Autor: admin

Novi kapitul kninskog Kapitula

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

Ništa nije moćnije od ideje čije je vrijeme došlo

Victor Hugo

Autorica članka: Natalija Princi, samostalni istraživač, spisateljica, info@natalijaprinci.com

U članku se razmatra ubikacija kninskog Kapitula. Stoljetni izazov oko utvrđivanja povijesnog sjedišta hrvatske i kninske biskupije smatrao se riješenim konačnim smještanjem  Kapitula u Kninu na malu uzvisinu iznad rijeke Krke u blizini kninske tvrđave. Uzvisina je locirana nasuprot utoka rijeke Kosovčice u rijeku Krku, pored željezničkog mosta. Predmetna lokacija se smatra i mjestom pronalaska katedrale hrvatskog biskupa iz 11. stoljeća o kojoj saznajemo iz kronika Tome Arhiđakona iz 13 stoljeća, te se na predmetnoj lokaciji i danas vrše intenzivna arheološka istraživanja. Današnji naziv ove uzvisine u Katastru Republike Hrvatske jest Fratarica[1].

U ovom članku ne iznosim niti jedan argument u prilog lociranju Kapitula na uzvisini Fratarica u blizini Kninske tvrđave niti na alternativnom lokalitetu odnosno Biskupiji pored Knina koju su predlagali povjesničari i arheolozi proteklih dvjesto godina tražeći mjesto „u polju blizu kninske tvrđave“. Dapače, osporavam oba predložena lokaliteta „in campo iuxta castrum Tininense“ i utvrđujem točnu lokaciju povijesnog Kapitula u Kninskom polju. Naime, prema vlastitom uvidu u Kartu Mattea Pagana iz 16. stoljeća a posebno analizom nedavno otkrivene Karte sjeverne i srednje Dalmacije nepoznatog autora s početka 16. stoljeća zapravo je očito kako se sjedište povijesnog Kapitula nalazi  na malenoj uzvisini smještenoj na desnoj obali rijeke Krke nedaleko od riječnog prijelaza na Topolju danas znanoj pod imenom glavica Anićevac. Ako pak navedene dvije rukopisne karte ne ulijevaju dovoljno povjerenja predanom promatraču, stiže i krunski svjedok, u vidu mape iz 1825. godine čiju će iznimnu preciznost biti teško osporiti. Na glavici Anićevac se Kapitul maestralno ističe u Detaljnom listu XXII Originalne mape K.O. Kninsko polje iz 1828 godine pronađene na moju veliku radost u Državnom arhivu u Splitu. Potom se skica mjesta Kapitul podno glavice Anićevac  jasno izdvaja u Prilogu broj 3. Originalnoj mapi Kninskog polja iz 1828. godine. Kapitul se na kraju, kao mjesto, izričito spominje i u tekstu Zapisnika nove granice K.O. Knin kao jedne K.O. s Kninskim poljem i Vrpoljem 1825. godine čiji transkript na talijanskom jeziku kao i prijevod na hrvatski jezik donosim u cijelosti.

Zaboravljeni Kapitul se u današnjem Katastru Republike Hrvatske naziva Anićevac i nalazi se u Borninoj ulici u Kninu. Čak je i naziv Bornine ulice 1828. godine bio Strada Capitulo (Ulica Kapitul) baš kao i sve okolne parcele koje okružuju glavicu Anićevac a koje dijele ovo važno povijesno ime. Taj zaboravljeni Kapitul je mjesto povijesnog kninskog Kapitula.

Ključne riječi: Kapitul, Knin, Anićevac, Banićevac, banski sud, Gajnjače, Crkv Svete Marije

1. Uvod

Postoje iskonske svetinje svjetske arheologije. One su bivale predmetom zanimanja i istraživanja najvećih svjetskih arheologa i istraživača poput Kleopatrinog ili groba Aleksandra Makedonskog, Kovčega Saveza ili blaga Persepolisa. Sličnim zanosom i intenzitetom su hrvatski povjesničari i arheolozi proteklih desetljeća pristupali istraživanjima svetinja hrvatske arheologije. Kapitul u Kninu jest takav arheološki lokalitet iz više  razloga. Prvi razlog počiva na činjenici da se upravo arheološka istraživanja Kapitula (na lokaciji Fratarica) u organizaciji fra Luje Maruna, utemeljitelja starohrvatske arheologije i pokretača časopisa Starohrvatska prosvjeta, smatraju početkom hrvatske arheologije, sistematskih arheoloških iskapanja i prelazak sa amaterizma i brutalnih devastacija na prvu stručnu obradu jednog arheološkog lokaliteta u Hrvatskoj općenito.

Drugi razlog zašto je kninski Kapitul izazivao veliku znatiželju kod arheologa i istraživača počiva na činjenici da je isti, kao ranosrednjovjekovni lokalitet od iznimne povijesne važnosti za našu kulturno povijesnu baštinu, prevažan u dijelu srednjovjekovne pravne povijesti. Kao sjedište kraljevskog (banskog) suda neke od najvažnijih kraljevskih i banskih isprava (presuda, darovnica, prijepisa kraljevskih darovnica, isprava o davanju posjeda, uvođenja u posjed, razgraničenja posjeda, zamjena posjeda) donošene su upravo na ovom „vjerodostojnom mjestu” (locus credibilis) u dugom periodu njegovog djelovanja kao vrhovnog kraljevskog (banskog) suda o čemu saznajemo iz hvale vrijednog rada Srednjevjekovne isprave Knina i kninskog Kaptola kninske profesorice povijesti i arheologije Mande Zelić[2] te iz kapitalnog rada za suštinsko razumijevanje srednjovjekovne hrvatske pravne povijesti Codex Diplomaticus Regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae autora Ivana Kukuljevića Sakcinskog[3].

Njegovu lokaciju i katedralu prvog hrvatskog biskupa iz 11. stoljeća koju su poželjeli hrvatski kraljevi spomenutu u kronikama Tome Arhiđakona[4] u 13. stoljeću tražila najveća imena hrvatske arheologije: don Frane Bulić[5], Stjepan Gunjača[6]  i mnogi drugi. U pokušaju utvrđivanja njegove točne lokacije pojavila su se, kroz protekla dva stoljeća rasprava, upravo dva različita mjesta: brežuljak Fratarica[7] i Biskupija pored Knina.

Poteškoće oko ubikacije Kapitula donekle su opravdane ako se prisjetimo da se Knin našao u sastavu Osmanskog Carstva od 1522. pa sve do 1688. godine. U tom dugom periodu od 166 godina ovom se lokalitetu, vjerodostojnom mjestu sa kojega su se uglavnom regulirali sporovi i vlasnički odnosi nad zemljištem u redakciji katoličke crkve, gubi svrha. Promijenila se vlast. Promijenio se sud. Promijenila se vjera. Promijenila su se vjere dostojna mjesta.

Želeći se u najvećoj mogućoj mjeri približiti periodu Knina prije dolaska Osmanlija odnosno periodu prije 1522. godine, a pogotovo 15. stoljeću koje je bujalo pravnom aktivnošću kninskog Kaptola, svoje sam istraživanje fokusirala upravo na dvije danas poznate karte Knina i okolice s početka 16. stoljeća te, na njihovoj podlozi, utvrdila točnu lokaciju Kapitula o kojem svjedoči Toma Arhiđakon.

2. Opis istraživanja

Prije puno godina, promatrajući rukopisnu Kartu Mattea Pagana iz 16. stoljeća, vidjela sam kako mjesto na kojem Pagano smješta Kapitul i mjesto koje mi danas smatramo lokacijom Kapitula nisu jedno te isto mjesto. No, nisam imala podršku inspiracije da se dublje pozabavim ovom temom. Samo sam intuitivno osjećala kako nešto nije u redu.

Kninski Kapitul mi se potom nametnuo kada sam počela proučavati srednjovjekovna sudišta. A bio je upravo to: jedno od najvažnijih sudišta srednjeg vijeka, mis-en-scene za konačne sudske parnice koje se nisu uspijevale riješiti na nižim sudbenim instancama već su morale biti dovedene pred samoga kralja, ili pred njegovoga predstavnika bana, i njegove porotnike.

Potom su uslijedili dokazi, sve više njih.

Jasniji predosjećaj potaklo je svjedočanstvo o lokaciji sjedišta hrvatskog kraljevskog biskupa u polju kod crkva svete Marije pored kninske utvrde iz  kronike Tome Arhiđakona u 13. stoljeću[8]. Toma Arhiđakon u 15-om poglavlju svoje Historia Salonitana „O izuzimanju biskupa Gornje Dalmacije“ piše o uspostavljanju institucije hrvatskog biskupa.

U latinskom izvorniku: „Voluerunt etiatm Chroatorum reges quasi specialem habere pontificem, petieruntque ab archiepiscopo Spalatensi et fecerunt episcopum, qui Chrouatensis appellabatur, posueruntque sedem eius in campo in ecclesia sancte Marie iuxta castrum Tiniense. Hic multas optinuit parochias habuitque predia et possessiones per totum pene regnum Chroatie, quia regalis erat episcopus et regis curiam sequebatur eratque unus ex principibus aule et sua iurisdictio usque ad Drauum fluuium extendebatur.”

I hrvatskom prijevodu: „Hrvatski su kraljevi željeli imati svoga posebnog biskupa i zatražili su to od splitskoga nadbiskupa. Postavljen je biskup, koji se zvao hrvatski, sa sjedištem na polju kod crkve svete Marije pored kninske utvrde. On je dobio mnoge parohije, imao je imanja i posjede gotovo po cijelom hrvatskom kraljevstvu jer je bio kraljevski biskup. Bio je u kraljevoj pratnji kao jedna od glavnih osoba na dvoru, a jurisdikcija mu se protezala sve do rijeke Drave.”

Kao podlogu tom svjedočanstvu stigle su dvije stare karte iz 16. stoljeća od kojih je prva iz radionice venecijanskog kartografa Mattea Pagana[9] (Karta I). Ista je, sve do nedavno, predstavljala najstariji sačuvani prikaz neke hrvatske regije pa time i okolice Knina u kojoj se nalazi Kapitul.

Karta I. Capitulo na karti Mattea Pagana, Venezia, ca 1530.g.   (Preuzeto iz NSK, Zbirka Novak, Zbirka zemljovida i atlasa NSK, Tuto el Contado di Zara e Sebenicho; zemljopisna karta, drvorez, 53×37 cm)

Na Karti I. nastaloj iz pera Mattea Pagana netom ispod toponima Capitulo naveden je vrlo indikativan toponim la Fiumara[10] koji do sada nije obrađivan od strane kolega koji su se bavili ovom temom. Naime fiumara (potiče od tal. riječi fiume – rijeka) jest hidronim kojim se posebno u južnoj Italiji nazivaju rijeke ili potoci širokog i šljunčanog korita ali nestabilnog toka koji se u sezonama kiša ispunjavaju naglim i intenzivnim bujicama vode dok ostatkom godine presušuju. Sinonim za riječ fiumara u talijanskom jeziku jest torrente[11]. Dakle, vrlo je jasno da kartograf Pagano tim toponimom ne prikazuje rijeku Krku, koja je rijeka stabilnog toka kroz čitavu godinu, već bujični potok koji u 16. stoljeću naziva La fiumara. Paganova fiumara je vidljiva i u Austro-ugarskoj katastarskoj karti(Karta III) kao Torrente Krvavica Jaruga budući izvire u neposrednoj blizini Kapitula.

Upravo radi naravi ovog bujičnog potoka (fiumare) čitav je prostor oko Kapitula (Anićevca) u povijesti plavio. I danas se većina katastarskih čestica u polju oko Kapitula (Anićevca) nazivaju hidronimima: jezero, Krvavičino jezero, Gornje jezero, Lučine. Nad ovim prostorom je tek nedavno provedena melioracija zemljišta no na prikazima ovog prostora u 16. stoljeću jasno je vidljivo kako su bila pod vodom. Paganova karta podno Kapitula pokazuje i omanju brodicu čime nam kartograf jasno obznanjuje kako se radilo o navigabilnom prostoru odnosno jezeru.

Na terenu sam ubicirala ovaj nestabilni bujični vodeni tok koji se pored Dobriline ulice u Kninu ulijeva u rijeku Krku. Jaruga se u narodu danas zove voša što je iskrivljeni naziv nastao od talijanske riječi fossa – (vodena) jaruga.

Krajem 2019.g. su kolege Juran, Barzman i Faričić[12] objavile i analizirale još stariju rukopisnu kartu srednje i dijela sjeverne Dalmacije nepoznatog autora (Karta II) koju su datirali u prvo desetljeće 16. stoljeća. Ta karta nepoznatog autora iz ca 1501. godine te karta iz pera Mattea Pagana ca 1530. godine sada su postale usporedive u dijelu područja obilježenog toponimom Kapitul. Postalo je jasnije: obje opisuju identičan prostor. Slijedeći tok rijeke Krke, nakon što ista napušta riječni prijelaz podno Topoljske gradine, oba kartografa na njezinoj desnoj obali slikaju poluotočić usred nekada naplavljene ravnice krčkog porječja. Imenuju ga – Capitulo.

Karta II. Capitulo na karti nepoznatog autora, ca 1501.g.   (Preuzeto iz Juran, Barzman, Faričić: Kartografija u službi Mletačke Države, Karta sjeverne i srednje Dalmacije nepoznatog autora s početka 16 stoljeća, dio, Geoadria

Analizirana su potom dva grafička prikaza Knina i Kninskog polja iz Austrougarskog katastra iz 1828. godine[13] (Karte III i IV), danas lako dostupna na internetu. Tu se jasno vidjelo mjesto Capitolo pored mjesta Covacich (Kovačić), oba smještena na desnoj obali Krke, vrlo blizu jedan drugome.

Karta III. Capitolo i Torrente Krvavica Jaruga (La fiumara) na katastarskoj mapi Europe iz 19. stoljeća   (Preuzeto iz Arcanum Maps – The Historical Map Portal – Habsburg Empire – Cadastal maps XIX Century)

Karta IV. Kapitolo u Kninskom polju u odnosu na 2,3 km udaljenu Kninsku tvrđavu na mapi Europe iz 19. stoljeća (Preuzeto iz Arcanum Maps – The Historical Map Portal – Europe in XIX Century)

3.Krunski svjedok lokacije kninskog Kapitula

„Krunskog svjedoka“ o povijesnoj lokaciji kninskog Kapitula na Anićevcu pronašla sam u Državnom arhivu u Splitu uvidom u Arhivu mapa za Istru i Dalmaciju odnosno Originalnu mapu Kninskog polja iz 1828. godine koja je zapravo podloga prethodno navedenim mapama Austrougarskog katastra. Posebno me obradovao Detaljnom listu XXII iste (Karta V). Detaljni list broj 22 nedvojbeno i najdetaljnije prikazuje obuhvat Kapitula sa svojim sjedištem (Glavica Anićevac i zaseok Krvavice) te okolne istoimene parcele koje ga okružuju. 

Karta V: Državni arhiv Split, HR-DAST-152, Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju, K.O. Knin: Orginalni planovi prvog službenog premjera bivše pokrajine Dalmacije iz 1828. godine; kompletno 27 detaljnih listova i četiri dodatka. Detaljni list broj 22.

Nadalje, u toj istoj Originalnoj mapi Kninskog polja iz 1828. godine koja se sastoji od 27 detaljnih listova ali i 4 priloga, Prilog broj 3. donosi skicu mjesta Kapitul prikazujući, u neposrednoj blizini zaseoka Kovačić i Topolje, skupinu kuća u današnjem zaseoku Krvavice ispod Anićevca.

Karta VI: Državni arhiv Split, HR-DAST-152, Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju, K.O. Knin: Orginalni planovi prvog službenog premjera bivše pokrajine Dalmacije iz 1828. godine; kompletno 27 detaljnih listova i četiri priloga. Prilog broj 3.

Kapitul se konačno, kao mjesto, izričito spominje i u tekstu Zapisnika nove granice K.O. Knin kao jedne K.O. s Kninskim poljem i Vrpoljem 1825. godine čiju originalnu rukopisnu verziju, transkript na talijanskom jeziku kao i prijevod na hrvatski jezik donosim u cijelosti.

(NB. Originalni naslov dokumenta Protocollo assunto per la concentrazione delle comuni  censᵉ[14] di Knin, Kninscopoglie e Verpoglie koji bih osobno prevela kao Protokol usvojen za objedinjenje katastarskih općina Knin, Kninsko Polje i Vrpolje navodim pod nazivom pod kojim se isti vodi u Državnom arhivu u Splitu i glasi: Zapisnik nove granice K.O. Knin kao jedne K.O. s Kninskim poljem i Vrpoljem 1825. godine.)

Transkript originalnog teksta na talijanskom jeziku	Prijevod na hrvatski jezik
Protocollo assunto per la concentrazone delle comuni  censᵉ[15] di Knin, Kninscopoglie e Verpoglie	Zapisnik nove granice K.O. Knin kao jedne K.O. s Kninskim poljem i Vrpoljem 1825. godine[16]
Le contrade di Kninscopoglie e di Verpoglie, le quali in ora a senso del  §[17] 154 Istᵉ catᵉ[18] formano due comuni censuarie, erano (mai) sempre[19] comprese entro d’una confinazione sotto il nome comune di Kninscopoglie.	Okruzi Kninsko polje i Vrpolje, koji sada u smislu § 154 katastarskog naputka tvore dvije katastarske općine, uvijek su bili sadržani unutar jedne granice pod zajedničkim imenom Kninsko polje.
Alle medesime appartengono le località di Covacich e di Capitolo, di cui la prima e addetta a Verpoglie, la seconda a Kninscopoglie, esse situate vicinissime una all’altra, hanno il rispettivo caseggiato[20] mescolato; ed in fine viene la comune censuaria di Kninscopoglie mediante il caseggiato di quella di Verpoglie totalmente separata dai pascoli e fondi alla medesima attinenti, e goduti promiscuamente con quella di Verpoglie.	Istima pripadaju mjesta Kovačić i Kapitul, od kojih je prvi pod Vrpoljem a drugi pod Kninskim poljem, smješteni su vrlo blizu jedan drugome, imaju izmiješane skupine kuća;  i na kraju biva katastarska općina Kninsko polje posredstvom skupina kuća u Vrpolju posve odvojena od pašnjaka i zemljišta koji joj pripadaju, a koje koristi zajedno sa općinom Vrpolje.
Tutte queste circostanze provano che fralle dette comuni non sussiste confine, che non puo esservi stabilito. Esse invece caddono sotto le disposizioni del § 156 art. 3 e 157 del Istᵉ catastale, e devono essere riunite assieme.	Sve ove okolnosti dokazuju, da između navedenih općina ne postoji granica, niti se ista može odrediti. Umjesto toga iste potpadaju pod odredbe (regulirane su odredbama) § 156 čl. 3 i 157 katastarskog naputka, te moraju biti spojene zajedno.
Non avendo però il borgo[21] di Knin, che a senso del di gia mentovato resta dichiarato comune censuaria, e che senza campagna consiste  soltanto nel semplice recinto del suo caseggiato e della fortezza attaco del med° situata, nè 500 case, nè in superficie 500 jugeri, voluti dalle istruzioni per poter essere rilevato in una mappa separata, ed essendo il medesimo d’altronde circondato dal territorio delle dette comuni censᵉ di Kninscopoglie e di Verpoglie la commissione di perimetrazione facendo riflesso a tutte le circostanze or’esposte, ed appoggiandosi sui § 156 art. 1 e 3 e 157 trova di proporre che le trè comuni censᵉ Knin, Kninscopoglie e di Verpoglie vengono concentrate sotto la denominazione comune censuaria di Knin con Kninscopoglie e Verpoglie, che talmente riunite siano rilevate in una mappa sola e comprese in un protocollo di Descrizione dei confini.	Nemajući međutim grad Knin, koji kako je već navedeno jest proglašen katastarskom općinom, a koji se bez okolice sastoji od jednostavno ograđene skupine kuća i od tvrđave uz isti smještene, ni 500 kuća, ni površine od 500 jutara, koji su potrebni da bi ga se prikazalo na zasebnoj mapi, te budući je isti okružen teritorijima spomenutih katastarskih općina Kninsko polje i Vrpolje komisija za utvrđivanje granica razmišljajući o  svim navedenim činjenicama, i oslanjajući se na  § 156 čl. 1. i 3. i 157. predlaže da se tri katastarske općine ujedine pod zajedničkim imenom katastarska općina Knin sa Kninskim poljem i Vrpoljem, da se tako ujedinjene prikažu u jedinstvenoj mapi i uključe u protokol Opisa granica
Il presente protocollo in uno collo schizzo dimostrante la situazione topografica ed estensione delle comuni censᵉ da concentrarsi, nonchè la confinazione del perimetro progettato saranno innoltrati all’ Inc (nejasno) i Commissione Circolare Delegata del Censo per sua determinazione.   Knin, li 26 Giugno 1825	Ovaj protokol u skici koja prikazuje topografsku situaciju i obuhvat katastarskih općina koje se povezuju, kao i granicu projektiranog perimetra, biti će proslijeđeni Komisiji (Comissione Circolare Delegata del censo) na utvrđivanje.     Knin, 26. Lipnja 1825

4. Posjet kninskom Kapitulu

U završnoj fazi svoga istraživanja rekognoscirala sam Kapitul na terenu. I zaista, nalazi se u polju pored kninske tvrđave baš kako je opisao Toma  Arhiđakon, na svega 2,2 km zračne linije od Kninske tvrđave. U podnožju glavice jasno se razabire skupina kuća koje čine današnji zaseok Krvavice. Iz katastra saznajemo i o površini katastarske čestice Anićevac, broj 2853 K.O. Knin koja iznosi 10.484 m2 čijem je zaravnjenom platou izuzetno jednostavno pristupiti iz današnje Bornine ulice.

Karta VII. Katastarski prikaz Kapitula (Glavice Anićevac) u Katastru Republike Hrvatske (Preuzeto iz www.katastar.hr)

Posve očekivano, sa vrha Kapitula se jasno uočavaju dvije strateške točke kninskog polja:  Kninska tvrđava (Slika 1) i Topoljska gradina (Slika 2.) sa kojima je vrh Kapitula na vidnoj udaljenosti. Sa vrha Kapitula se vidi čak i dio Dinare (Badanj) (Slika 3). Za razliku od Kninske tvrđave i Topoljske gradine, Kapitul na Anićevcu nije strateška točka. Kapitul na Anićevcu sa okolnim istoimenim parcelama je velika pozornica koja je poslužila za scene nekih od najžešćih parnica među pukom srednjega vijeka. Bila je mjesto izdavanja sudbenih isprava u redakciji crkvenih otaca, rijetkih pismenih ljudi toga doba.

Slika 1. Pogled sa Kapitula (Glavice Anićevac na svega 2 km udaljenu Kninsku tvrđavu

(Foto: Natalija Princi)

Slika 2. Pogled sa Kapitula (Glavica Anićevac) na obližnju Topoljsku Gradinu sa koje se nadzirao ulaz u Kninsko Polje i stari put Knin – Vrlika koji je pratio tok rijeke Krčić

(Foto: Natalija Princi)

Slika 3. Pogled sa Kapitula (Glavica Anićevac) na dio Dinare koji se naziva Badanj

(Foto: Natalija Princi)

Slika 4. Pogled na Vošu – bujični potok nestabilnog toka podno Kapitula (Glavica Anićevac) (Nekadašnji nazivi ovog potoka su Torrente Krvavica Jaruga ili (Paganova) La Fiumara koja se periodično obilno napuni sa slivnim vodama sa Dinare te poplavi čitavo okolno područje)   (Foto: Natalija Princi)

5. Kapitul na Fratarici – zašto je tamo?

Iz ovoga istraživanja nipošto ne želim isključiti Kapitul na Fratarici (Gajnjače). Istini na volju potrebno je shvatiti iz kojeg razloga se Kapitul pogrešno smješta na istu? Potrebno je, u maniri srednjovjekovnih javnih sudišta, otvoriti javnu raspravu o ovom bitnom lokalitetu. Slijediti ću savjet crkvenog oca don Ivana Grubišića: „Autoritet istine, ne istinu autoriteta!”

Prilažem stoga kartu iz Austrougarskog katastra datiranu u 19. stoljeće (Arcanum Maps – The Historical Map Portal – Habsburg Empire (1869-1887 – Third Military Survey). Karta VIII govori u prilog činjenici kako je Kapitul zaista, u jednom trenutku svoje povijesti, „promijenio lokaciju“. Naime na Karti VIII. nailazimo na toponim Kapitul na Fratarici (Gajnjače) dok se na glavici Anićevac, neposredno iznad kućica u zeseoku Krvavice, simbolom križa utvrđuje tek postojanje nekropole.

Karta VIII. Capitolo na Gajnjačama podno Kninske tvrđave i glavica Anićevac iznad zaseoka Krvavice označena simbolom za groblje na mapi Europe iz 19. Stoljeća – Europe in the XIX century – with the Third Military Survey

(Preuzeto iz Arcanum Maps – The Historical Map Portal)

Da se uokolo glavice Anićevac zaista smjestilo veliko groblje potvrđuje Karta nepoznatog autora iz 1501.g. (Karta II) gdje se na velikoj površini uokolo glavice Anićevac, u dijelu koji nikada nije plavio odnosno na livadama prema Kninskoj tvrđavi okružujući veliku trobrodnu katedralu, jasno vide križevima obilježena grobna mjesta. 

Da li je Kapitul mijenjao lokaciju? Moguće, budući ga na više karata kako ovaj rad pokazuje nalazimo ucrtanog na glavici Anićevac ali, iako na samo jednoj karti, i na Fratarici tj. Gajnjači (Karta VIII). No već na Detaljnom listu XXVI Originalne mape K.O. Kninsko polje iz 1828 godine koji detaljno prikazuje upravo tu zonu Gajnjače (tal. Gianachia) nema baš ničega iz čega bi se dalo naslutiti da je Kapitul ikada bio smješten na mjestu ne kojem ga danas službeno smještaju hrvatski arheolozi. Moguće da toponim Fratarica indicira postojanje crkvenog objekta no slutim da ne upućuje na povijesnu poziciju glavne kninske katedrale već nekog minornog crkvenog objekta.

Karta IX: Državni arhiv Split, HR-DAST-152, Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju, K.O. Knin: Originalni planovi prvog službenog premjera bivše pokrajine Dalmacije iz 1828. godine; kompletno 27 detaljnih listova i četiri dodatka. Detaljni list broj 26.

U svjetlu novih otkrića postaje očito kako je Kapitul koji crtaju kartograf Pagano te nepoznati kartograf 1501.g. lociran na glavici Anićevac baš kao što je očito da stariji istraživači Marun, Bulić i Gunjača nisu raspolagali informacijom kako je toponim Capitulo na Anićevcu bio zabilježen na čak dvjema kartama s početka 16. stoljeća, potom na više karata Austrougarskog katastra u 19. stoljeću a posebno se ističe na Detaljnom listu XXII iz Državnog Arhiva u Splitu iz 1828.godine.

Što možemo očekivati već nakon prvih sondažnih ispitivanja terena? Oko povijesnog Kapitula će se pronaći veliko groblje iz ranog srednjeg vijeka a na platou glavice će se pronaći ostatci crkve sv. Marije, katedrale hrvatskog biskupa iz 11. stoljeća kojega su htjeli za sebe hrvatski kraljevi. Još ako je „pročitati“ iz neobičnog rasta stoljetnih čempresa koji danas uokviruju vrh glavice Anićevac, mogli bismo naslutiti i oblik njezinoga tlocrta – minijaturna ranosrednjovjekovna crkvica okrugloga tlocrta koja je vjerojatno inkorporirana u kasniju trobrodnu katedralu.

Za daljnje razmišljanje ostaje naziv toponima Anićevac, mogući (B)anićevac. Da li nazivom, koji se pravim čudom održao do danas, nama sugerira kako je upravo na tome mjestu nekada davno bilo sijelo banskog suda? Još dva zanimljiva naziva parcela u neposrednoj blizini Kapitula (Anićevac) daju naslutiti o znamenitoj povijesti Glavice Anićevac. Veći broj parcela podno glavice nosi naziv crkveno i crkvena njiva ukazujući da bi se na vrhu glavice Anićevac mogli očekivati ostaci crkve sv. Marije kojoj su pripadali okolni nizinski prostori.

Zaključak

Razmišljala sam o metafizici ovoga prostora. Svaki prostor na ovome svijetu ima svoju fizičku ali i metafizičku manifestaciju a upravo ona, nevidljiva a manifestna, prečesto je važnija od one očima vidljive. Zar nije apsurdno da se lokalitetu sa kojega se presuđivalo o vlasništvu nad zemljištima, darivajući stoljeća podobnih, stoljećima oduzimajući nepodobnima, In nomine Domini ili In Christi nomine ili In Rex nomine, danas zaboravi mjesto? Možda nije apsurdno koliko pravedno.

Koliko li odurnih kletvi sadrže darovnice naših narodnih kraljeva? Naših banova, vicebanova? Zaposjedajući zemljišta, darivajući podobne prijatelje, crkvenjake, poslušnu služinčad zar napismeno nisu prijetili božjom srdžbom? Zar neposlušnima nisu prijetili paklom u ekskluzivnom društvu Jude Iškariota? Zar u darovnicama nisu prijetili kletvom 318 crkvenih otaca, štoviše pisanoj na jeziku latinskom (maledictio CCCXVIII patrum) zar se ne činiše svojstvena Bogu?

Ali koji je to Bog, latinski ili grčki, koji ima misao o vlasništvu nad zemljištem? Koji to Bog  proklinje i prijeti budućim naraštajima svoje djece ukoliko ospore obilne darovnice? Uvijek smo to samo mi, narod i naši narodni vladari, koji Bogu stavljamo strašne merkantilističke ambicije i još strašnije riječi u usta.

Da  li je uopće dobro ponovno pronaći ovaj prostor?

Bilo bi bolje ne imati nikakvo mišljenje o Bogu

nego mišljenje nedostojno Boga

Plutarh

Natalija Princi: New chapter of Capitol of Knin

The place of the historic medieval seat of Croatian King’s bishop or the Capitol of Knin was and still remains an unsolved question in our national medieval historiography. The bishops who held the royal title no longer resided in Knin after it fell to the Ottoman Turks in 1522 and for a very long period of time, 166 years to be precise, the location important to Christian legal tradition but irrelevant to Islam legal tradition, was lost from folk legends.  During the last 200 years of searching and disputing, two different locations of Capitol of Knin have been proposed: the hilltop Gajnjača in the immediate vicinity of Knin's Fortress and the village of Biskupija situated at some distance from Knin's Fortress or castrum Tininense. Researchers and historians were following the testimony of Thomas the Archdeacon from the 13 Century who, while describing the residence of Croatian Royal Bishop, described it as being in the field near Knin's Fortress or to put it in his words in campo iuxta castrum Tiniense. The only firm point that was recognizable without any doubt was the Fortress itself while the field mentioned in his testimony could refer to both nearby fields surrounding Knin's Fortress, the Kosovo Field (Kosovo Polje) and the Knin Field (Kninsko Polje). Besides his written testimony, up to one year ago, we were left only with one historical map assigned to Matteo Pagano (ca 1530) describing this area as it appeared in the 16th century. This was the oldest known representation of Knin's area on a map. Fortunately enough, the colleagues Juran, Barzman and Faričić have published an original scientific paper named Cartography in the service of the Venetian State: an early 16th-century map of central and northern Dalmatia by an unknown draftsman and within it they've published an even older map of central and Northern Dalmatia by an unknown draftsman (ca 1501). Now a comparative analysis of the two 16th century maps became possible and what was immediately visible more than ever before is that the Capitol of Knin (indicated with the toponym Capitulo) was not situated on the hill of Gajnjača nor in the village of Biskupia but on a small hill in Kninsko Polje spotted on the right river bank of Krka, not far from the river crossing at Topolje. The last important testimonial about its exact historical location came from finding Original plans of the first official survey of the former province of Dalmatia from 1828. (Detailed sheet number XXVI) at State Archive in Split. Its name today is Anićevac and it looks exactly as Thomas the Archdeacon had described. It is located in Kninsko polje some 2 kilometers away from Knin's Fortress surrounded by a waste area of meadows that were frequently flooded by a torrent identified as La Fiumara on the Map of Pagano or Torrente Krvavica Jaruga on Historical Maps of the Habsburg Empire in 19th century. Moreover, from the hilltop of Capitol of Knin two strategic positions namely the Knin's Fortress and the hill-fort of Topolje are visible to the naked eye.

FUSNOTE:

---

[1] Fratarica je današni naziv uzvisine u Katastru RH. Međutim među starijim autorima ovo sjedište Kapitula se češće naziva Kapitul na Gajnjači (zapravo na jugozapadnoj zaravnjenoj padini brežuljka Gajnjače)

[2] Manda Zelić, Srednjevjekovne isprave Knina i kninskog Kaptola, Kninski muzej, Knin 2006

[3] Ivan Kukuljević Sakcinski, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae / Diplomatički sbornik Kraljevine Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom, Štamparija Dragutina Albrechta, Zagreb 1874

[4] Toma Arhiđakon, (Thomas Archidiaconus Spalatensis, Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium) Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika), HS c XV,3, p. 63-64, Književni krug, Split 2003.g)

[5] Frane Bulić, Hrvatski spomenici u kninskoj okolici uz ostale suvremene dalmatinske iz doba narodne hrvatske dinastije, sv. 1, Zagreb 1888 g., str. 3-13

[6] Stjepan Gunjača, O položaju kninske katedrale, SHP, III ser, sv. 1, Zagreb 1949, str. 38)

[7] K.O. Knin – Fratarica – kat.čest. 5672 i kat. čest. 5673

[8] Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium – Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika, HS, c XV, 3, p. 63-64, Književni krug, 2003.g.

[9] Matteo Pagani, Venezia, ca 1530., NSK, Zbirka Novak, Zbirka zemljovida i atlasa NSK, Tuto el Contado di Zara e Sebenicho)

[10] Fiumara (Talijanski rječnik Treccani – Fiumara s. f. [der. di fiume]. – Termine col quale si indicano nell’Italia merid. i fiumi o torrenti a letto largo e ciottoloso, che, impetuosi nella stagione delle piogge, sono asciutti per il resto dell’anno. Nella lingua antica (anche nella variante fiumaia, ebbe gli stessi sign. di fiumana)

[11] Torrente – (Talijanski rječnik Treccani – Torrente /to’r:ɛnte/ s. m. [dal lat. torrens -entis, propr. “che si secca in certi periodi”, ma poi inteso come “divorante, impetuoso”]. – 1. (geogr.) [corso d’acqua caratterizzato dal regime variabilissimo dei deflussi, con alternanza di portate piccole o nulle e di piene violente] – fiumara, rigagnolo, rivo, ruscello. )

[12] Kristijan Juran, Karen Edis Barzman, Josip Faričić: Kartografija u službi Mletačke Države – Karta sjeverne i srednje Dalmacije nepoznatog autora s početka 16. stoljeća, Geoadria, str. 102.

[13] Habsburg Empire Cadastral Maps – XIX Century – Knin con Kninskopoglie 1828.g.

[14] Comune censuario (o catastale)  – pl. Comuni censuarie (o comuni catastali)

[15] Comune censuario (o catastale)  – pl. Comuni censuarie (o comuni catastali)

[16] Državni Arhiv Split, HR-DAST-152- Kninsko Polje – Zapisnik nove granice K.O. Knin, kao jedne K.O., s Kninskim poljem i Vrpoljem iz 1825. godine. (Br 19 / Kutija 867)

[17] § – simbol pravnog odjeljka ili pravnog kodeksa

[18] Istᵉ catᵉ – skraćeno od Istruzione Catastale (hrv. katastarski naputak)

[19] Mai i sempre – očiti lapsus calami –  mai (hrv. nikada) a sempre (hrv. uvijek) – u pisanju je autor napravio pogrešku te je, obzirom na kontekst, uzet kao točan sempre (uvijek)

[20] Caseggiato – stambeni blokovi, skupine kuća

[21] Borgo – utvrđeno naseljeno mjesto

CURIA REGIS: Što kaže „kletva“, a što povijesni izvori o smrti kralja Dmitra Zvonimira?

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa

---

Piše: Mate Božić

Kada govorimo o starohrvatskoj prošlosti, o kojoj je do danas sačuvano relativno malo podataka, vrlo je bitno razlučiti što je povijesna činjenica, a što mit… Jedan od takvih istaknutijih primjera je naravno legenda o Zvonimirovom ubojstvu, odnosno kletvi. Tako, prema hrvatskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina tzv. „kletva kralja Zvonimira“ izvorno glasi: „…koji ležeći u krvi izranjen velicim bolizni, prokle tadaj nevirne Hrvate i ostatk njih bogom i svetimi njegovimi, i sobom, i nedostojnom smrtju njegovom, i da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili.“. Prema tome, navedena kletva bi se odnosila na najavu skorašnje tuđinske vladavine u Hrvatskoj, koja bi, prema nekim tumačenjima, trajala tisuću godina, tj. do 2089. – budući je Zvonimir umro 1089. godine. Prema toj legendi, Zvonimira su ubili predstavnici nezadovoljnog naroda (koji se nije želi odazvati pozivu na križarski rat) 20. travnja na saboru koji se održao u „petih crikvah u Kosovi“ – tj. današnjoj Biskupiji kod Knina.

Lokalitet „Pet crkava“ u Biskupiji kod Knina (Bukurovića podvornica, Crkvina, Lopuška glavica, Stupovi – dok je na mjestu pete crkve podignuta pravoslavna crkva Sv. Trojice, koja se nije arheološki istraživala), gdje je prema legendi kralj Zvonimir bio ubijen; Bijaći s ostatcima crkve Sv. Marte, na granici donjokaštelanskog i trogirskog polja (danas na administrativnom području grada Trogira)  – stvarno mjesto kraljeve smrti

Međutim, unatoč ustaljenom vjerovanju u kraljevu kletvu i Zvonimirov tragičan kraj (u posljednje vrijeme opjevanoj i u popularnoj pjesm), povelja kralja Stjepana II. izdana 1089. u Šibeniku, a vezana uz današnju Kaštel-Gomilicu, izričito navodi Zvonimirovo preminuće i time kao povijesni izvor definitivno opovrgava (mnogo kasnije nastalu) predaju o njegovu ubojstvu. Naime, ta isprava čak spominje i „spis“ koji je poglavarici splitskog ženskog samostana Sv. Benedikta „izdan od nedavno preminulog kralja Zvonimira“. Osim toga, splitski kroničar Toma Arhiđakon sredinom XIII. st. piše kako je Zvonimir „platio dug smrti“, što je specifični kršćanski izraz koji upućuje na isključivo naravnu smrt kralja.

Isprava kralja Stjepana II. izdana 8. rujna 1089. u Šibeniku, a u kojoj se spominje i „nedavno preminuli kralj Zvonimir“; „Smaknuće Ljutomišla“; J. F. Mücke, druga polovina XIX. stoljeća – jedino djelo domaćeg historicizma koje prikazuje ubojstvo nekog hrvatskog vladara (Ljudemisl je bio ujak kneza Borne i prema nekim izvorima njegov kratkotrajni nasljednik)

Povjesničar Ante Jadrijević u svojoj raspravi iz 1967. godine zaključuje kako se sve kasnije predaje o nasilnoj kraljevoj smrti zapravo odnose na jednog drugog hrvatskog vladara i nešto ranije povijesno razdoblje. Točnije, na vladavinu kralja Miroslava sredinom X. stoljeća, koja je doista tragično završila, kako izvještava Konstantin Porfirogenet: „njegov je sin Miroslav, poslije četvorogodišnjeg vladanja, bio ubijen od bana Pribine…“. No, ako je 20. travnja kraj Knina bio ubijen Miroslav, a ne Zvonimir – gdje je doista umro taj kralj o čijoj su se vladavini isplele brojne legende?

Pretpostavljeni izvorni izgled sjevernog dijela dvorskog sklopa u Bijaćima (T. Marasović); Rekonstrukcija crkve Sv. Marte koja je nekada stajala na današnjem arheološkom lokalitetu Bijaći („Hrvatski kraljevi“)

Jadrijević u istoj raspravi navodi zapis Dubrovčanina Jakova Lukarevića iz XVI. st.: „Nel detto tempo mori Suonimir re di Croatia, et fu portato a sepelire in Bichiay nell’ isola Metabure in san Antonio dove si sepelivano i re del paese…“. Autor ga tumači ovako: „U spomenuto vrijeme umrije Zvonimir, kralj Hrvatske, u Bihaćima, i bi ponesen na ukop na otok Metabure, u sv. Antuna, gdje se pokapahu domaći kraljevi…“. Prema tome, Zvonimir je umro u Bijaćima, a pokopan je na otoku Sv. Marije u Solinu!

Crtež nastao prilikom istraživanja crkve Sv. Marte u Bijaćima početkom XX. st. s nacrtom vjerojatnih ostataka vladarskog dvora Trpimirovića (desno); Sudionici projekta „Sačuvajmo Bijaće u 21. stoljeću“ u Bijaćima 3. ožujka 2015. godine uključujući i povijesne postrojbe: „Vitezovi kralja Zvonimira“ (Knin), „Domagojevi strijelci“ (Vid) i „Tomislavova straža“ (Split)

Vratimo li se dalje u prošlost – na istom mjestu gdje je, prema povijesnim izvorima, krajem XI. stoljeća umro kralj Zvonimir, u IX. st. izdane su Trpimirova i Muncimirova povelja, odnosno po prvi put je zabilježeno hrvatsko ime (852. godine). Bijaći se često spominju i kasnije: u ispravi kralja Zvonimira, u umetku Supetarskog kartulara, u zaključcima splitskog crkvenog sabora iz 1185., papinskim bulama i poveljama Arpadovića. Međutim, nakon rata kralja Ludovika s Mlečanima u XIV. st. Bijaći su bili napušteni, a izvorna crkva Sv. Marte vjerojatno bila uništena u vrijeme osmanlijskih pustošenja.

Povijesne postrojbe starohrvatskog doba: „Praetoriani Croatorum“ (Split-Klis) i „Red svetog Ivana Trogirskog“ (Trogir), sastali su se 16. prosinca ove godine u Bijaćima kako bi kraj crkve Sv. Marte, u okviru projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“ te u sklopu II. Dana Tome Arhiđakona, održali manifestaciju oživljene povijesti                          „Krunom hrvatskih vladara: Kaštela – Trogir 2022.“

Iz vladarskih povelja Trpimirovića, poput onih izdanih u Bijaćima, moguće je saznati nešto više o strukturi starohrvatskog dvora. Tako se u Muncimirovoj ispravi iz 892. godine, a koja je nastala „ispred vrata crkve Sv. Marte…“, kao svjedoci navode neki dvorski dostojanstvenici: dvorski župan, župani mačonoša i štitonoša, župani konjice, komore i podruma, župan komornik, vladaričin župan i mačonoša, rizničar, komornici, predstojnik samostana te župani pojedinih područja (Klisa i Livna).

Prijepis povelje kneza Muncimira izdane 28. rujna 892. u Bijaćima

Titule tih dvorjana, s kojima je knez povremeno boravio u svojim rezidencijama (uključujući i Bijaće), upućuju na zaključak kako je dvor hrvatskog vladara bio uređen po uzoru na zapadnoeuropske dvorove karolinškog perioda, kakvi su postojali primjerice u današnjoj Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj, dok je osobito gusta mreža takvih karolinških vladarskih sjedišta utvrđena u zapadnom dijelu Franačkog Carstva. Naime, na tim dvorovima zabilježene su dvorske službe istovjetne navedenim iz starohrvatskog doba.

Zabat s imenom kneza Muncimira iz Uzdolja kraj Knina                                                                                                         (danas u splitskom Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika)

Zanimljivo je kako jedini sačuvani kameni spomenik (zabat) s natpisom kneza Muncimira potječe iz 895. godine, a pronađen je daleko od kaštelansko/trogirskih Bijaća – u ruševinama crkve na groblju Sv. Luke u Uzdolju kraj Knina. Međutim, taj zabat s Muncimirovim imenom i njegovom titulom “princeps” (“PRINCEPS MUNCIMYR”), iako pronađen u Uzdolju, vjerojatno potječe s lokaliteta Crkvine u selu Biskupiji kod Knina, gdje je pouzdano utvrđeno postojanje starohrvatskog vladarskog dvora.

Crkva Sv. Marije u Biskupiji izgrađena 1938. godine kao spomen-crkva kralja Zvonimira povodom 850. godišnjice kraljeve smrti; Freske su izradili slikari Jozo Kljaković („Stolovanje kralja Zvonimira“) i Frano Šimunović, dok je crkvu posvetio nadbiskup Alojzije Stepinac

Naime, hrvatski kneževi i kraljevi nisu imali stalno sjedište, odnosno glavni grad (ni u Bijaćima, niti u Biskupiji kod Knina), nego su boravili na svojim brojnim vladarskim posjedima, dvorovima i utvrđenim gradovima. Prema T. Marasoviću takvi dvorovi i dvorci („castrumi“) su, osim u Kninu, postojali i u Ninu, Biogradu, Šibeniku i Klisu dok u Kninu, kao i u Solinu, nalazimo također i ostatke vladarskih mauzoleja.

Rekonstrukcija nekadašnjeg izgleda sakralnog kompleksa na arheološkom lokalitetu                                                  „Crkvina“ u Biskupiji kraj Knina

Kninski vladarski dvor se tako nalazio na kraljevskom posjedu („villa regalis“) u današnjem selu Biskupija, a riječ je o većem građevnom kompleksu koji se nalazio sjeverno od stolne crkve. U tom su sklopu bila izgrađena tri krila, koja povezana s bazilikom i vladarskim mauzolejom, zatvaraju prostrano dvorište u sredini – vjerojatno s trijemom prema crkvi. Materijalni ostatci upućuju na postojanje stubišta, što znači da se radilo dvokatnoj građevini, koja je možda ujedno služila i kao rezidencija hrvatskog biskupa. Tako je u Kninu uz vladarski dvor te utvrđeni dvorac („castrum“) postojao i vladarski mauzolej kakav nalazimo i u Solinu uz današnju crkvu Gospe od Otoka, gdje je (prema J. Lukareviću) bio pokopan i kralj Zvonimir.

Starohrvatska kruna Trpimirovića nalazi se i u drugom polju grba Vrane kraj Biograda (lijevo), u opisu kojega je izričito navedena kao kruna „kralja Dmitra Zvonimira“; Povezanost kralja Zvonimira s Kninom očituje se i u aktualnom grbu toga grada (desno) sa Zvonimirovom krunom u gornjem kutu uz središnji motiv pashalnog (uskršnjeg) janjeta; Janje u hodu na grbu Knina iz 1904. (sredina)