Otvorena izložba “Mlinice Oko Knina”
Donosimo čak tri teksta u jednom članku. Ivica Šimić novinarski je izvijestio s otvaranja izložbe, Sandra Žulj progovorila je o ljudskom i društvenom momentu mlinica i naznačila njihovu turističku perspektivu, a u tekstu Marka Sinobada dobivamo vrlo zanimljivi povijesni i geografski pregled mlinica u kninskom kraju.
Otvorena izložba kojom se iz zaborava vade – mlinovi
Piše: Ivica Šimić
U Galeriji Kninskog muzeja na tvrđavi jučer je otvorena izložba fotografija “Mlinice Oko Knina”.
Izložbu su predstavili Sandra Žulj iz Pučkog otvorenog učilišta Knin i Ivana Mikulić Sarić iz Kninskog muzeja te ravnatelj muzeja grada Šibenika, Željko Krnčević naglasivši kako je ovdje riječ o svojevrsnoj umjetničko-edukativnoj reafirmaciji i vađenju iz zaborava mlinica koje su dio ovdašnje kulture i povijesti i kojih je na kninskom području bilo čak 97.
Ovo je druga po redu izložba u okviru zanimljive lokalne umjetničke franšize nazvane “Oko Knina” kojoj je cilj promocija našeg grada kroz fotografije prirodnih i kulturnih ljepota kraja.
Zato, s nestrpljenjem očekujemo koja je sljedeća stanica u tom “Oko Knina” putovanju.
Još na kraju kažimo da je izložbu jučer otvorio predsjednik Foto kluba Knin Mićo Samardžija i da je to bilo najbrže i najkraće otvaranje neke izložbe ikad.
Mlinice OKO KNINA
Piše: Sandra Žulj, Pučko otvoreno učilište Knin
Bogatstvo vodom je oduvijek bila odlika kninskog kraja te stoga ne čudi činjenica da je u jednom trenutku u povijesti zabilježeno čak 97 mlinova u njegovoj bližoj i daljoj okolici.
Osim mjesta gdje su mještani mljeli žitarice, mlinice su igrale i važnu ulogu u njihovom društvenom životu. Tu su se sastajali, prenosili pozdrave, razmjenjivali informacije, prepričavali događaje.. Napuštanjem tradicijskog načina življenja sve se manje u mlinovima čuje razgovor i zvuk mlinskog kola. Rijeke su i dalje tu, a od mlinica najčešće ostaje samo trag u obliku poluruševnih zgrada.
Kako bi zabilježili i donijeli nam priče o Mlinicama, Kninski muzej i Pučko otvoreno učilište Knin organizirali su dvodnevni foto seminar pod nazivom ‘Mlinice OKO KNINA’. Ispričati njihovu priču bitan je moment upoznavanja sa kulturnim i povijesnom znamenitostima kninskog kraja. O njima se ne zna dovoljno, a zaslužuju više pažnje i svoje mjesto u turističkim vrednotama ovoga područja.
Zadatak onih koji priču prenose na sebe su preuzeli članovi fotoklubova Knin, Šibenik i Split. Oni kao sudionici, a pod stručnim vodstvom arheologa i profesionalnog fotografa, bilježili su objektivima svoja zapažanja o Mlinicama sa šireg kninskog područja.
Posjetili su sljedeće mlinice: Vaskov (Đurića) mlin, Šegrtovića mlin i Crnogorčev mlin na rijeci Krčić; Milivojevića (Vukovića i Šimića) mlin, Zelenbabin mlin i Kotarašev (Letrikin) mlin na rijeci Butižnici te Srnovića mlin, Šimetin (Ivankovića) mlin i Vagića mlin na rijeci Zrmanji.
Ova izložba rezultat je priče ispričane o nekim minulim vremenima, a zabilježene od strane fotografa, izlagača ove izložbe.
Velika je vjerojatnost da, ako promatrate izložene fotografije dovoljno dugo, čujete priču koju pričaju Mlinice. Priča je to o jednom svijetu koji je iščezao neprimjetno dok smo gledali negdje mimo njega, priča je to i o minulim vremenima koja su oživjela još jednom kroz objektive izlagača.
Iz kataloga izložbe – povijesni i geografski pregled mlinica na kninskom području
Piše: dr. sc. Marko Sinobad
Mlinarstvo je od davnina bilo značajna privredna djelatnost kninskoga kraja koji uz Kninsko i Kosovo polje ima i brojna brdska područja pogodna za uzgoj raznih žitarica.
Prvi spomeni mlinova na širem kninskom području u povijesnim izvorima datiraju u kasni srednji vijek i vrijeme Osmanskog Carstva. Iz osmanskih opširnih katastarskih poreznih popisa (deftera) koji su izrađivani u više navrata u periodu od 1550. do 1609. godine, poznato je da su se u Kninskom i Kosovom polju uzgajali pšenica, ječam, proso, raž i zob.
Spomenute poljoprivredne kulture ostale su zastupljene i u narednim stoljećima, dok se kukuruz kao jedna od vodećih poljoprivredna kultura prije posljednjeg kolapsa zemljoradnje, počeo uzgajati u kninskom kraju tek početkom 19. stoljeća.
Jedan od ranih statističkih podataka vezanih uz brojno stanje mlinova u kninskom kraju, a potječe iz 1799. godine u vrijeme prve austrijske uprave, svjedoči da je na području tadašnjeg mjesnog starješinstva Knin bilo 97 mlinova.
Karakter poljoprivredne proizvodnje, brojnost i distribucija mlinova od 19. stoljeća na ovamo dosta se precizno može rekonstrirati na temelju austrijskog katastra koji je za kninsko područje izrađen 1827. i 1828. godine i koji je reambuliran više puta do propasti Austro-Ugarske Monarhije.
Spomenuti katastar bilježi više mlinove koji su se do danas sačuvali u aktivnom stanju i onih koji su bili aktivni do prije nekoliko desetljeća, ali također i više onih koji su u ruševnom stanju znatno duži period i čiji se tragovi na terenu danas jedva prepoznaju.
Mlinovi osim što su kroz povijest bili bitni privredni subjekti imali su i važnu ulogu u društvenom životu. U njih su stalno dolazili ljudi iz uže ili šire okolice zbog mljevenja žitarica, zvani pomliovci i dok se čekalo na red bilo je prilično vremena za druženje te razmjenu privatnih i poslovnih informacija. Iz tog su razloga brojni mlinovi imali pomoćne objekte gdje su se mlinari, pomliovci i tovarne životinje mogli odmarati.
Mlinovi na kninskom području pripadaju najrasprostranjenijom tipu dalmatinskih mlinova – vodenicama – čije se postrojenje sastoji od vodoravnog mlinskog kola koje se pokreće na način da voda iz akumulacije kroz žljebu pada na kašike mlinskog kola te se njegovo horizontalno kružno kretanje preko vertikalne osovine prenosi na gornji mlinski kamen.
Donji dio mlinskog postrojenja smješten je u koturači, nadsvođenom ili potavanjenom prostoru kroz koji protječe voda, a gornji dio kojeg čine nepomični i pokretni mlinski kamen tj. kolo, u samom prostoru mlina.
Najveći dio mlinova na kninskom području je u zapuštenom stanju i u različitom stupnju urušavanja konstruktivnih elemenata i mlinskih postrojenja. Aktivno je svega pet mlinova, Kotarašev mlin u Kninskom polju, Jovića i Vukovića mlin u Riđanima te Milivojevića i Jerkovića mlin u Golubiću od kojih su posljednja dva potpuno izgubila izvornu arhitektonsku vrijednost, dok su prva tri zbog suvremene izgradnje u neposrednoj blizini izgubila svoju ambijentalnu vrijednost.
Na kninskom području na toku rijeke Krke u selu Radučiću postoji Omčikusa mlin na mjestu Bilušića buka te sklopovi mlinova u selu Ivoševcima neposredno iznad Manajlovačkog slapa i u blizini Miljacke.
Na toku rijeke Krčića u Podinarju, dijelu sela Polače, postoji šest mlinova: Đurića, Sain (Mirkovića ili Čogeljića), Šilića (Vučkovića), Vaskov (Đurića), Šegrtovića i Crnogorčev mlin.
Na toku Mlinske Butižnice u Kninskom polju postoji četiri mlina: Anića, Ćosin (Marića), Kotarašev (Letrikin) i Sinobada mlin. Na toku rijeke Butižnice u selu Golubiću postoje dva mlina: Zelenbabin i Milivojevića (Vukovića i Šimića) mlin, a u predjelu zvanom Mlinčine sjeverno i istočno od zaseoka Šimići bila su još dva mlina.
U selu Golubiću na toku potoka koji protječe južno od zaseoka Jerkovići i uljeva se u potok Došnicu u prvoj polovici 19. stoljeća postojala su tri mlina izgrađena od drveta, a na mjestu srednjeg danas se nalazi aktivni mlin građen blok opekom i betonom.
U selu Strmici preostao je svega jedan Deljin mlin na potoku Mračaju.
U kanjonu rijeke Radljevac postoje četiri mlina od kojih se Nonkovića mlin nalazi na području sela Žagrovića, Stojakovića mlin na području sela Radljevca te Tintorov (Torbičin) i Krivošijin (Torbičin) mlin na području sela Plavna.
U samome Plavnu postoji još pet mlinova: jedan u zaseoku Torbice, Rusića i Bojanića mlin na potoku Bašincu te Alfirevića i Jankelića mlin na potoku Tukleču.
Na toku rijeke Zrmanje na području sela Pađena nalaze se dva sklopa mlinova: Pađenski i Oćestovački. Na toku iste rijeke u Mokrom polju postoje četiri mlina: Jolića, Popovića, Vagića i Srnovića mlin i isto toliki broj u Erveniku: Šarića (Kovačevski), Bulin (Žeželjev), Šimetin (Ivankovića) i Vujanića mlin.
Na izvoru rijeke Kosovčice u Riđanima u Kosovom polju postoje Trifunovića, Milića, Rapa i Jablanov mlin od kojih su posljednja dva u ispravnom stanju, ali se ne koriste. Ondje je postojao i Strinića mlin samo je odavno uništen.
Nizvodno na toku iste rijeke u blizini crkve sv. Ilije postoje mlinovi Đurđevića, Vukovića i Jovića od kojih su posljednja dva još uvijek aktivna. Jedan mlin na toku rijeke Kosovčice nalazi se u blizini zaseoka Vučenovići u Ramljanima, a u selu Biskupiji u blizini Lopuškog vrela na toku istoimenog potoka koji se ulijeva u rijeku Kosovčicu postojao je Lopuški mlin.
Mlinovi na toku rijeke Krčića u Podinarju sačuvali su se u izvornom ekohistorijskom kontekstu i u tom pogledu imaju najveću ambijentalnu vrijednost bez obzira na stanje njihove očuvanosti. Specifični su po tome što su izgrađenu u samom koritu rijeke ili neposredno uz njenu obalu zbog čega su im jaže vrlo kratke ili ih uopće nemaju, a akumulacije se nalaze neposredno iznad mlinova. Razlog za to treba tražiti u povremenom presušivanju rijeke koje je omogućavalo izgradnju u samom koritu rijeke ili neposredno uz njegovu obalu.
S druge strane mlinovi na toku rijeke Zrmanje u Pađenama, Mokrom polju i Erveniku smješteni su čak do 50 m od korita rijeke, imaju duge jaže s prebojima i akumulacijama koji su od mlinova udaljeni između 100 i 400 m.
Ukupno stanje mlinova na kninskom području alarmantno je loše. Od opisanih deset mlinova, pet ih je bez krovišta, a na četiri su se počeli urušavati i zidovi. Elemenata za potencijalu rekonstrukciju iz godine u godinu je sve manje.
Njihovo propadanje u uskoj je vezu s napuštanjem tradicijskog načina življenja i depopulacijom sela koja je pokrenuta industrijalizacijom društva šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ubrzana ratnim dešavanjima devedesetih godina istog stoljeća i koja još uvijek ne prestaje uslijed sve veće mobilnosti preostalog stanovništva unutar granica Europske unije i šire.
Ekonomska isplativost obnove mlinova u današnjem kontekstu ne može se bazirati na njihovoj isključivo tradicionalnoj namjeni jer za nju više nema osnove, stoga je jedina vidljiva mogućnost da se dopuni turističkom namjenom.
Sain (Mirkovića ili Čogeljića) mlin
Nalazi se u Podinarju na toku rijeke Krčić i drugi je mlin od izvora. Izgrađen je najranije u drugoj polovici 19. stoljeća. Zidan je kamenom, a bio je pokriven kamenim pločama. U mlinu se nalazilo šest mlinskih postrojenja.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća koristili su ga mlinar Pilip Crnogorac pok. Arse i Anđa Crnogorac ud. Krste. Mlin je registrirano kulturno dobro upisano u Registar kulturnih dobara RH pod brojem RST-594. Ispred mlina nalaze se tri lučna mosta zidana kamenom koji predstavljaju značajno dostignuće tradicijskog graditeljstva.
Vaskov (Đurića) mlin
Nalazi se u Podinarju na toku rijeke Krčić i četvrti je mlin od izvora. Naziv Vaskov dobio je po mlinaru Mirković Vasi pok. Ilije. Izgrađen je nakon Drugog svjetskog rata. Temeljni dijelovi mlina zaključno s pločom su betonski, dok su zidovi građeni kamenom. U mlinu se nalazilo šest mlinskih postrojenja od kojih su ostala sačuvana gornja kola. Mlin je registrirano kulturno dobro upisano u Registar kulturnih dobara RH pod brojem RST-593.
Šegrtovića mlin
Nalazi se u Podinarju na toku rijeke Krčić i peti je mlin od izvora. Smješten je uzvodno od ušća bujičnog potoka Dulibe. Izgrađen je najranije u drugoj polovici 19. stoljeća. U mlinu se nalazilo šest mlinskih postrojenja od kojih su ostala sačuvana gornja kola. Ispred mlina se nalazio most preko rijeke, ali je u cijelosti urušen.
Crnogorčev mlin
Nalazi se u Podinarju u kanjonu rijeke Krčića uz njegovu lijevu obalu i u blizini nekadašnje cestarske kuće oko koje se formirao zaseok Ševići. Posljednji je šesti mlin na toku rijeke. Mlin je ucrtan na austrijskom katastru iz 1828. godine što ukazuje da je izgrađen u vrijeme Mletačke Republike ili čak još ranije. Građen je sedrom i u solidnom je građevinskom stanju iako mlinska postrojenja više nisu u funkciji. Mlin još uvijek ima sačuvane izvorne drvene kašike.
Milivojevića (Vukovića i Šimića) mlin
Nalazi se u selu Golubiću uz lijevu obalu istočnog rukavca rijeke Butižnice u blizini Šimića mosta. Mlin je ucrtan na austrijskom katastru iz 1828. godine što ukazuje da je izgrađen u vrijeme Mletačke Republike ili čak još ranije. Današnji mlin predstavlja drastičnu rekonstrukciju kojom su u potpunosti izgubljena izvorna arhitektonska svojstva. U funkciji je ostao samo jedan dio u kojem se nalazi jedno mlinsko postrojenje koje trenutno koristi Milka Milivojević ud. Gojka. Mlin je prethodno bio u vlasništvu obitelji Vukovića i Šimića.
Zelenbabin mlin
Nalazi se u selu Golubiću uz desnu obalu rijeke Butižnice između zaseoka Šimići i Arule. Mlin je sagrađen sredinom ili u drugoj polovici 19. stoljeća i predstavlja jedan od najkompleksnijih etnografskih objekata na području Dalmacije. Na mjestu današnje zgrade, u vrijeme izrade austrijskog katastra za katastarsku općinu Golubić iz 1828. godine, postojao je mlin koji je u cijelosti bio izgrađen od drveta.
Današnji mlin je stambeno-gospodarska katnica građena sedrom čija se etaža kata koristila kao stambeni prostor. U prizemnom dijelu zgrade nalaze se dvije bučnice s koševima ukopanim u zemlju za potrebe pranja biljaca. Uz bučnice je postojala i stupa za sukno te četiri mlinska postrojenja od kojih su dva bila u pogonu sve do izgradnje hidroelektrane Golubić koja je oduzela vodu iz tog dijela korita rijeke.
Izgradnjom postrojenja hidroeletrane u neposrednoj blizini, mlin je izgubio i svoju ambijentalnu vrijednost. Njegov posljednji korisnik bio je Jandrija Zelenbaba pok. Ilije. Mlin je registrirano kulturno dobro upisano u Registar kulturnih dobara RH pod brojem RST-1064.
Kotarašev (Letrikin) mlin
Nalazi se u Kninskom polju na toku potoka zvanog Mlinarica ili Mlinska Butižnica koji izvire na Šegotinom vrelu. Riječ je o jednom od najranije datiranih mlinova i jedinom aktivnom mlinu na užem području grada Knina. Mlin je prikazan na mletačkoj katastarskoj mapi Kninskog polja s početka 18. stoljeća.
U to vrijeme imao je pet mlinskih postrojenja, od kojih su tri bila u posjedu serdara Sinobada te po jedno u posjedu izvjesnih Zorzija (Agiutante) i Draganića. Posljednje stoljeće u vlasništvu je obitelji Kotaraš, a danas se njime koristi bračni par Spase i Dragica. U mlinu se nalaze dva mlinska postrojenja i izdvojena prostorija u funkciju kužine.
Srnovića mlin
Nalazi se u selu Mokrom polju uz desnu obalu rijeke Zrmanje na mjestu gdje rijeka ulazi u kanjon između Mokrog i Erveničkog polja. Četvrti je mlin na toku rijeke kroz Mokro polje. Od zaseoka Bjedovi udaljen je oko 150 m u smjeru jugozapada. Iz zaseoka do mlina vodi djelimično kladrmirana ulica omeđena suhozidima.
Mlin je ucrtan na austrijskom katastru iz 1827. godine što ukazuje da je izgrađen u vrijeme Mletačke Republike ili čak još ranije. Mlin je imao dva mlinska postrojenja sa željeznim kašikama. Naknadno su uz mlin izgrađene još dvije stambeno-gospodarske zgrade od kojih je jedan katnica i na pročelnom zidu ima građevinski natpis koji bilježi da je zgradu podigao Mate Bjedov 1925. godine. Osim toga oko mlina postoje i lučni, kamenom građeni mostići i suhozidom ograđeni vrtlovi koji dodatno oplemenjuju ovaj iznimno zanimljiv arhitektonski sklop visoke ambijentalne vrijednosti.
Šimetin (Ivankovića) mlin
Nalazi se u selu Erveniku uz lijevu obalu rijeke Zrmanje u blizini zaseoka Graonje i crkve sv. Nikole. Treći je mlin na toku rijeke kroz Ervenik. Na glavnom pročelju mlina postoji građevinski natpis koji bilježi da je mlin ”velikim trudom i za svoju službu” izgradio Juko Ivanković pok. Mate 1860. godine. U mlinu se nalazilo sedam mlinskih postrojenja. Riječ je o najsloženijem gospodarskom kompleksu te namjene na širem kninskom području koji ima posebnu arhitektonsku i ambijentalnu vrijednost.
Sastoji se od četiri kamene zgrade, niza kamenih podzida i zidova, jaža i mostova. Osim toga uz mlin je postojao i planski uređen vrt kojeg mještani nazivaju Đordin, a koji u ruralnom okruženju predstavlja jedinstven primjer hortikulturalnog uređenja prostora svojstvenog urbanim sredinama i ladanjskim kompleksima.
Vagića mlin
Nalazi se u selu Mokrom polju uz desnu obalu rijeke Zrmanje između zaseoka Vagići i Popovići. Treći je mlin na toku rijeke kroz Mokro polje. Mlin je ucrtan na austrijskom katastru iz 1827. godine što ukazuje da je izgrađen u vrijeme Mletačke Republike ili čak još ranije. Mlin je imao četiri mlinska postrojenja. Voda je do mlina dotjecala jažom dugom oko 250 m, a iz toka rijeke odvajala se na preboju koji stvara vodopad izrazite ambijentalne vrijednosti. Preboj se nalazi 100 m nizvodno od mosta preko rijeke.