali, i tako do 1769. godine ne ostade u Kninu nego samo 36 obitilih.

Suviše po nastojanju našeg priuzvišenog Vladanja (Frane I. našeg Cara priblagog i dobrostivog) biahu prokopane i rasčišćene jaruge na sve strane za da voda slobodno otiče, tako da gdi pervo biaše baretina i glib, sada kukuruz, pšenica i sjeno raste, a što je još više i kuće vide se sagrađene.

Na dan današnji ovi varoš na toliko je izašao da slobodno može se brojiti među pervim naše Deržave, koliko poradi njegova napridka, toliko poradi lipote poljah, mistah, ričicah i glavičicah okolo stojećih.

A sverhu svega sadanje najplemenitije urešenje njegovo jest ljubav, mir i sklad koji kraljuje među onizim častnim mišćanim; stvari doistine, brez kudit druga mista, ritke i svake pohvale dostojne, kako svidočit može svaki koji je onamo dohodio.”

I. Š.

Foto: Crtež J. Hoegelmulera “Knin i brdo Spas, 1840. godine”  (crtež je nastao četiri godine prije gore citiranog članka Ante Petranovića u Zori Dalmatinskoj)

Na današnji dan prije 121 godinu umro je Lovro Monti, prvi kninski gradonačelnik


Na današnji dan, 9. travnja 1898. godine umro je prvi na izborima izabrani gradonačelnik (načelnik) Knina Lovro Monti.

Lovro Monti, prvi ustavni načelnik Knina i zastupnik u Dalmatinskom saboru, rođen je 21. travnja 1835. u Kninu, gdje je i umro, iznenada od srčanog udara 9. travnja 1898. godine.

Pokopan je na starom groblju uz crkvu svetog Jakova.

Preci dr. Lovre Montija doselili su se iz Bergama u Knin koncem 17. stoljeća te se s vremenom stopili s lokalnim stanovništvom.

Monti su bili plemići, premda to plemstvo nisu niti spominjali, a kamoli isticali.

U obitelji Monti čuvali su se dva različita grba. Jedan koji potječe sa skradinske sjednice (titulu je dobio Lovro Monti Prvi 1794 godine) i drugi – preslik iz Libro d Oro dell Armi e Blastoni Titolati dalla Serenissima Repubblica Veneta.

I djed Lovre Montija bio je načelnik, no ne izabrani, nego imenovani

Lovro Monti Prvi (1774 – 1830), djed gradonačelnika Lovre Montija bio je ugledna ličnost u Kninu. Lovre Monti Prvi bio je pravnik (kančelir) providura Sebastijana Soranza (1783.). Od 1790. godine bio je bilježnik (notar), a 1791. godine postao je kninski viceserdar. Za serdara je postavljen 1795. godine. Nakon pada Napoleonove vlasti i dolaska austrijske uprave imenovan je općinskim načelnikom koju je funkciju obnašao od 1814. do 1828. godine.

Biografijea Lovre Montija

Dr. Lovro Monti pučko je obrazovanje stekao u Kninu, na hrvatskom jeziku, a poslije u Šibeniku na talijanskom. Gimnaziju je završio u Zadru, gdje je talijanski također bio nastavni jezik. Pravo je studirao u Padovi i završio ga je s doktoratom. Austrijska vlast u Dalmaciji držala je talijanski jezik službenim u školstvu, sudstvu i upravi te su mladi školovani ljudi bili postupno odnarođivani. Školovani Monti gotovo je zaboravio hrvatski jezik, nazivajući ga u svojim dnevnicima ‘moj krasni jezik’ te ga potkraj studija ponovno uči.

Još u Padovi susretao se tijekom studija sa članovima i simpatizerima tajne organizacije “Mlada Italija” koja je težila ujedinjenju razjedinjenih dijelova Italije. Upravo ovi kontakti imali su presudan utjecaj na njegova politička razmišljanja i opredjeljenja. Razmišljajući o nastojanjima talijanskih studenata za oslobađanje od austrijske uprave pokušao je raspravom “Hrvati i Italija” pomiriti odnose Talijana i Hrvata, posebno nakon 1848. godine kada su hrvatski vojnici ratovali u Italiji. Ipak, tim književnim prvijencem nije bio zadovoljan te ga je uništio.

Obuzet rodoljubljem vraća se u Knin preko Zagreba. Odvjetničku praksu od 1859. do 1861. provodi u Splitu. Uvođenjem parlamentarnog života u Dalmaciji šezdesetih godina 19. stoljeća Monti se priključio skupini oko Koste Vojnovića koja je bila začetnik Narodnjačke stranke, a koja je zahtijevala uvođenje hrvatskog jezika u školstvo.

U to vrijeme u Splitu knjižara Morpurgo bila je živo središte okupljanja istomišljenika koji su se protivili autonomaškoj tezi da je biće većine građana Dalmacije možda hrvatsko, ali su kultura i civilizacija talijanske. Uz to, sprječavali su autonomaši sjedinjenje Dalmacije s hrvatskom maticom i zabranili službenu upotrebu hrvatskog jezika, čemu se suprotstavljala Narodna stranka.

„Statistika neoborivom rječitošću brojki dokazuje golemu nadmoćnost slavenskog pučanstva nad talijanskim. Istina, ovom posljednjom pripada obrazovanija i vladajuća klasa koja je talijanizirala, ali budućnost naroda ne priznaje privilegije ni jednoj društvenoj klasi, budućnost je za jednakost i za opće pravo glasa. U Dalmaciji nema, niti može biti druge nacionalnosti osim slavenske ili bolje reći – hrvatske”, napisao je dr. Lovre Monti u člancima “O zadacima novinarstva u Dalmaciji” i “O budućim smjernicama školovane klase u Dalmaciji”. Tekstove je u Annuaro Dalmatico tiskao Morpurgo, a po vremenu postanka to su najstariji ideološki i programski dokumenti narodnog preporoda u južnoj Hrvatskoj.

Monti je od samih početaka surađivao u zadarskom listu Il Nazionale koji je uz Narodni list bio uporište Narodne stranke. Nešto poslije Monti je bio i jedan od dioničara lista Il Nazionale.

Nakon prvih godina narodnog preporoda, kada su narodnjaci bili izloženi represijama i Monti je proveo u zatvoru nekoliko mjeseci. Godine 1866. pobijedila je Narodna stranka, a on izabran u svom rodnom Kninu za prvog ustavnog načelnika. Tijekom četiri zastupnička mandata u Dalmatinskom saboru uspio je realizirati neke gospodarske i prosvjetiteljske planove, a onda nakon razmirica u stranci položio mandat. Bio je cijenjen i poštovan, no politički neshvaćen i nerazumljiv, napose u posljednjim godinama života.

No, iako se povukao iz političkog života, nastavio je narodnjački misliti – svoje obiteljsko imanje vrijedno 40 tisuća florina dr. Monti oporučno ostavlja Dalmaciji za ustanovljenje poljodjelske škole u Kninu.


Kip poprsja Lovre Montija nalazi se ispred zgrade gradske uprave Grada Knina, a po njemu se zove i Srednja škola u Kninu.

Politički i društveni kontekst Knina i Hrvatske u vrijeme Lovre Montija

Polovicom 19. stoljeća, za vrijeme vladavine Austrije, u Kninu i pored policijskog režima i službenog pomaganja talijanaštva – narodnjačka misao tiho jača, da bi se 1860. godine, ukidanjem apsolutizma i uvođenjem ustavnosti u Austrijskoj monarhiji, javno manifestirala.

U Kninu se 60-tih godina 19. stoljeća formiraju dvije političke stranke: narodna i autonomaška. Narodna, kao izraz volje naroda i njegovih težnji da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom i da se hrvatski jezik uvede u upravni i javni život, a autonomaška, koja traži posebnu autonomiju za Dalmaciju u okviru Austrijske Monarhije.

Na čelu Narodne stranke u Kninu stajao je mladi kninski odvjetnik dr. Lovre Monti. Kninski narodnjaci osnovali su 1861. godine “Narodnu slavjansku čitaonicu” s ciljem čvršćeg organiziranja i kako bi svojim akcijama dali više sadržaja. To društvo postalo je stožer narodnog pokreta.

Četiri godine poslije izbora zastupnika u Dalmatinski sabor održani su općinski izbori u Dalmaciji. Izbori za općinu Knin bili su održani 20., 21. i 22. srpnja 1865. godine. Vlasti su i ovoga puta namjeravale izbornim makinacijama izboriti pobjedu, ali su birači koji su se prvog izbornog dana slili na kninsko biralište oprli tome sjekirama, vilama i kolcima.

Rezultat tog izbornog dana bio je: tri mrtva seljaka i pet teže ranjenih žandara, a prvaci narodne stranke u Kninu dr. Lovre Monti, Ivan Fumis i drugi su s još 18 seljaka uhapšeni i odvedeni u zadarsku tamnicu.

Bili su to “krvavi izbori” u Kninu, koji su obnovljeni 13. ožujka 1866. godine i na kojima je Narodna stranka slavila veliku pobjedu. Kninska općinska uprava dolazi u narodne ruke, a za prvog kninskog načelnika izabran je 3. rujna 1866. godine dr. Lovre Monti.

“Krvavi izbori” u Kninu 1865. godine nagovijestili su slom i pad autonomaštva u Kninu koje je ožujskim izborima 1866. godine potpuno nestalo. Potrebno je osim toga naglasiti da je kninska općina među prvim općinama u Dalmaciji došla u narodne ruke.

Nova općinska uprava na čijem se čelu nalazio dr. Lovre Monti, zalagala se za ekonomski i kulturni procvat kninske općine. Posebnu pažnju nova uprava poklanja prosvjeti, znajući da samo učen čovjek može biti nositelj svega progresivnog.

Ubrzo nakon tih izbora, novi politički kurs doveo je u pitanje jedinstvo Narodne stranke. Njezin prvak Mihovil Pavlinović, katolički svećenik i konzervativni teolog je 1869. godine razradio “programske smjernice daljnje borbe za izdizanje hrvatske nacionalnosti” i zagovarao preorijentaciju Narodne stranke ka radikalnom kursu.

U isto vrijeme kad je Pavlinović počeo izgrađivati idejne smjernice hrvatskog nacionalizma, došlo je i do bitnog političkog pomjeranja kod pravoslavnog svećenstva. Poneseni idejama o oslobođenju i ujedinjenju “svekolike srpske braće” pravoslavni svećenici i teolozi postaju inicijatori i organizatori srpskih čitaonica i škola na kninskome području. Politiku i djelatnost pravoslavnog svećenstva među srpskim stanovništvom u kninskom kraju podržavala je i srbijanska vlada Milana Obrenovića te s tim u vezi mnogi agenti i delegati Obrenovićeve vlade obilaze kninska sela. Neki od njih poput Bogoljuba Petranovića i Milana Cvjetičanina imali su zadatak da u Drnišu i u Kninu “u odsudnom času” spreme čete i s njima “u pograničnu Bosnu preko Graba preture da se olakša posao srpskoj vojsci”

U skladu s tim aktivnostima, srpski poslanik u Dalmatinskom saboru, Sava Bjelanović, pravnik iz Đevrsaka govorio je da je samo srpska nacionalna misao – narodna, dok je hrvatska – tuđinski proizvod.

Opet, s druge strane, neki katolički svećenici u sjevernodalmatinskoj zagori ne priznaju postojanje srpske nacije u sjevernoj Dalmaciji i po njihovom mišljenju riječ je o “Hrvatima grkoistočne vjere”.

Devedesetih godina 19. stoljeća pravoslavna i katolička crkva oštro su se suprotstavljale miješanim brakovima kojih je na kninskom području bilo podosta.

Narastajućim nacionalnim proturječnostima, zahvaćenim snažnim sukobima i obojanim šovinističkim strastima otpor pružaju neki prvaci Narodne stranke predvođeni Lovrom Montijem.

Neosporno, Montijeva riječ je i dalje vrlo snažna, ali je njegova politička aktivnost, prožeta idealizmom i romantizmom odviše mekana za surova vremena kakva su vladala u to doba u kninskom kraju. Istina, Monti pobjeđuje i dalje na izborima, a 1873. godine stupa i u Carevinsko vijeće. Međutim, Monti i njegovi istomišljenici nisu u stanju zaustaviti kotač povijesti, likvidirati ili ublažiti surove nacionalne suprotnosti i poštedjeti kninski kraj od iskušenja u koja je gazio.

Godine 1880. Narodna stranka se cijepa na Hrvatsku narodnu stranku i Srpsku narodnu stranku, zbog čega će Lovro Monti podnijeti ostavke na sve političke i parlamentarne dužnosti.

U kninskoj knjižnici možete pročitati knjižicu Lovre Montija “Zašto sam istupio iz Sabora – iz Carevinskog vijeća”, objavljenu 1882. godine u Beču.

I. Š.

Crtice iz povijesti: Knin – grad koji je zaboravio da je imao zaštitnika pa ga je zamijenio novim


Gotovo svaki grad u Europi ima svoga “nebeskog zaštitnika” i to je dio europskog kulturnog naslijeđa.

No teško da postoji grad koji je imao jednog zaštitnika pa je taj isti zbog drastičnih izmjena stanovništva jednostavno – zaboravljen, da bi ga na kraju zamijenio drugi zaštitnik.

E, to se, naravno, dogodilo u slučaju Knina.

Sveti Bartolomej u srednjovjekovnom kraljevskom Kninu

Naime, zaštitnik grada Knina u srednjem vijeku bio je Sveti Bartolomej, jedan od dvanaest Isusovih apostola.

Na Kapitulu kod Knina je za vrijeme hrvatskih kraljeva, točnije u 11. stoljeću bio benediktinski samostan sv. Bartolomeja koji je osim vjerskog predstavljao obrazovno i kulturno središte ne samo Knina nego i tadašnjeg kraljevstva. Koliko je taj samostan bio bitan govori podatak da je njegov poglavar Marko postao prvim hrvatskim biskupom.

Po Svetom Barolomeju je kasnije nazvana i kadedrala napravljena 1203. godine i to upravo na temeljima spomenutog samostana istoga naziva.

Knin i Kapitul – kao Gradec i Kaptol

Tada, u srednjem vijeku, odnos Kapitula i Knina bio je kao odnos zagrebačkog Gradeca i Kaptola pri čemu je bila riječ o zasebnim i odvojenim gradovima koji su imali svoje bedeme, svoje kuće za stanovanje kmetova i ostale posade te svoju gospodarsku osnovu.

No, sv. Bartolomej nije bio samo zaštitnik Kapitula, nego i Knina o čemu postoje sačuvani srednjovjekovni dokumenti.

Srednjovjekovni sajam Svetog Bartolomeja nedugo nakon “Crne smrti”

Tako, već u 14. stoljeću imamo zapis o sv. Bartolomeju kao zaštitniku grada Knina te o sajmu koji je nosio naziv po ovom svecu. Zapis je nastao samo 18 godina nakon velike epidemije kuge – “Crne smrti”, koja je od 1347. do 1351. godine pokosila trećinu europskog stanovništva.

Naime, sajam u samome gradu, odnosno u “kninskoj varoši” prvi se put spominje 24. kolovoza 1369. godine, na Dan sv. Bartolomeja, prvog nebeskog zaštitnika grada Knina.

Na tom sajmu sklapali su se trgovački, ali i privatno pravni poslovi. Tako su u Knin dolazili trgovci iz primorskih gradova i razmjenjivali robu s trgovcima s dinarskih prostora i susjedne Bosne.

Evo što piše u splitskom srednjovjekovnom dokumentu koji se i danas čuva u tom gradu:

„Trgovačko društvo s kapitalom od 555 libara i 10 solda sklapa se u Splitu 1369. godine sa zadaćom da se roba odveze na Feštu Svetog Bartolomeja u Knin“, stoji u dokumentu.

Ipak, Sveti Bartolomej će biti zaboravljen, a na mjestu zaštitnika Knina zamijenit će ga Sveti Ante.

Evo i zašto.

Nevjerojatne promjene stanovništva kreću već u 15. stoljeću

U Kninu naime od 15. do 19. stoljeća dolazi do nekoliko drastičnih smjena stanovništva nakon kojih više nitko nije znao tko je zaštitnik grada.

Najprije je 1469. godine, zbog straha od Turaka, zabilježena najveća do tada seoba kninskog stanovništva. Stanovništvo se seli na otoke, u dalmatinske gradove i u sjevernu Hrvatsku.

Etničko čišćenje nad kršćanskim stanovništvom

Osvajanjem Knina od strane Turaka 1522. godine događa se svojevrsno etničko čišćenje. „Stolne su i župne crkve bile popaljene, župe i sela razmetnuta, samostani raskopani i svećenstvo se razbjeglo i rasulo.”, piše u kronikama.

Za vrijeme turske vladavine gradom, od 1522. do 1688. godine u Kninu je živjelo čak 94,49 posto muslimana.

Etničko čišćenje nad muslimanskim stanovništvom

A onda se sve ovo ponovilo, samo su uloge zamijenjene, kako to i inače biva na ovim prostorima. Nakon što su Mlečani uz pomoć domaćeg stanovništva oslobodili Knin od Turaka 1688. godine, događa se novo etničko čišćenje. Džamije su popaljene, muslimansko civilno stanovništvo bježi iz grada, a ono malobrojno koje je zatečeno u Kninu –  pokršteno je.

Nova velika promjena stanovništva početkom 19. stoljeća

Od kraja 17. stoljeća i cijelo 18. stoljeće stanovništvo Knina uglavnom čine mletački vojnici i propali plemići koji obavljaju političke i birokratske poslove. Padom Venecije 1797. godine, većina njih napušta grad, a potpuno novo stanovništvo naseljava grad početkom 19. stoljeća.

U takvim suludim izmjenama stanovništva koje su pogađale naš grad, naravno da se nije znalo da grad već ima svog zaštitnika, pa je odabran novi – i to Sveti Ante, budući da su po tom svecu u 18. stoljeću nazvani samostan i crkva u gradu.

Stočni sajam kao podsjetnik na prvoga zaštitnika grada

Zaboravili su Kninjani tko je bio prvi zaštitnik, ali jedna stvar je ostala – datum sajma.

Naime, kninski sajam se nastavio održavati, najprije na dan sv. Bartolomeja, 24. kolovoza, a nakon toga svakih mjesec dana – odnosno svakoga 24-og u mjesecu.

Radi praktičnosti, kasnije je to pomaknuto na 25. dan u mjesecu.

Zanimljiva je informacija da se kninski stočni sajam održavao 25-og mjesecu sve do 1991. godine i upravo je taj stočni sajam bio zadnji podsjetnik na prvoga kninskog nebeskog zaštitnika.

Ivica Šimić

Crtice iz povijesti: Sveti Jeronim, po nekim izvorima, rođen je u kninskom kraju


Sveti Jeronim (Stridon, oko 347. – Betlehem, 30. rujna 420.), kršćanski je svetac, autor prijevoda Biblije na latinski jezik – Vulgate – Biblije kakvu danas poznajemo, crkveni naučitelj, crkveni otac, teolog, filozof i jezikoslovac.

Nakon smrti pape Damaza (384.), Jeronim je bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papu.

Rođen je u Stridonu čija ubikacija još nije poznata. Etnolog S. Nakićenović 1926. godine piše da se Stridon nalazio u kninskom kraju, blizu sela Strmica koje i danas administrativno pripada Gradu Kninu.

Sveti Jeronim sam sebe naziva Dalmatincem. Poznata je njegova izjava kojom je opisao svoju naglu narav: “Bože oprosti mi jer sam Dalmatinac”.

Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima u Rimu nazvan je po ovom svecu. Zaštitnik je Dalmacije, teologa, prevoditelja, knjižničara, učitelja i studenata, a slavi se 30. rujna.

Kako prenosi Domagoj Nikolić – kod franačkog biskupa Hrabana Maura (780-856) u djelu “De inventione linguarum” se iščitava da je Sveti Jeronim u 4. stoljeću sačuvao i svojim autoritetom proširio glagoljicu, što je jak argument autohtonista za tvrdnju o neprekinutom kontinuitetu Hrvata na ovom prostoru, odnosno istovjetnosti ilirskog (delmatskog) i hrvatskog naroda, jezika i pisma.

Mjesto rođenja – Stridon

Rodio se u Stridonu, na granici između rimskih provincija Dalmacije i Panonije.

Ne zna se točno gdje se nalazio Stridon kojega su uništili Goti. Po jednoj teoriji pretpostavlja se da je bio smješten blizu kninskog sela Strmica (etnolog S. Nakićenović, 1926.), a po drugoj pretpostavci (koju navodi Hrvatska enciklopedija) u obližnjem Grahovskom polju.

O mjestu njegova rođenja postoji još teorija koje nisu potkrijepljene izvorima.

Nadaren, ali teške naravi

Bio je sin ilirskih kršćanskih roditelja, no krštenje je primio kasnije, u Rimu, gdje je nadopunjavao svoj studij retorike. Polazio je školu uglednoga gramatičara Donata, koji ga je uveo u duboko poznavanje latinskih klasika. Bio je vrlo nadaren, ali teške naravi, nediscipliniran. Bio je iznimno inteligentan, dobro je pamtio i bio izvanredno osjetljiv, strastvena karaktera.

Putovanja

Napustio je Rim i putovao u Galiju. Jedno se vrijeme zadržao u Trieru, zatim se vratio na jug u Akvileju, gdje je proveo nekoliko godina. Tada je bio posve oduševljen za asketski život. Marljivo proučava Bibliju. No kako je bio teška karaktera, došlo je do sukoba te pošao na Istok, tamo gdje je cvao pustinjački i monaški život.

U Antiohiji još je više produbio svoje biblijske nauke i usavršio se u hebrejskom jeziku. Nakon toga pošao je u Halkidsku pustinju u kojoj su mnogi monasi živjeli kao pustinjaci. Tu je živio u samoći, noćnim bdjenjima, pokori i radu. Zbog prepirki i raskola, vratio se u Antiohiju. Mjesni biskup Paulin zaredio ga je za svećenika, ali uz uvjet da i dalje može biti monah te da se može kretati kuda želi.

Od 380. do 381. g. boravio je u Carigradu radeći u bogatim gradskim bibliotekama. U tom je gradu izvršio na njega silan utjecaj sv. Grgur Nazijanski, koji ga je oduševio za Origena. Jeronim je u oduševljenju za Origena preveo njegovih 28 homilija. No to će oduševljenje kasnije ne samo proći, već će ga Jeronim silovito i odbaciti. Ne posve opravdano.

Papa Damaz I., vrlo je cijenio Jeronima, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evanđelja, tzv. Itale. No Jeronim je stvorio veći dio novog latinskog prijevoda cijele Biblije, slavnu Vulgatu. Radio je preko 20 godina, stavivši tako u službu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kritičnost i radnu sposobnost. Tako je silno došao na glas, dobio na ugledu, da su neki u njemu već gledali budućega papu. No to se predviđanje nije ispunilo.

Kandidat za papu

Nakon smrti pape Damaza (384.), Jeronimova velikog mecene i zaštitnika, sam je Jeronim bio jedan od najozbiljnijih kandidata za papinsko prijestolje. No kad je izabran drugi kandidat, Siricije, Jeronimu izrazito nesklon, on napušta Rim te odlazi najprije u Antiohiju, a potom u Aleksandriju, da bi se nastanio u Betlehemu (386.), gdje će dugo godina živjeti kao pustinjak u jednoj špilji (vjerovao je da se upravo u njoj Isus rodio), te se baviti znanstvenim radom i služiti kao duhovni vođa za redovnike i redovnice u dva ženska i jednom muškom samostanu, koje je utemeljio s jednom ženom imenom Paula.

Jeronim u Betlehemu

Kad je umro papa Damaz, Jeronim je otputovao opet na Istok. Došao je u Betlehem, gdje je osnovao jedan muški samostan, koji je sam vodio. I sada mu još ostalo preko 30 godina plodnoga književnoga rada.

Dao se na prevođenje svetih knjiga s hebrejskog izvornika, a onda na pisanje komentara pojedinim knjigama. Ti su komentari veoma vrijedni zbog mnoštva povijesnih i arheoloških podataka. Njegovi pak povijesni spisi, osobito “De viris illustribus” (O slavnim muževima), puni su vrlo dragocijenih podataka. Od Jeronima imamo 157 pisama. Pisana su, jer su se sa svih strana svijeta mnogi k njemu obraćali za savjet.

Posljednje su Jeronimove godine bile u sjeni mnogih patnja. Zdravlje mu se pogoršalo, a počeo ga sve više ostavljati i vid. Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borbi što ih je vodio cijeli život, umro 30. rujna 420.

Vulgata

Vulgata je naziv za latinski prijevod Biblije s kraja IV. st., što ga je s izvornih jezika na pučki latinski preveo sv. Jeronim, na traženje pape Damaza; naziv se ustalio tek od XVI. st. Prvo je sv. Jeronim 384. priredio recenziju (prijevoda Vetus Latina) Evanđelja i Psalama (Psalterium Romanum), potom je od 389. do 406. s hebrejskog i aramejskoga jezika preveo na pučki latinski cijeli Stari zavjet, a onda s novom recenzijom priredio i prijevod cijeloga Novoga zavjeta na temelju grčkoga izvornika.

Od VII. st. Vulgata je bila općenito prihvaćena u svim kršćanskim crkvama i postala temeljem svetopisamskoga kanona. Rani rukopisi Vulgate nisu sačuvani, kasniji (Codex Fuldensis, VI. st., Codex Amiatinus, VII–VIII. st.) trebali su nužnu standardizaciju, pa je u XIII. st. izišlo kritičko izdanje Vulgate kao Biblia Parisiensis, ali s mnogo pogrješaka, što je potaknulo kritička izdanja.

Rad na kritičkom izdanju otpočeo je 1546., kada je Tridentski koncil proglasio izdanje Vulgate autentičnim (time je određen kanon Svetoga pisma Katoličke crkve), ali je odmah odredio da se počne raditi na ispravljenom izdanju. Nova Vulgata, tiskana 1590., nazvana je po papi Sikstu V. Sikstovom Biblijom; za pape Klementa VIII. doživjela je ispravke pa je 1592. izašla Nova Vulgata nazvana Siksto-Klementina.

Kako ni ona nije dala izvorni tekst Jeronimova prijevoda, Pio X. osnovao je 1907. Komisiju za reviziju Vulgate. Rad su vodili benediktinci iz rimskoga samostana sv. Jeronima; papa Pio II. uključio je i profesore Papinskoga biblijskog instituta.

Pavao VI. je 1965. ponovno utemeljio Papinsku komisiju za Neovulgatu, čije je novo izdanje izišlo 1979. za pape Ivana Pavla II.

Izvori: Hrvatska enciklopedija (enciklopedija.hr), hr.wikipedia.org, bitno.net

Foto: bitno.net

Crtice iz povijesti: Na današnji dan Knin je oslobođen od Nijemaca


Krajem Drugog svjetskog rata pod zidinama Kninske tvrđave vođena je jedna od najvećih bitaka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima – Kninska operacija.

Operacija je završena na današnji dan, 3. prosinca 1944. godine kada je Osmi dalmatinski korpus Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije oslobodio Knin od 15. brdskog korpusa Wehrmachta (oružanih snaga nacističke Njemačke) u čijoj formaciji su bili i ustaše i četnici.

Njemačke snage su imale 6.555 poginulih, a snage NOVJ 677 poginulih.

I. Š.

Foto 1: Ulazak pripadnika Osmog korpusa NOVJ u Knin preko improviziranog mosta koji se nalazio na mjestu današnjeg Atlagića mosta (vlasnik fotografije: Goran Zelić)

Foto 2: Spomenik pripadnicima NOVJ-a poginulima pri oslobađanju Knina. Nalazio se na brdu Spas. Miniran je i srušen 1996. godine od strane nepoznatih osoba (vlasnik fotografije: Goran Zelić)

Turski putopisac 1660. piše kako su Turci obranili Knin “sasjekavši muhamedanskim mačem 47 tisuća nevjernika”


Turski putopisac Elvija Čelebi, poznat i kao Elvija Ćelebija (1611. – 1679.) objavio je 1660. godine djelo u 10 tomova nazvano “Putopis”. Kao što i naslov kaže, riječ je o pravom putopisu nastalom nakon autorovog putovanja Europom i Azijom. U petom tomu autor govori i o Kninu.

Ćelebija piše da je Knin osvojio Gazi Malkoč beg 1553. godine (historiografija kaže da je to bio Husrev beg i da je to bilo 1522. godine).

Piše tako Ćelebija da je Gazi Malkoč beg ključeve grada stavio u futrolu iskićenu draguljima i poslao ih Sulejmanu Veličanstvenome.

Ćelebija je prilično impresioniran Kninom i tvrđavom:

“Ovaj visoki grad je jaka tvrđava koja leži na najvišem vrhu jedne nepristupačne žuto-crvene klisure s koje se on diže do nebeskog vrha i na kojoj se legu orli i sokolovi. Ravni su mu samo gradovi Mardin i Amadija u Mezopotamiji”., piše turski putopisac.

Nejasno je doduše zašto je kninsko brdo Spas na kojem se nalazi tvrđava tada bilo žuto-crveno.

Piše Ćelebija i o tome kako je Fazli paša potukao Mlečane i uskoke koji su pokušali osvojiti Knin od Turaka (s ovim se slaže i histopriografija – ovaj događaj zbio se 1654. godine).

Evo što piše Elvija Ćelebija:

“Mletački general došao je pod ovaj grad Knin s 20 tisuća vojnika, pješaka i konjanika.  Pokupivši uz to sve uskoke koji su se nalazili u okolici Knina, on je imao 90 tisuća pristaša i sa sedam strana je opsjeo Knin te ga je nemilosrdno tukao topovima.

Kad je Fazli paši stigla ta strašna vijest, on je odmah istoga dana okupio 20 tisuća muslimanskih vojnika i ulogorio se na Livanjskom polju. Tu je skupio još 20 tisuća vojnika. Zatim je, s Božjom pomoći, s 40 tisuća izabranih lakih vojnika brzim maršem krenuo prema Kninu tako da su o ponoći ležali u blizini Knina pritajeni u jednom vrbiku.

Iz Banje Luke mu se pridružio Gurdži Mehmed Ćehaja s još pet tisuća vojnika.

Svi oni, odmah po dolasku u Knin, uhvatili su se u koštac s neprijateljem i uz pomoć Božju udarili muhamedanskim mačevima tako strašno da su za jedan čas posjekli 47 tisuća nevjernika, a ostale natjerali na bijeg u planine.

Zatim sa svim ratnicima pođoše u potjeru za neprijateljem koji je bježao. I kad su sa svih strana doveli deset tisuća živih, srditih, umornih, ranjenih i zdravih neprijatelja pred Fazli pašu, on je vojskovođe nagradio svečanim odorama i čelenkama.

Fazli paša je svekolike glave, neprijateljske kapetane, njihove zastave, barjake i medalje s križevima, orgulje i trumpete – s jednim radosnim izvještajem – poslao Porti (u Istanbul) i grad Knin spasio od neprijateljske opsade. Ja, siromah, istina, nisam bio s Fazli pašom u ovom sretnom boju, nego su mi to sada, kada sam vidio ovaj grad Knin, ispričali. Bogu hvala da je ostvarena jedna ovako veličanstvena pobjeda.”, piše Elvija Ćelebija 1660. godine.

Ivica Šimić

 

 

Izbornik