S obzirom na iseljavanje kninsko Veleučilište stoji odlično
Prekjučer sam na Huknetu iznio porazne brojke o broju upisanih na kninsko Veleučilište na koje se ove godine upisalo 65 studenata što je veliki i, kako sam napisao, alarmantan pad u odnosu na prošlogodišnjih 100, a kamoli na 157 upisanih 2014. godine.
Napali su me neki zaposlenici Veleučilišta jer sam to uopće objavio. Doživjeli su to kao atak na ustanovu.
Pitam ih bi li bilo fer da sam napisao da se na kninsko Veleučilište upisalo 65 ljudi i da sam tu stavio točku. Da o padu upisanih nisam napisao ni slovo. Mislim da ja najprije ne bih bio fer prema sebi, a zatim da to ne bi bilo fer ni prema Veleučilištu niti prema javnosti.
Moj članak uopće nije bio usmjeren protiv Veleučilišta. Bio je usmjeren na problem koji postoji, a to je očiti i preveliki pad broja upisanih s kojim se javnost morala upoznati. Cilj članka je i da se svi zamislimo, da se homogenizira uža i šira zajednica kako bi se taj pad zaustavio ili smanjio.
I smatram da je samo Veleučilište najmanje krivo za taj pad upisanih.
Kriv je monstruozno veliki trend iseljavanja. Pa, ljudi, nas je u gradu ostalo manje od polovice! Manje od polovice u odnosu na onih 11 i pol tisuća iz 2011. godine (tih 11 i pol tisuća je stvarni broj ljudi koji je 2011. godine živio u Kninu, dakle nije riječ o brojci iz popisa stanovništva koja zbog raznih razloga nije odgovarala stvarnom stanju).
Prema nekim neslužbenim pokazateljima u gradu nas je ostalo tek nešto malo više od pet tisuća. Ako uzmemo u obzir te brojke Veleučilište se drži odlično.
A problemi iseljavanja su vidljivi na svakom koraku. U kninskim osnovnim školama je 2003. godine bilo dvije tisuće učenika. Danas ih je manje od tisuću. Strahovito je manje korisnika svih ustanova, strahovito manje je gostiju u kafićima, strahovito manje je pacijenata u ordinacijama… Nastavite niz…
Ako ćemo uzeti u obzir visokoškolske ustanove u cijeloj Hrvatskoj ili u županiji, nije samo kninsko Veleučilište pogođeno, pogođeni su svi. Na primjer, kvota na šibenskom Veleučilištu (kojem gravitira gotovo cijela županija, od Rogoznice i Primoštena do Vodica, od Drniša do Šibenika) je bila 380, a upisano je samo 180 studenata.
Iseljavanje ljudi i manjak studenata je nacionalni problem, no Huknet je lokalni portal i mora se baviti problemima u gradu.
Osobno smatram da je Veleučilište nešto najbolje što se dogodilo Kninu od 1995. godine naovamo i ovakav pad broja upisanih je nešto što i mene kao Kninjanina i lokalpatriota pogađa.
A članak u kojem sam iznio te podatke nije usmjeren protiv bilo koga u Kninu ili na Veleučilištu.
Članak nema dublju pozadinu, nije rezultat ničijeg naloga, nije napravljen u cilju spletki i spinova. Daleko im kuća – svima koji se bave takvim stvarima.
Članak nije ni rezultat mog animoziteta prema ustanovi. Dapače, kninsko Veleučilište doživljavam kao nešto svoje i želim mu sve najbolje.
Cilj članka je bio upoznavanje javnosti sa činjenicama, ali i homogenizacija, zbijanje redova svih nas da bi se Veleučilište očuvalo.
Ponavljam, najmanje je u svemu krivo Veleučilište i svi vrijedni ljudi koji tu rade. Što ne znači da ne trebaju raditi na tome da zaustave pad upisanih koliko god je u njihovoj moći.
Dobru i pametnu ideju – kako to napraviti – dala mi je kroz razgovor osoba koja je zaposlena na Veleučilištu. A to je – otvaranje novih, u ovom trenutku atraktivnijih studijskih programa, na primjer marketinga ili komunikacija te stalno praćenje trendova po tom pitanju.
Odlična ideja je i nadam se da će napokon doći do njene realizacije – otvaranje Inovacijskog središta.
I trebamo doista svi pomoći u nastojanju da se Veleučilište očuva. Ovdje uvrštavam i sebe kao urednika lokalnog medija. I ja sam mogao na Huknetu promovirati upis na naše Veleučilište za vrijeme upisnih rokova. No, nisam se sjetio. Minus i za mene.
U situaciji smo, ne samo po pitanju Veleučilišta nego Knina u cijelosti – kada stvarno izgleda da sve ide kvragu. Ali baš zato sada trebamo zapeti i to zajedno, bez obzira na svjetonazorske, političke i bilo koje druge razlike.
Trebamo baš sad, za naš grad, zapeti iz petnih žila. Ako ne zbog ičega, a onda iz prkosa, iz inata. Ako nam je išta ovaj kamenjar dao u naslijeđe, dao nam je to. Ok, mi najtvrdoglaviji Mohikanci koji ostajemo u ovom gradu – ugasit ćemo svjetlo kada svi odu, ali do tada ćemo se boriti, bit ćemo tvrd orah. Je.eno tvrd orah.
Ivica Šimić
Foto: veleknin.hr