Zašto je roman Igora Čoke – remek djelo?
Nakon beogradskog, svjetlo dana ugledalo je 11. ožujka ove godine i zagrebačko izdanje romana Igora Čoke „Mojom stranom ulice“ i to u nakladi izdavačke kuće Jesenski i Turk.
Kupio sam knjigu odmah po izlasku iz tiska, no trebalo mi je vremena da je počnem čitati. Jer ovakve posebne knjige – zahtijevaju pripremu prije čitanja, zahtijevaju mir i sređenost vlastitog života.
Naravno, pročitao sam je u dahu. I odmah u glavu ću reći, a stojim čvrsto iza ove tvrdnje – ovo je remek djelo.
Remek djelo koje govori – o mladalačkom buntu, o borbi protiv „etničkih demona“, „dežurnih paranoika“, protiv cenzora, protiv malograđanštine i predrasuda, protiv policije uma, protiv para-religioznih rituala nacionalizma, protiv nasilnika i seljačina koji nedostatak individualnih vrijednosti kompenziraju u toplini krda iz kojeg prijete drugom krdu i otpadnicima iz vlastitog.
Remek djelo koje govori o potrazi za dobrom glazbom, o potrazi za načinima mijenjanja svijeta oko sebe, koje govori o subverzivnom aktivizmu izdavanja urbanog i antiratnog fanzina u grotlu i epicentru primitivizma i rata.
Remek djelo koje nadasve govori o ljudskosti koja je na pijedestalu svih vrijednosti.
A zašto je Igorov roman remek djelo?
ZATO što nas izuva iz cipela, zato što nas nemilosrdno tjera da se preispitujemo, da postavimo sebi pitanje – što smo mi u životu napravili izlazeći duboko i daleko iz zone komfora da bi dostigli svoje ideale, zato što nas tjera da postavimo sebi pitanje – gdje je naš fanzin.
ZATO što ima iskonsku iskrenost i emociju.
ZATO što čitajući osjećaš i miris znoja i udarac metalne prikolice u glavu i prijeteći pogled đikana koji te maltretira i halucinogeni učinak artana.
Rat je autoru ukrao mladost i otrgnuo ga od rodnog grada i očito je ovaj roman Igorov transcedentni pokušaj da sve to vrati. Zato je roman valjda i pisan narativom i rječnikom tinejdžera.
Roman je ustvari autobiografska priča o, istovremeno, zanimljivoj i mučnoj mladosti, o Igorovim mladim danima u Kninu pa kasnije u Prištini, o stalnom životu na rubu društva (koji u Prištini često sliči na „Strah i prijezir u Las Vegasu“), bez planova i vizije, o životu od danas do sutra, u kojem je jedino za što se čvrsto možeš uhvatiti – tvoj svjetonazor (i zato je izražena potreba da ga se često ističe).
Priča je to o životu u okolnostima koje ti ne dopuštaju da odrasteš. Jer kako odrasti ako ti je mladost ukradena i ako se ne možeš valjano i ljudski oprostiti s njom. I baš zbog toga dobar dio te generacije, danas u pedesetima – odbija odrasti (iako nas autor u zadnjoj rečenici romana – uvjerava da je odrastao).
Svatko iz tog korpusa čudaka odbija odrasti na svoj način. Ja na primjer imam bend. Igor radi najbolje ulične fotografije u ovom dijelu Europe. I sad je napisao masterpiece roman.
Roman koji ima i zavičajno-enciklopedijsku vrijednost jer dokumentacijski i etnografski govori o Kninu s kraja osamdesetih i prve polovice devedesetih godina i to iz onog najhumanijeg diskursa – antiratnog i rokerskog.
Iz diskursa svih onih dječaka, danas u pedesetima, koji idu – svojom stranom ulice.
Tekst i foto: Ivica Šimić