CURIA REGIS: Što kaže „kletva“, a što povijesni izvori o smrti kralja Dmitra Zvonimira?
Piše: Mate Božić
Kada govorimo o starohrvatskoj prošlosti, o kojoj je do danas sačuvano relativno malo podataka, vrlo je bitno razlučiti što je povijesna činjenica, a što mit… Jedan od takvih istaknutijih primjera je naravno legenda o Zvonimirovom ubojstvu, odnosno kletvi. Tako, prema hrvatskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina tzv. „kletva kralja Zvonimira“ izvorno glasi: „…koji ležeći u krvi izranjen velicim bolizni, prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatk njih bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili.“. Prema tome, navedena kletva bi se odnosila na najavu skorašnje tuđinske vladavine u Hrvatskoj, koja bi, prema nekim tumačenjima, trajala tisuću godina, tj. do 2089. – budući je Zvonimir umro 1089. godine. Prema toj legendi, Zvonimira su ubili predstavnici nezadovoljnog naroda (koji se nije želi odazvati pozivu na križarski rat) 20. travnja na saboru koji se održao u „petih crikvah u Kosovi“ – tj. današnjoj Biskupiji kod Knina.
Lokalitet „Pet crkava“ u Biskupiji kod Knina (Bukurovića podvornica, Crkvina, Lopuška glavica, Stupovi – dok je na mjestu pete crkve podignuta pravoslavna crkva Sv. Trojice, koja se nije arheološki istraživala), gdje je prema legendi kralj Zvonimir bio ubijen; Bijaći s ostatcima crkve Sv. Marte, na granici donjokaštelanskog i trogirskog polja (danas na administrativnom području grada Trogira) – stvarno mjesto kraljeve smrti
Međutim, unatoč ustaljenom vjerovanju u kraljevu kletvu i Zvonimirov tragičan kraj (u posljednje vrijeme opjevanoj i u popularnoj pjesm), povelja kralja Stjepana II. izdana 1089. u Šibeniku, a vezana uz današnju Kaštel-Gomilicu, izričito navodi Zvonimirovo preminuće i time kao povijesni izvor definitivno opovrgava (mnogo kasnije nastalu) predaju o njegovu ubojstvu. Naime, ta isprava čak spominje i „spis“ koji je poglavarici splitskog ženskog samostana Sv. Benedikta „izdan od nedavno preminulog kralja Zvonimira“. Osim toga, splitski kroničar Toma Arhiđakon sredinom XIII. st. piše kako je Zvonimir „platio dug smrti“, što je specifični kršćanski izraz koji upućuje na isključivo naravnu smrt kralja.
Isprava kralja Stjepana II. izdana 8. rujna 1089. u Šibeniku, a u kojoj se spominje i „nedavno preminuli kralj Zvonimir“; „Smaknuće Ljutomišla“; J. F. Mücke, druga polovina XIX. stoljeća – jedino djelo domaćeg historicizma koje prikazuje ubojstvo nekog hrvatskog vladara (Ljudemisl je bio ujak kneza Borne i prema nekim izvorima njegov kratkotrajni nasljednik)
Povjesničar Ante Jadrijević u svojoj raspravi iz 1967. godine zaključuje kako se sve kasnije predaje o nasilnoj kraljevoj smrti zapravo odnose na jednog drugog hrvatskog vladara i nešto ranije povijesno razdoblje. Točnije, na vladavinu kralja Miroslava sredinom X. stoljeća, koja je doista tragično završila, kako izvještava Konstantin Porfirogenet: „njegov je sin Miroslav, poslije četvorogodišnjeg vladanja, bio ubijen od bana Pribine…“. No, ako je 20. travnja kraj Knina bio ubijen Miroslav, a ne Zvonimir – gdje je doista umro taj kralj o čijoj su se vladavini isplele brojne legende?
Pretpostavljeni izvorni izgled sjevernog dijela dvorskog sklopa u Bijaćima (T. Marasović); Rekonstrukcija crkve Sv. Marte koja je nekada stajala na današnjem arheološkom lokalitetu Bijaći („Hrvatski kraljevi“)
Jadrijević u istoj raspravi navodi zapis Dubrovčanina Jakova Lukarevića iz XVI. st.: „Nel detto tempo mori Suonimir re di Croatia, et fu portato a sepelire in Bichiay nell’ isola Metabure in san Antonio dove si sepelivano i re del paese…“. Autor ga tumači ovako: „U spomenuto vrijeme umrije Zvonimir, kralj Hrvatske, u Bihaćima, i bi ponesen na ukop na otok Metabure, u sv. Antuna, gdje se pokapahu domaći kraljevi…“. Prema tome, Zvonimir je umro u Bijaćima, a pokopan je na otoku Sv. Marije u Solinu!
Crtež nastao prilikom istraživanja crkve Sv. Marte u Bijaćima početkom XX. st. s nacrtom vjerojatnih ostataka vladarskog dvora Trpimirovića (desno); Sudionici projekta „Sačuvajmo Bijaće u 21. stoljeću“ u Bijaćima 3. ožujka 2015. godine uključujući i povijesne postrojbe: „Vitezovi kralja Zvonimira“ (Knin), „Domagojevi strijelci“ (Vid) i „Tomislavova straža“ (Split)
Vratimo li se dalje u prošlost – na istom mjestu gdje je, prema povijesnim izvorima, krajem XI. stoljeća umro kralj Zvonimir, u IX. st. izdane su Trpimirova i Muncimirova povelja, odnosno po prvi put je zabilježeno hrvatsko ime (852. godine). Bijaći se često spominju i kasnije: u ispravi kralja Zvonimira, u umetku Supetarskog kartulara, u zaključcima splitskog crkvenog sabora iz 1185., papinskim bulama i poveljama Arpadovića. Međutim, nakon rata kralja Ludovika s Mlečanima u XIV. st. Bijaći su bili napušteni, a izvorna crkva Sv. Marte vjerojatno bila uništena u vrijeme osmanlijskih pustošenja.
Povijesne postrojbe starohrvatskog doba: „Praetoriani Croatorum“ (Split-Klis) i „Red svetog Ivana Trogirskog“ (Trogir), sastali su se 16. prosinca ove godine u Bijaćima kako bi kraj crkve Sv. Marte, u okviru projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ te u sklopu II. Dana Tome Arhiđakona, održali manifestaciju oživljene povijesti „Krunom hrvatskih vladara: Kaštela – Trogir 2022.“
Iz vladarskih povelja Trpimirovića, poput onih izdanih u Bijaćima, moguće je saznati nešto više o strukturi starohrvatskog dvora. Tako se u Muncimirovoj ispravi iz 892. godine, a koja je nastala „ispred vrata crkve Sv. Marte…“, kao svjedoci navode neki dvorski dostojanstvenici: dvorski župan, župani mačonoša i štitonoša, župani konjice, komore i podruma, župan komornik, vladaričin župan i mačonoša, rizničar, komornici, predstojnik samostana te župani pojedinih područja (Klisa i Livna).
Prijepis povelje kneza Muncimira izdane 28. rujna 892. u Bijaćima
Titule tih dvorjana, s kojima je knez povremeno boravio u svojim rezidencijama (uključujući i Bijaće), upućuju na zaključak kako je dvor hrvatskog vladara bio uređen po uzoru na zapadnoeuropske dvorove karolinškog perioda, kakvi su postojali primjerice u današnjoj Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj, dok je osobito gusta mreža takvih karolinških vladarskih sjedišta utvrđena u zapadnom dijelu Franačkog Carstva. Naime, na tim dvorovima zabilježene su dvorske službe istovjetne navedenim iz starohrvatskog doba.
Zabat s imenom kneza Muncimira iz Uzdolja kraj Knina (danas u splitskom Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika)
Zanimljivo je kako jedini sačuvani kameni spomenik (zabat) s natpisom kneza Muncimira potječe iz 895. godine, a pronađen je daleko od kaštelansko/trogirskih Bijaća – u ruševinama crkve na groblju Sv. Luke u Uzdolju kraj Knina. Međutim, taj zabat s Muncimirovim imenom i njegovom titulom “princeps” (“PRINCEPS MUNCIMYR”), iako pronađen u Uzdolju, vjerojatno potječe s lokaliteta Crkvine u selu Biskupiji kod Knina, gdje je pouzdano utvrđeno postojanje starohrvatskog vladarskog dvora.
Crkva Sv. Marije u Biskupiji izgrađena 1938. godine kao spomen-crkva kralja Zvonimira povodom 850. godišnjice kraljeve smrti; Freske su izradili slikari Jozo Kljaković („Stolovanje kralja Zvonimira“) i Frano Šimunović, dok je crkvu posvetio nadbiskup Alojzije Stepinac
Naime, hrvatski kneževi i kraljevi nisu imali stalno sjedište, odnosno glavni grad (ni u Bijaćima, niti u Biskupiji kod Knina), nego su boravili na svojim brojnim vladarskim posjedima, dvorovima i utvrđenim gradovima. Prema T. Marasoviću takvi dvorovi i dvorci („castrumi“) su, osim u Kninu, postojali i u Ninu, Biogradu, Šibeniku i Klisu dok u Kninu, kao i u Solinu, nalazimo također i ostatke vladarskih mauzoleja.
Rekonstrukcija nekadašnjeg izgleda sakralnog kompleksa na arheološkom lokalitetu „Crkvina“ u Biskupiji kraj Knina
Kninski vladarski dvor se tako nalazio na kraljevskom posjedu („villa regalis“) u današnjem selu Biskupija, a riječ je o većem građevnom kompleksu koji se nalazio sjeverno od stolne crkve. U tom su sklopu bila izgrađena tri krila, koja povezana s bazilikom i vladarskim mauzolejom, zatvaraju prostrano dvorište u sredini – vjerojatno s trijemom prema crkvi. Materijalni ostatci upućuju na postojanje stubišta, što znači da se radilo dvokatnoj građevini, koja je možda ujedno služila i kao rezidencija hrvatskog biskupa. Tako je u Kninu uz vladarski dvor te utvrđeni dvorac („castrum“) postojao i vladarski mauzolej kakav nalazimo i u Solinu uz današnju crkvu Gospe od Otoka, gdje je (prema J. Lukareviću) bio pokopan i kralj Zvonimir.
Starohrvatska kruna Trpimirovića nalazi se i u drugom polju grba Vrane kraj Biograda (lijevo), u opisu kojega je izričito navedena kao kruna „kralja Dmitra Zvonimira“; Povezanost kralja Zvonimira s Kninom očituje se i u aktualnom grbu toga grada (desno) sa Zvonimirovom krunom u gornjem kutu uz središnji motiv pashalnog (uskršnjeg) janjeta; Janje u hodu na grbu Knina iz 1904. (sredina)