Predstavljamo sedam kninskih rijeka
Kroz naš grad protječe ukupno sedam rijeka.
Osim tih sedam, na administrativnom području Grada Knina ima njih još poput Došnice u Golubiću ili Mračaja u Strmici no one se ne mogu nazvati kninskim rijekama jer nemaju veze sa samim gradom.
Kriterij da bi se rijeka nazvala kninskom je vrlo jednostavan – da protječe kroz grad ili u neposrednoj blizini grada, odnosno još konkretnije – da se s rijeke vidi kninska tvrđava.
A kninska tvrđava vidi se s ovih sedam rijeka – s Krke, Butižnice, Radljevca, Kosovčice, Krčića, Orašnice i Marčinkovca.
Predstavljamo u ovom članku pojedinačno svaku od ovih rijeka i to redoslijedom – po duljini toka.
Marčinkovac ima duljinu toka pet kilometara. Isto toliko je duga i Orašnica. Krčić je dug 10,5 kilometara, Kosovčica 15 kilometara, Radljevac 20 kilometara, Butižnica 38 kilometara, a Krka 72,5 kilometra.
Tim redosljedom ćemo ih i predstaviti..
MARČINKOVAC
Ovo je jedina kninska rijeka koju geografi nisu istraživali i o kojoj nema niti jednog znanstveno istraživačkog zapisa. Nakon što pročitate tekst, bit će vam jasno zašto se nitko nije htio „bakćati“ s ovim vodenim tokom.
Užasno komplicirana rijeka! Morao sam napraviti pravo malo istraživanje da je „provalim“. Jer ova rijeka ima šest rukavaca i netko neupućen bi ovdje izbrojao šest rijeka.
Najprije sam obavio razgovor sa starim mještanima, a onda krenuo u terensko istraživanje, odnosno praćenje korita svih tih rukavaca. A to je uključivalo samoozljeđivanje prolaskom kroz neprolazno grmlje, upadanje u vodu i poluživo blato, neovlašteni ulazak u tuđe posjede, razgovor s psima čuvarima i slične nimalo simpatične dogodovštine.
Dakle, najkompliciranija od sedam kninskih rijeka je Marčinkovac ili Čikola (razlikovati od drniške Čikole) zbog svojih sumanutih rukavaca.
Počnimo od izvora.
Ova rijeka izvire iz Šimića vrela (iz kojeg se pitkom vodom napaja cijeli Knin). Nekoliko stotina metara od samoga izvora rijeka se račva na dva rukavca. To račvanje nastalo je radom ljudskih ruku, još iz davnih dana, kako bi se natopila obradiva polja i gradili mlinovi. Lijevi rukavac zove se Marčinkovac, a desni Čikola.
Idemo dalje.
Marčinkovac se zatim sam dijeli na dva rukavca i spaja se u jedan kod Kotaraševog mlina.
Čikola se također dijeli na dva rukavca koja se spajaju nedaleko od „Tri jablana“.
Dva glavna rukavca, Marčinkovac i Čikola opet se stapaju u jednu rijeku oko tristo metara ispod Kotaraševog mlina, a obje nose podjednako vode.
A onda se rijeka, da bi potvrdila status najkompliciranije – opet račva na dva rukavca ispod prvog zelenog željezničkog mosta, ispod Sinobadove glavice. Jedan se rukavac ulijeva u Butižnicu ispod Bulnoga mosta, a drugi stotinjak metara prije.
Duljina toka ove rijeke koja nikad ne presuši je oko pet kilometara. Slika koju vidite je jedan od rijetkih trenutaka ove rijeke kada je cjelovita – bez rukavaca.
Ova rijeka ima još naziva poput Kotlarica i Mlinarica.
Za izvor ove rijeke, poznatiji kao Šimića vrelo, vežu se i mistične priče. Dvjestotinjak metara od izvora nalaze se visoke stijene (kukovi) unutar kojih je nekad bio prolaz za veliko podzemno jezero.
Taj prolaz je sad zazidan, zbog bojazni da netko ne bi zatrovao vodu, jer se grad Knin napaja vodom iz toga jezera.
U svojoj knjizi iz 1878. “Prirodni zemljopis Hrvatske”, Vjekoslav Klaić piše: “…Nedaleko odatle uzdižu se sa svake strane po jedan, a jedan u sriedi do deset metara visoki kamen, nazvan Uzdah-kamen. Ispod tog kamena kao na vrata ulazi se u jedno čarobno jezero. O tom kamenu i jezeru prosti puk svakojakih čudnih basna povieda, ali mu je jedna i istinita, ona naime, da je glasoviti junak i četovođa fratar Kesica, izagnavši Turke iz Drniša, gonio jih do Uzdah kamena i u to jih jezero mnogo natjerao”.
ORAŠNICA
Orašnica izvire južno od Vrpolja u sjevernom rubu Kninskoga polja podno Crvena kuka (492 m) na kontaktu jurskih vapnenaca i dolomita. Otječući prema jugu proširuje svoju aluvijalnu ravan koja se kod glavice Monti (254 m) spaja s ravnicom Krke.
Orašnicu hrani nekoliko vrela od kojih je najjače Crno vrelo kod Jelića.
Gornji dio toka Orašnice je potpuno ekološki očuvan, dok je donji u cijelosti reguliran zemljanim i betonskim nasipima kako bi se Knin zaštitio od poplava i isušile močvare u kojima su obitavali malarični komarci.
Orašnica je duga pet kilometara. Nekad se u Krku ulijevala kod današnjeg Vatrogasnog doma, a danas joj je ušće pomaknuto kilometar uzvodno.
Ova kninska rijeka nikad ne presuši.
KRČIĆ
Rijeka Krčić je skrivena u kanjonu usječenom u jugozapadne padine Dinare, dubokom i do 450 metara. Izvire zapadno od sela Kijeva u podnožju 1831 metar visokog vrha Dinara na planini Dinari, najvišeg planinskog vrha u Hrvatskoj. Duga je 10,5 kilometara, uz Topoljski buk ima još dva lijepa slapa, a uz tok rijeke se nalazi i 15 pećina.
Za ovu rijeku znaju svi, a o njoj nitko ne zna ništa, iako je riječ o jednom od najmanje zagađenih vodenih tokova Europe. Krčić je predložak iskonske, nedirnute prirode. Duž rijeke postoje fascinirajući geološki oblici, a sam kanjon spada među najljepše hrvatske krajolike.
Krčić nema stalni tok. Presušuje od sredine srpnja do kraja rujna, ali razdoblje presušivanja u izrazito suhim godinama zna potrajati i do sredine studenoga. Fenomen presušivanja Krčića još nije znanstveno dovoljno izučen.
Naime, Krčić presahne iako na njegovom izvoru postoji stalni protok vode koji ni za ekstremno suhih razdoblja ne pada ispod jednog prostornog metra u sekundi. Pretpostavlja se da rijeka ponire, ali nije poznat odnos podzemnih voda Krčića i izvora rijeke Krke.
Osim ekološke očuvanosti i fascinantne ljepote, ono što ovu ćudljivu malu rijeku čini drugačijom od svih drugih je njeno ušće. Krčić se nakon kratkog čudesnog toka, spektakularnim slapom, koji se zove Topoljski buk ili slap Krčić ulijeva u izvor rijeke Krke.
Do ušća Krčića se može doći pješice ili automobilom kroz selo Kovačić, tri kilometra sjeveroistočno od Knina, a do izvora se može i cestom od Kijeva. Duž cijelog toka Krčića postoji i za automobile prohodna neasfaltirana cesta (stara cesta Knin-Split, odnosno Knin-Vrlika, poznata kao Napoleonova cesta, izgrađena 1784. godine). Pješaku treba oko dva i pol sata hoda od ušća do izvora.
KOSOVČICA
Glavno vrelo Kosovčice je u Riđanima kod Borića. Ovo vrelo kao i niz susjednih u jugoistočnom rubu polja uvjetovano je kontaktom vapnenaca s nepropusnim verfenskim i dolomitičnim naslagama u podlozi.
Kosovčica sabire vodu i s brojnih vrela sa zapadne i istočne strane Kosova polja te iz središnjeg dijela ravni podno verfenskih glavica. Na zapadnom rubu Kosova polja javlja se šest nestalnih vrela, a na istočnom sedam, od kojih su neka stalna. Ova su vrela na kontaktu višeg vapnenačkog okvira s nižim nepropusnim trijaskim naslagama.
Ljeti joj je protok vrlo slab, ali u kasnu jesen i proljeće nabuja pa poplavi donji dio polja prije utoka u Krku. Razlivena voda Kosovčice napaja Šarena jezera i Burumsko jezero.
Kosovčica je zanimljiv i slikovit vodeni tok. Ulijeva se u Krku u blizini Kapitula.
Na slici – ušće Kosovčice (desno) u Krku (lijevo), blizu Kapitula.
Duga je 15 kilometara i nikada ne presušuje.
RADLJEVAC
Rijeka Radljevac izvire u Plavnu, a ulijeva se u Butižnicu u Kninu blizu Bulnoga mosta.
Plavanjsko polje formirano je na kontaktu triju petrografskih zona: verfenskih škriljavaca, trijaskih dolomita i manjih krpa vapnenca. Ovakav sastav pogoduje vrlo snažnoj eroziji izvorišnih krakova pa Radljevac nanosi znatne količine materijala u Butižnicu.
U ljetnim mjesecima ova rijeka presuši. Duljina njenog toka je oko 20 kilometara. Po rijeci je naziv dobilo i selo blizu Plavna.
Evo i par crtica o ovoj rijeci iz “Kninskog rječnika”:
“Radljevac je jedna prekrasna, tipično planinska rječica koja je nekad u svom radljevačkom i plavanjskom koritu imala puno slapova, brzaca, prezida i bukova u kojima su se kupala djeca. Bila je puna pastrva, mrenova, rakova i zmija. Imala je i dosta mlinova koji su osamdesetih prestali s radom. Vodu Radljevca su seljaci koristili za natapanje škrte dalmatinske zemlje sistemom kanala. Inače, Plavanjci su se rugali Radljevčanima kako su oni, jer su malo selo – rep od Plavna. Radljevčani su im odgovarali da su Plavanjci – ono ispod repa”.
BUTIŽNICA
Rijeka Butižnica (netko je zove Brzica, a netko i Matica) desna je pritoka Krke. Duga je 39 kilometara i ima sedam pritoka: Duler, Bošnjančicu, Crni potok, Mračaj, Došnicu te kninske rijeke Marčinkovac i Radljevac.
Butižnica izvire na prijevoju Kaldrma u Lici. Nastaje iz tri izvorišna kraka: Dugoga polja, Zavlake i Jelenačke drage.
Ova je rijeka stalna pritoka Krke i jedina nema karakteristike krške rijeke. Planinski reljef i petrografski sastav osnovni su faktori obilnosti i konstantnosti Butižnice.
Stoljećima je zadavala velike brige Kninu jer je izazivala velike poplave. Butižnica se tada u Krku ulijevala podno sjevernog dijela brda Spas (kod današnjeg prenoćišta “Bićanić”). Najveće poplave su se dogodile 1846., 1882. i 1894. godine.
U dva navrata, od 1850. do 1860. i od 1892. do 1896. trajali su obimni radovi na produbljivanju korita rijeke Krke na ušću Butižnice te regulaciji donjeg toka Butižnice i njenog desnog pritoka, rijeke Radljevac, ali to nije riješilo problem pa je izgrađen nasip koji je ušće Butižnice pomaknuo dva i pol kilometra nizvodno (danas to ušće nosi naziv Sastavci). Taj su nasip 1915. godine probile velike vode pa je izgrađen novi, veći i čvršći, 1923. godine.
Godine 1981. na Butižnici je, u gornjem dijelu Golubićkog polja, izgrađena hidroelektrana, a dio toka rijeke ukroćen je umjetnim jezerom. Nažalost, tim zahvatom je ‘ubijen’ 30 metara visoki Golubićki vodopad preko kojega se voda prelijevala iz Golubićkog u Kninsko polje.
Za Butižnicu se veže i više legendi.
Između brda Spas i Žagrovica, gdje Radljevac i Marčinkovac utječu u Butižnicu, nalazi se Bulin ili Bulni most.
Legenda kaže da ‘neka “gizdava bula’, Turkinja bi zaljubljena u nekoga ‘kršćanskoga junaka’.
Bulin brat u borbi ubi tog ‘kršćanskog junaka’, njezinog ljubljenog, a ona se žalosna zbog toga utopi i most po njoj dobi ime.
Jedna, još starija legenda veže se za Butižnicu.
Rimski kroničar Dion Kasije, nakon što je 9. godine poslije Krista slomljen otpor ilirske Ardube (za koju neki pretpostavljaju da je bila na sjevernom dijelu brda Spas) piše: „Ponosne ilirske žene sa djecom u naručju bacaju se za zidina grada u vatre koje plamsaju svud okolo te u rijeku samo da ne postanu rimske robinje“.
KRKA
Čarobna i enigmatična rijeka. Zrači svojom meditativnom mirnoćom. Sve do slapova. Tamo se mirnoća pretvara u snagu koja oduzima dah.
Jedna je od najljepših i najneobičnijih, ali i najzagonetnijih europskih rijeka. Ni danas se pouzdano ne zna gdje joj je izvor. Ne zna se točno ni gdje je njezino ušće, ali se zna da njena jezera u stvari nisu jezera.
Njeni najljepši ukrasi – slapovi nisu tek fizičke zapreke u vodenom toku nego živa bića koja se rađaju, rastu i umiru.
Krka ima 2 sutoka, 5 pritoka, 7 slapova i 11 jezera. U njenim vodama, jezerima, močvarama, kanjonima i na obalama živi 222 vrste ptica, 8 vrsta vodozemaca, 19 vrsta gmazova, 46 vrsta sisavaca, 18 vrsta netopira, 10 vrsta zmija, 9 vrsta zvijeri, 3 vrste kornjača, 6 vrsta guštera, 8 vrsta žaba, 101 vrsta kornjaša, 860 vrsta biljaka te 18 vrsta slatkovodnih riba, od kojih čak 10 endemskih.
Krka je ihtiološki najbogatija rijeka jadranskog slijeva. Iako su u nju unijete tri riblje vrste, ona ipak ima očuvanu izvornu ihtiofaunu, pa je cijenjena kao ihtiološki spomenik najviše svjetske kategorije. Osim po brojnosti ribljih vrsta, Krka je prvorazredni spomenik prirode po brojnosti i raznovrsnosti ptica, pa spada među najvrjednija ornitološka područja Europe.
Dužina Krke je 72,5 kilometra, površina porječja je 2.083 kilometra četvorna, a ukupni pad je 242 metra. Krka teče Podinarjem, Kninskim poljem, Prominom, Bukovicom, šibenskom Zagorom i šibenskim primorjem.
Krka ima 7 slapova: Bilušića buk, Brljan, Manojlovačke slapove, Rošnjak, Miljacku, Roški slap i Skradinski buk. Krka tvori i 11 jezera i to Prukljansko, Veliki vir, Veliki golubinjak, Mali golubinjak, Pile, Veliko jezero, Jezero nad Palinama, Šupukovo, Visovačko, Brljansko i jezero Babić. Pritoke Krke su Kosovčica i Čikola – lijeve, te Orašnica, Butižnica i Guduča – desne. Krka ima i 8 otoka: Visovac, Dračevica, Ivanjac, Kalički busen, Marcelinuša, Veliki busen, Mali busen i Bara sv. Jere.
Još se pouzdano ne zna gdje Krka izvire (iako je službeni podatak da izvire ispod slapa Krčić), niti gdje se ulijeva u more. Ne zna se ni točna površina njenog porječja.
Službeni podatak govori o 2.083 kilometra četvorna, neki drugi podaci govore o 2.610 kilometara.
Znanstvenici nisu uspjeli otkriti ove enigme unatoč višegodišnjem istraživanju, ponajviše zbog posebnosti krškog područja kojim Krka teče, odnosno zbog nemogućnosti određivanja granica prema vododijelnicama vidljivim na reljefu kao i zbog složene nevidljive mreže podzemnih vodenih tokova, šupljina i poroznih masa.
Znanstvenicima posao otežavaju i velike razlike između ljetnog i zimskog porječja Krke.
Ljeti presahnu mnoge izdašne pritoke, a zimi ne samo što je u njima obilje vode, nego im se pridruže i vode iz porječja drugih rijeka. Tada do Krke dopiru vode iz Like, iz Gackog polja, pa čak i iz Bosne.
Tek kad znanstvenici uspiju približno točno istražiti pritjecanje podzemnih voda u Krku moći će se pouzdano zemljopisno odrediti u kojoj mjeri je Krka dalmatinska, lička ili bosanska tekućica, a koliko je u pravu narod koji već vijekovima tvrdi da Krku rađa planina Dinara.
Glavni izvor rijeke Krke nalazi se u špilji ispod sedrene barijere Topoljskog buka. Taj izvor krški je fenomen koji je dobro geološki i speleološki izučen, ali nije do kraja odgonetnut. Pretpostavlja se da nedaleko od otvorenog toka Krčića postoji podzemni vodeni tok koji djeluje kao otvoreni. Kroz sifon izvora speleolozi su uspjeli doći do spilje ispod slapa. Izdašnost ovog izvora je od 80 do 95 pošto vode svih Krkinih izvora.
Izvor Krke koji se zove Mali izvor, nalazi se uz lijevu obalu Krke, 150 metara nizvodno od Glavnog izvora. Taj je izvor neovisan o glavnom izvoru, a izdašnost mu je 10 do 15 pošto ukupnih voda Krkinih izvora.
Takozvani treći izvor rijeke Krke treba tražiti na lijevoj obali, pedesetak metara nizvodno od glavnog izvora. Izdašnost mu je 3 do 5 posto ukupnih voda Krkinih izvora.
Krčić i Krka su u ne tako davnoj geološkoj prošlosti bili jedna rijeka. O tome postoje brojni dokazi, a najvažniji je postojanje naslaga mrtve sedre visoko iznad sadašnjeg korita Krčića. Ta rijeka izvirala je ispod Dinare, a u more se ulijevala daleko izvan Šibenske luke. Vjerojatno je završavala deltom, a njezin kanjon bio je današnji morski tjesnac između otoka Drvenika i istočnih obala otoka Zlarina. S vremenom, zbog promjene klime, ali i djelovanjem čovjeka Krčić je postao periodična tekućica, a izvorom Krke se počelo smatrati nepresušno vrelo ispod Topoljskog buka u podnožju brda Krševca. Tako su od jedne rijeke nastale dvije, ali neupućene i danas zbunjuju.
Onaj tko ne zna tu tajnu teško ce prepoznati gdje završava jedna, a počinje druga rijeka. Njihova se veza očituje i u imenu Krčića koje je deminutiv imena rijeke Krke.
Krka je imala i Bobodolsko jezero koje više ne postoji. Nalazilo se nekoliko kilometara nizvodno od Knina na samom ulazu u kanjon Krke. Bilo je dugo 1100, a široko oko 300 metara. Mnogi su smatrali da je taj dio toka rijeke Krke, na prijelazu iz prostranog Kninskog polja u uski kanjon bio najljepši, no priroda je morala ustuknuti pred potrebama i snagom čovjeka. Kako bi grad Knin i Kninsko polje bili zaštićeni od poplava, u četiri su navrata (1834., 1895., 1953. i 1954. godine) miniranjem sniženi Bilušića buk i Čavlinov brzac. Tako je omogućeno lakše otjecanje velikih voda Krke, a Bobodolsko je jezero pretvoreno u polje.
Najpoznatije životinje koje žive na području Krke su šišmiši i čovječja ribica.
Kanjon rijeke Krke cijelom je svojom dužinom nastanjen šišmišima. Na području Krkinog Nacionalnog parka živi čak 18 vrsta tih letećih sisavaca. Populacija šišmiša u kanjonu Krke, ali i kanjonu Čikole sustavno se istražuje, pa se zna da su najvažnija i najbogatija staništa šišmiša Skradinski buk, kanjon rijeke Čikole kod tvrđave Ključ, Roški slap, izvor-špilja Miljacka i područje Manajlovačkih slapova. U špilji Miljacka obitava najveća poznata kolonija dugonogih šišmiša u Europi.
Čovječja ribica spada među najneobičnija živa bića na planeti Zemlji. Taj vodozemac živi samo u podzemnim vodama krša i izvanredno je rijedak. Diše plućima, ali tijekom cijelog života zadržava vanjske škrge i dva para škržnih pukotina. U vodi hladnijoj od 16 stupnjeva Celzija rađa žive mlade, a u vodi toplijoj od 16 stupnjeva leže jaja. Tokom speleoloških istraživanja na području Nacionalnog parka Krka otkriveni su primjerci čovječje ribice u špiljama oko izvora Miljacke u središnjem dijelu toka Krke.
Krka ima i svoja praimena: Katarates, Tyrus, Titius i Kerka.
Na dijelu toka Krke (46 kilometara toka) osnovan je Nacionalni park Krka.
Tekst i foto: Ivica Šimić