Zašto ne dolazimo na kulturna događanja pa tako i na sinoćnje iznimno zanimljivo putopisno predavanje Damira Šanteka

Gledati i uslikati morskog psa u podmorju s metar i pol udaljenosti, hodati kamenom pustinjom ili najvećim planinama svijeta – gdje čuješ samo svoje misli i gdje se svaki šum vode, dah vjetra ili lomljenje leda čuje višestruko jače i drugačije – jest privilegija koju pustolovi poput Damira Šanteka zasluže svojom hrabrosti, odricanjem, nevjerojatnim entuzijazmom…
Gledati sve to na vrhunskim fotografijama uz jako zanimljivo i elokventno predavanje samog pustolova – privilegija je koju vam osiguravaju entuzijasti koji se bave organizacijom kulturnih događanja.
Ne dolaziti uopće i nikako na takva kulturna događanja, bez obzira je li riječ o putopisnom predavanju, književnoj večeri, predstavi ili koncertu – je stanje (zapuštenog) duha. I slika vremena – u kojem nam je nesretni pametni telefon isisao svu životnu energiju, potrebu za akcijom, druženjem i istraživanjem, za kreacijom i za kulturom.
Posebno je tužno što na kulturna događanja nikako i uopće ne dolaze pripadnici mlade generacije – oni koji će na svojim plećima ponijeti budućnost našeg grada, zemlje, svijeta… Još je tužnije – znajući da su sve prethodne mlade generacije pohodile i koncerte i ostala kulturna događanja i da to predstavlja važan vid neformalnog obrazovanja i društvene interakcije koji su nam nužni u izgrađivanju boljeg sebe i svijeta oko sebe.
No, više nema smisla ni biti tužan. Umjesto toga (a kradem ovu opservaciju od prijatelja Vlade) – treba „uzeti kokice“ i gledati kako će svijet, predvođen tom i takvom mladom generacijom – srljati u sunovrat, propast i kraj.
Usput, ovih šestoro ljudi (ne računam Anu i sebe koji smo to organizirali) koji su sinoć došli na putopisno predavanje Damira Šanteka – doista su uživali i proveli jedno ispunjeno i nadahnjujuće večer u knjižnici.






























