Crtice iz povijesti: Odbojka na Marunuši
Žao mi je što ovaj detalj iz bliže gradske povijesti nisam uvrstio u monografiju „2025 godina grada Knina“. Ovaj mali kninski društveni fenomen s kraja 20. i početka 21. stoljeća ostao je, jezikom engleskih glazbenih kritičara -„underrated“. Našim bi jezikom kazali – nepravedno zapostavljen i zaboravljen.
Riječ je o – Odbojci na Marunuši (O je namjerno napisano velikim slovom jer ovdje nije riječ o sportu nego o društvenom fenomenu). Pokušat ću ovim člankom (u kojem će se naći dosta fotki pa čak i jedan video) ispraviti nepravdu.
Sve je počelo prije punih 25 godina.
Na proljeće sad već davne 1999. godine grupa mladih ljudi koja je izlazila u tek otvoreni kafić Jazz odlučila je urediti tada potpuno zapuštenu i dračom i svim najgorim raslinjem obraslu Marunušu.
Nakon što su iskrčili Marunušu od „džungle“ i pokupili na tone sitnog i krupnog otpada (iznijeli ga na glavnu cestu pa je Komunalno poduzeće moralo pokupiti) – napravili su tu odbojkaški teren.
Iskopali su dvije rupe, salili u betonu željezne stupove, kupili odbojkašku mrežu i – krenuli igrati odbojku.
Igrala se tu odbojka i na plus 40 i po snijegu – i to godinama.
I ne samo to. Priredili su ti mladi Kninjani na Marunuši i jednu suvremenu kazališnu predstavu koju su sami napisali i izrežirali. Bilo je tu naravno i puno nezaboravnih party-ja.
Ta kreativna snaga nastala ovdje na Marunuši kasnije je usmjerena u kulturni i aktivistički rad udruge HUK o kojem smo već pisali na Huknetu.
Osim toga, ova „Odbojka na Marunuši“ je važna jer su kasnije i različite gradske vlasti prepoznavale ljepotu tog mjesta kojega su nastavile sređivati i uređivati i na kojem danas imamo divan rekreacijski centar.
Nadamo se da i od današnje generacije mladih Kninjana, odnosno bar ponekoga od njih, možemo očekivati nekakvu takvu malu akciju – bilo kakvu i bilo gdje u gradu i okolici – koja kasnije može prerasti u neku veću priču.
Tekst: Ivica Šimić
Fotografije i video: Privatne zbirke Miće Samardžije i Borisa Žunića; Foto aparat: Olympus digital camera Nataše Sinobad; Uslikano u kolovozu 2000. godine