Etnografske crtice: Stare bukovačke priče iz “Zone sumraka”
Dizajn naslovnih fotografija – specijalno za ovaj članak – Mićo Samardžija;
Pučki etnograf Vladimir Ardalić iz Đevrsaka (1857. – 1920.), bio je čovjek iz naroda koji je završio samo tri razreda osnovne škole, ali koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća vrijedno radio na prikupljanju narodnih priča i običaja iz Bukovice. Ardalić je bio suradnik i prijatelj fra Luje Maruna i Antuna Radića.
Ovdje donosimo dio Ardalićevih napisa nastalih prije 120 godina u kojima prepričava dijaloge mještana Bukovice koji jedni drugima pričaju svoje nevjerojatne dogodovštine ili priče koje su čuli.
A priče su o zemlji koja ti ne da da se probudiš kad na nju legneš, o suncu koje ubija, o divovima, o vilama, vješticama i vukodlacima. Evo što Ardalić zapisuje prije 120 godina (donosimo u formi dijaloga).
O zemlji koja ti ne da se probudiš kad na nju legneš
– Nekidan sam na bari poslijepodne legao. Duše mi, sve bi i danas ležao tu, da me djeca nisu potezala. I bio sam se naspavao i oću da se dignem, a ne da mi se, priteže me zemlja. A barska zemlja posebno jako priteže – reče jedan, a drugi nastavi:
– To si mogao davno znati. Ne daj ti Bože da bi ti ja i sjeo dolje na barama i livadama. Jedan put me prevarilo, ma više neće. Šta sam znao, jadan li sam, išao sam kupiti sjeno te na podne legao pod plast u lad. I ležim i ležim i u pameti znam da sam se naspavao, ali mi se ne da dignuti. Podižem glavu, ona odmah klone, zemlja je oće sebi. Pred mrak mi došla žena pa me krenula gurati i potezati. Čujem đe mi veli: “Diži se crni kukavče, što ti je?”. Ispravih se, sjedeći, tarem nako krmelje, a onda opet legoh. Priteže, ljudi, zemlja, tako ti umrlog dana. Donese onda žena vode i zali me. Jedva se digoh na noge. Okrenula mi se svijest. Od zalaska sunca mi se čini da granjiva, a od zapada da je istok. Ljudi, da me ne dovede žena, ko zna što bi od mene bilo. Tri-četiri dana nijesam sebi došao – reče drugi čovjek, a treći nastavi.
– Biće otud pet-šest godina, brajo, kad sam išao za Zadar. Kad sam prevalio po puta, obvlada me trud i žega te napokon legoh malo dalje od teste. Kad sam se digao, svijest mi se okrenula te idući naprijed, činilo mi se da idem natrag. Pridružih se nekim ljudima koji su isto za Zadar išli. I idem ja s njima, al sve na silu, jer mi se čini da idem kući, a ne od kuće.
O suncu koje ubija
– E, moj brajo, i u suncu svakojake snage ima, ali marčano je najgore. Ono čoeka umrtvi. Davno su rekli: ‘Bolje da čoeka zmija ćone neg da ga marčano sunce ogrije ko tuku’ – reče čovjek, a drugi nastavi:
– E moji junaci, sunce može čoeka prostrijeliti. Jedan put sam radio u polju ujesen, a bijaše ugrijalo. Bogo moj, kad mene poče od nogu neka vatra obuzimati i obuze mi glavu. Gore mi obrazi više nego od poštena čoeka kad pita zajam, pa nema za vratiti. Dozvaše moji kući vračaricu i popa i polijevaše me vodom ledenom. Nisam nikad saznao što mi je od toga pomoglo. Ali zaklet ću se da me je sunce bilo prostrijelilo gore nego vještica – reče drugi, a treći nastavi:
– Svetoga mi Petra, tako je mene edan dan oparilo na ljeto da sam požutio ko limun. Pio sam četiri dana vodu s kvasinom pa me je prošlo.
O divovima
– Lani kad sam kopao vinograd, zapeo mi je plug za neke ploče. Dignem ja ednu ploču, kad pod njom grob. Kad moj junače, ukaza se glavina ka najviši lonac od varćaka. Duše mi, stalo bi u nju četiri oke žita. A zubi ko konjski. A gnjati su mu od bedara, kao naša oba, od pete pa do prepone – reče čovjek, a drugi nastavi.
– Ma ti su ljudi od velike glave u njoj imali i velik mozak pa su bili pametniji – reče drugi, a treći nastavi.
– Moj mi je stari đed pripovijedao da je ko klapčić sreo čovjeka koji je vidio ednog ogrdna čoeka takvoga.
O vilama
– Vile su prelijepe đevojke u nekakvu sjajnu robu obučene. Imaju od koljena noge od mazge. Ko ih vidi ne bi se trebao tome, za Boga miloga, čuditi ni smijati. Jedan im se tako nasmija pa su ga uzele i prebacivale preko brda jedna drugoj na ruke.
– Kad sunce sja, a kiša ide, onda je najdraže vilama da se češljaju. Kad pjevaju čoek od miline zaspe, a onda mu mogu što nauditi.
– Najviše prebivaju onđe đe njima niko prići ni doći ne može, a to su uzvišeni kukovi kojima jedva gavrani i orlovi mogu prići.
– Vele da je najgore za onog ko stane lijevom nogom na vilinsko kolo – tamo đe su one obnoć igrale.
– Vile su otprije bile javne, a sad ih ima, ali se ne vide, popovi su ih zakantali iz libara.
O vješticama
– Vještice mogu kroz ključanicu od brave ući i izaći i najviše se pretvaraju u leteće stvari, u tice svake vrste, u crne kokoši i u tuke. One imaju svoje sastanke više puta godišnje, a najviše se vrzmaju oko poklada. Tad im je dobro da mogu raditi što god požele.
– Kad se večera na poklade, ide se gledati na brdo kuda vještice lete. To ja nijesam vjerovao, a onda su me lani pozvali na poklade. Otišao sam, zasjeli smo na visini. Tad se ukaza svjetlost s modrim plamenom, velika poput kokoši, đe ide sred Varivoda daleko od nas četiri do pet kilometara. Vidili smo da do kuća u selu dolijeću i iz kuća izlijeću po nekoliko vještica. To sam moijem očima vidio.
O vukodlacima
– Oni bazaju i tumaraju, otkad se smrkne pa dok ne počmu pijevci pjevati i zdrava Marija zvoniti. Onda se oni vraćaju u svoje grobove. Najviše se prikazuju na raskrsnicama putova obnoć i u onim kućama gdje se mrtvima ne pali svijeća i ne čini pomen za pokoj njihove duše. U prve su zemane u grobovima crnim trnom boli sve na koje su sumnjali da se dižu iz grobova. Kad ko vukodlaka vidi, tako se prepane da u njemu krv umre te se pretvori u vodu.
Izvor: Vladimir Ardalić – Bukovica: Narodni život i običaji (1899.)
Reizdanje: SKD Prosvjeta, Zagreb, 2010.
Tekst priredio i lektorirao: Ivica Šimić
Sveti Jeronim (Stridon, oko 347. – Betlehem, 30. rujna 420.), kršćanski je svetac, autor prijevoda Biblije na latinski jezik – Vulgate – Biblije kakvu danas poznajemo, crkveni naučitelj, crkveni otac, teolog, filozof i jezikoslovac.
Turski putopisac Elvija Čelebi, poznat i kao Elvija Ćelebija (1611. – 1679.) objavio je 1660. godine djelo u 10 tomova nazvano “Putopis”. Kao što i naslov kaže, riječ je o pravom putopisu nastalom nakon autorovog putovanja Europom i Azijom. U petom tomu autor govori i o Kninu.
Prije Tolkiena svog Gospodara prstena imali su Bukovčani. Bajka koju ovdje donosimo nije ništa lošija od onih Grimmovih, Andersenovih ili iz 1001. noći. Dapače! Maštovita je, poetična i dinamična, a surovi i tvrdi bukovački govor daje joj dodatni štih.