Svestranost i talent kakvi se rijetko sreću krase ovu umjetnicu koja se nakon života u Opatiji, Zagrebu i Splitu kroz projekte sve više približava svojim korijenima – kninskom i bukovačkom kraju. O njenom umjetničkom i stvarnom povratku u zavičaj kao i o njenim projektima popričali smo kroz ovaj intervju.
Tvoja skupina Cabaret à la carte zapravo je jedini pravi cabaret u Hrvatskoj. Ima li u Hrvatskoj publike za taj vid umjetnosti i koliko je u vašem „probijanju“ pomogao jako zapažen i dobro ocijenjen nastup u Super Talentu?
MIslim da svatko treba teatar. Čak i kad ne znaju da ga vole, ljudi kazalište trebaju. Ovaj projekt zadao si je uzbudljiv, ali i izazovan zadatak: da dovede kazalište na mjesta gdje mu se najmanje nadate, u vrijeme kad ga ne očekujete i pred publiku koja nema pojma što joj se sprema. Tako smo bili na trgovima, terasama, ljetnim kinima, televiziji, festivalima alternativne glazbe, pa i u pokojem parku pod tvrđavom.
Mjuzikl je velik i skup format, a mi smo ga pokušali ‘kondenzirati’ u oblik koji stane u moj monovolumen: septet sastavljen od glazbenica, plesačica i pjevačice, efektnih ali praktičnih kostima i scenografije.
Pametniji od mene naučili su me, svaki projekt ima svoju publiku. Pitanje je samo koliko je ona velika i zagrižena. Naša se svakako širi i njegovanje te veze s publikom je možda najzahtjevniji, najmanje predvidiv i najljepši dio našeg posla.
Čini mi se da talent showovi imaju smisla za one ljude koji već imaju završene projekte, otvorene plesne škole, snimljene albume. Zaista brzo možete dobiti veoma veliku vidljivost, ali ju treba brzo i iskoristiti, to je medij koji ‘melje’ i sutra te već nema. Nama je svakako pomogao narasti tu jednu ‘stepenicu’ koju bismo uobičajenim putem mnogo duže savladavali. Točno se sjećam, bila sam poznata osoba nekoliko tjedana, jako čudan osjećaj. Doslovno su me ljudi zaustavljali na cesti. Ima i to svojih izazova, treba čovjek biti stabilan u glavi da se ne poistovjeti previše s tim novim, ‘slavnim’ identitetom.
Kako bi ti, svojim riječima, opisala cabaret i što on pruža publici?
Ako ćemo iskreno, i meni je teško jedinstvenom definicijom obuhvatiti formu cabareta i što je on danas. Naš cabaret nastoji donijeti zabavni sadržaj koji kroz kvalitetan sadržaj podvaljuje publici dublje umjetničke i filozofske poruke.
Dolazim s riječkog kulturnog područja, iz vremena kad su lokalni demo i profi bendovi non-stop svirali po festivalima i klubovima. Svi prijatelj su mi imali po par bendova. Mislim da sam više muzike poslušala uživo nego reproducirane. I upravo taj čin izvedbe, činjenica da se publika i izvođači nalaze kako bi u zajedničkoj prisutnosti slavili humanost, život i jedni druge, za mene je najvrjednije, najfascinantnije i najsvetije što mogu primiti i pružiti.
Zato mi je u ovom projektu jako važno vizualno bogatstvo i preciznost, ali i smislen i kvalitetan glazbeni sadržaj i slijed, kao i stilska dosljednost žanru i razdoblju. Kad je struktura dobro postavljena, otvaramo mogućnost za improvizaciju, nered i opću budalaštinu. Budalaštinu ipak osobito cijenimo i njegujemo. Mislim da u njoj spava istina.
Osim Cabareta počela si se baviti i glumom. Sa svojim alter egom „Kate koju znate“ radiš predstave i skečeve za djecu koji su jako dobro primljeni među najmlađom publikom. Što te je inspiriralo za taj segment tvoje umjetničke karijere? Tko je Kate koju znate i zašto je djeca vole?
Evo ja sam bila izvrsna učenica i studentica uvijek, a na kraju sam samouka u svemu što mi je važno. Kao da su najbolje stvari došle potpuno slučajno, gdje ih nisam očekivala.
Tako je i s Kate koju znate. Bio je lockdown, zabavljala sam se kompostom, uređivanjem dnevnog boravka i pečenjem kolača, i umirala od dosade. Onda sam se pitala, kako li je samo djeci mojih prijatelja bez baka, vrtića, parkova. I kako li je mojim prijateljima s tom djecom. Pa sam ponudila priču za laku noć jedan utorak. Utorci su se zaredali i spontano smo došli do novog projekta koji je onda uzeo neki svoj zamah, kako to već biva.
U mojoj obitelji postoji duga tradicija pripovijedanja, koja seže još u vrijeme usmene književnosti. Oduvijek sam osjećala pripovjedačicu u sebi, ali je evo trebala korona da ju aktualizira.
Tako da taj svoj alter-ego ne osjećam kao glumicu, već upravo kao pripovjedačicu, a sva izvedbena znanja su onda samo alati za pričanje priča.
Tvoj najnoviji projekt je film „Ružno pače“. Kako si se uopće odlučila snimiti film, gdje je snimljen, gdje si našla filmsku ekipu? I gdje ljudi i djeca mogu pogledati film?
Film je bio logičan nastavak priča iz Katinog kućnog teatra. Priča je to o odrastanju u sredini kojoj se ne možemo konformirati, iz koje uvijek stršimo, koliko god nastojali biti manji i neugledniji od onoga što zaista jesmo. I o samospoznaji, konačnom pronalasku vlastitog jata.
U tom smislu ima neke veze i s naslijeđem, s pitanjem identiteta. Manastir na Krki mjesto je gdje su se moji baka i djed upoznali, gdje sam krštena, mjesto koje za mene ima jednu posebnu snagu, nevezanu za religiju. Pogled s Pištavaca na slajdovima mog tate projiciranima na zid dnevnog boravka u Opatiji u vrijeme teško za čučevski kraj također je označilo moj pogled, pa tako i vizuale filma. Prošle mi je godine preminuo djed, pa je ovaj film između ostaloga hommage precima. Lik rode, primjerice, ima frizuru moje bake i radni mantil mog djeda.
Film je podržalo Ministarstvo kulture, partneri na projektu su Udruga Atribut i IKS festival, a sniman je u Nacionalnom parku Krka i Fairytale Villageu Krka. Redatelj Toni Wagner i asistentica produkcije Višnja Jurišić su iz Splita, a kninske snage predstavljaju direktor fotografije Stjepan Tomić i montažer i skladatelj Duško Korlat, zaista majstori svog zanata.
Film je dostupan na youtube kanalu Kate koju znate.
Zaredala si s dolascima u Knin i Bukovicu. Najprije nastupi s Cabaret à la carteom, pa predstave za djecu sa svojim alter egom „Kate koju znate“ i na kraju prapremijera filma „Ružno pače“. Je li ovo često umjetničko boravljenje u Kninu zapravo nesvjesno vraćanje korijenima i psihološka priprema za konačni fizički i duhovni povratak u svoj zavičaj?
Ne znam. Možda nesvjesno 🙂
Hoću li doći živjeti ovdje? Ne mogu zamisliti takav razvoj događaja, ali mnogošto nisam zamišljala, a dogodilo se. Tko zna.
Bukovački i dinarski kraj krase humanost i bliskost u ljudskim odnosima što je sve teže pronaći u otuđenom svijetu u kojem živimo. Ali krasi ga i patrijarhat koji teško može goditi emancipiranoj ženi. Je li ženi u donošenju odluke o povratku u dinarski kraj važnija ta humanost koju taj kraj ima ili liberalne vrijednosti suvremenog zapadnog društva koje ovaj kraj nema. Kako to pomiriti?
Mislim da je ključ u putu samospoznaje. Uporno, disciplinirano i tvrdoglavo inzistiranje na pitanju tko sam. Ne znam odgovori li se to ikad zaista, ali približavanje vlastitoj srži bez sumnje donosi mir i hrabrost koji nam trebaju da bismo djelovali kako vjerujemo da je ispravno i autentično.
Meni isto nije jasno kako jedna praktična feministica vrti dupetom po bini i šeta u korzetu. To nema nikakvog smisla. A opet, imam jasnu i čistu potrebu za takvim izrazom i s vremenom me on oslobađa od vlastitih koncepcija same sebe. Ta nenadana sloboda koja se otvara proces je koji zasigurno prolazim i za sebe i za žene u publici, moguće i za sve ljude koji se u njemu mogu prepoznati.
I dalje volim snagu i stabilnost muškarca. Evo danas mi je pukla guma u Radučiću i pomogla su mi četvorica krasnih muškaraca u nekom za mene prirodnom slijedu događaja. Hvala im.
Mjesto žene u društvu svakako se mijenja, svima nam je to potrebno. Pitanje je kako se posljedično mijenja mjesto muškarca i na koji način možemo podržati jedni druge u tom procesu.
Kako ti se čini Knin kao grad. Mislim tu i na ljude u njemu koje si upoznala?
Jedan je knjižničar gledao veoma komercijalni zabavni program na televiziji. Ne bi čovjek očekivao da on prati takav program. Ja sam bila na televiziji. Ne bi me čovjek očekivao u takvom programu. Knjižničar je primijetio moje prezime i istražio moje porijeklo. Podijelio je na facebooku klip mog nastupa s porukom o talentiranim Bukovčankama. Ne bih očekivala da me Bukovica svojata, ali bilo mi je to simpatično.
Jedan je organizator festivala bio sasvim protiv da mu trupa kao moja gostuje. Knjižničar ga je nekako nagovorio. Ne bi nas nitko očekivao na takvom događanju. A ipak, sve je teklo prirodno i spontano kako samo život zna složiti. Od tada, kroz Knin sam provela širu obitelj, mnoge prijatelje, ostvarila ovdje nekoliko projekata i proživjela mnoge mnoge dragocjene trenutke.
Od tada poznajem ljepši obraz Knina. On je za mene postao prostor slobode, solidarnosti i dirljive, čak bolne ljepote.
Razgovor vodio i fotografirao: Ivica Šimić
S velikim zadovoljstvom udruga Atribut poziva vas u utorak da treću godinu zaredom posjetite Dječji GRR Fest koji je od sad dobio ime GLL Fest.
I ovaj tjedan nastavlja se s kazališnim ljetom na Kninskoj tvrđavi. U organizaciji Grada Knina i Turističke zajednice grada Knina u nedjelju 1. kolovoza s početkom u 21 sat održat će se predstava „Uvijek će nam ostati ljubav“ u izvedbi Teatra Rugantino. Ulaz je besplatan!
U petak nam u Knin po treći put stiže world music, etno / jazz poslastica ”Hojsak i Novosel”. Koncert počinje u 20:30h, a održat će se u A3 voćnjaku.
U sklopu ljetnog programa u organizaciji Grada Knina i Turističke zajednice Grada Knina, u četvrtak, 15. srpnja, s početkom u 21:00 sat na Kninskoj tvrđavi održat će se predstava „Na parove razbroj s’“ u izvedbi Glumačke družine Histrion. 
ŽENE MAŠINE dolaze u Knin!!!
U subotu će se na otvorenom prostoru iza kluba A3 održati koncert na kojem će svirati Aklea Neon i J.R. August.
Poznati fotograf Damir Hoyka predstavit će u srijedu u Kninskom muzeju na tvrđavi u 19 sati svoj prvi roman za djecu naziva: „Pustolovine Tizi Enili: Eksperiment“.