Piše: Spomenka Martić – Filozofska bilježnica
U prepunom prostoru caffe-bara A3 u Kninu, sinoć, 09. 07. 2017. godine, održana je predstava Molly Bloom u izvedbi dvije mlade glumice, Katarine Romac i Monike Vuco. U maniru modernog kazališta, tematizira se sporedni lik jednog čuvenog dijela te se osvietljava na jedan nov način neprimijećeni dio svjetskog klasika i izlazi iz standardne interpretacije.
Radi se o prikazu unutrašnjeg monologa gospođe Bloom u osami njezina stana dok čeka svoga muža. Monolog počinje u sinkroniziranim i ponavljanim pokretima, riječima i ritmici koji u prvom sloju konfrontira problematičan brak i nezadovoljstvo jedne očajne domaćice iz visoke klase. Smisao njezine bezizlazne pozicije odiše melankolijom i pasivnošću, barem na samom početku monologa.
Kasnije se frojdovski raspliću nakupine svijesti, u borbi želja, potiskivanim od strane interiorizovanog morala, i mogućnosti kojim dominira prepredenost jedne podređene partnerke.
Kako je Joyce proširio frustraciju tog položaja na bezbrojne momente života ženskog bića, tako su obje glumice ulazile u dijalog, na momente žustar, ali i pokajnički. Od prvobitne uloge žrtve, otvara se polje savjesti i uvidi o vlastitoj odgovornosti što se još više naglašava opetovanjem optužnice protiv svih muškaraca ( “Svi su muškarci isti”). Sjećanjem na trenutke izdaje, prevare i sumnje počinje prevladavati uljepšano, romantizirano iskustvo sreće, ljubavi i zanosa.
Zahvaljujući identitetu sa tim trenutcima, Molly Bloom bježi u idealizaciju samih fenomena ljubavi. Nada ne prestaje ni onda kad svoju problematiku pokušava riješiti sa drugim muškarcima. Vođena ljubomorom i nesrećom, Molly postaje ozlojeđena i kivna, nesposobna za solidarnost sa drugim ženama, postaje životinja koja se bori za svoj plijen. Bez milosti, ona počinje suditi oštro o ostatku svijeta te se osjeća dovoljno osnaženom da mu pokaže zube. Tad počinje otkrivati sve svoje nemoralnosti, sve svoje sitne, prepredene manevre. Ona se ne može otrgnuti pojmu žene kao pasivnom, ali manipulativnom biću. To više nije ona „jadnica“ s početka monologa već tigrica koja vreba i zavodi, spremna i voljna za tu istu prevaru, izdaju, pakost.
U optužujućem tonu, kroz koji i dalje previre očaj, glavni lik nam iznosi fenomen patrijahalnog sustava u kojem žena ima samo ograničen prostor kretanja preko nekoliko točaka autoriteta. Jedna je Bog i crkva, drugi je odgoj, a treći muškarac i njegova slika o njoj. Ona se do kraja dijaloga ne uspjeva istrgnuti iz tog kruga jer je potpuno interiorizovala sliku o sebi koju su joj te figure skrojile. Upravo ovim redom, ona sve više dospijeva do svojih granica. Tako će sliku autoriteta pape, biskupa i svećenika vrlo lako preskočiti u seksualizaciji tih likova, ali će shvaćanje svijeta ostati „po slici Božjoj“ i „onome što je prvo stvorilo svijet“.
U očevoj figuri nalazi također moć i pristaje na elitističke podjele na konjušarske i vojničke kćeri. Naravno, odnos sa majkom, otuđen i nerazumjevajući prenosi na odnos sa kćerkom, pa saznajemo da odluke o njenom odgoju također prepušta mužu, s tim što zadržava intimno pravo na kćerkine „tajne“. Ta privatizacija emocija žene u svijetu muškaraca čini od nje licemjera koji se buni protiv stvarnih principa slobode kao što je kćerkino pušenje, prijateljice i pravo na izbor škole. Ali je to neće spriječiti da ta ista prava traži za sebe i žali što joj nije dopušteno. U osjećanju bespomoćnosti i podređenosti muškom svijetu i njegovoj slobodi, ona ne pronalazi ekvivalent da bi razvila mogućnost jednakosti. Ona ostaje uskraćena za osnovna sredstva te se počinje služiti patrijahalnim sredstvima dominacije postajući glavni protagonist tog sustava.
Najintimniji i najjači autoritet je svijest o vlastitom tijelu koje je uvijek seksualno i bez obzira što postoji prvobitni otpor toj slici (pobuna protiv uplitanja u period dojenja zarad seksualnog života muškarca), ona će podleći svim njenim operativnim imputacijama. Tako će i osnovne ženske karakteristike, kroz odnos muškarca prema njoj postati suvišne, remetilačke i strane, što je potpuno otuđenje žene od vlastite tjelesnosti.
Od druge polovice predstave, kad kreću ditirambi i performans pjevačkog i ritmičkog nagona, ulazimo u etapu olakšane savjesti, svjesnog zavaravanja i ponovnog maskiranja stvarnosti gdje stvorena slika guši primarni revolucionarni zov. Gubimo onu iskrenost koju je Molly Bloom postigla u svojoj osami te ponovo ulazimo u svijet privida, svijet iluzija. Ulog je prevelik i shvaćamo da je svijest stigla prekasno. Žena patrijarhata ne može se otrgnuti slici svog tijela, a da nije u njega upisano značenje seksualnog bića, što je dodatno dramatizirano kroz susret glavnog lika u perspektivi vremena. Starenje je apsolutno nepoželjno, biološki neodložno, a ženina funkcija ostaje jedino da se izbori sa ostatkom konkurencije u tom surovom svijetu upotrebe ženskog. Čak je i majčinstvo samo posredno prisutno, onoliko koliko ga muškarac valorizira, a drugih uloga u smislu aktivnosti, odgovornosti i života van kuće žena nema. Kao pratilja svojem mužu, ona mora izgledati dobro, što javno, što u privatnosti doma, dočekivati ga i pružati mu utočište bez obzira na vlastite potrebe. One su ugušene i prije nego su spoznate. Ta tradicija se nastavlja na svoju kćerku, a potječe još od svoje majke i njene majke, te ništa ne probija ogradu odnosa moći i strogu podjelu uloga.
Molly Bloom, iz Uliksa preslikava tragiku žeske neslobode, ali i njezinu odgovornost i prikazuje je kao jednog od glavnih aktera i sprovoditelja patrijarhata. Ona treba pomoć, ali je svaka priča o samopomoći i moći uvida kastrirana, tako da nema mjesta lakim notama o promjenama sustava. Ona je rob idealiziranih predstava o ljubavi, svijetu i smislu i to će ostati djelatno sve dok ne bude spremna na bolnu promjenu tog površnog, neodgovornog skrajnutog položaja „ni čovjeka ni djeteta“.
Dvije mlade glumice natjerale su publiku da se zamisli nad okvirima po kojima se kreće žena u sustavu zatvorenih mogućnosti te su na intenzivan način i odlično uspostavljenom dinamikom predstave održale dobru lekciju patrijarhatu.
Spomenka Martić
Foto (uz dopuštenje): Show Bizz Magazin
