Bunari Lazareti na Dinari
Piše: Vinko Klarić, slobodni istraživač, Šibenik
Na planini Dinari podno vrha Badanj na oko 1000m n/v stoji skriven od očiju javnosti kulturno povijesni biser i fenomen drevnog graditeljstva; 9 bunara sa dvije lokve, i sve je to u lošem stanju osim jednog najvećeg megalitskog bunara.
Kada bi se obnovili tek onda bi njihova ljepota došla do izražaja i tada bi mogli stati uz bok bunarima na Crljivici kraj Ciste Velike i sa bunarima na Rajčici koje je šira javnost upoznala prije par godina, iako su godinama prije o toj drevnoj graditeljskoj znamenitosti na svojim blogovima izvještavali planinari, ali i sa nedavno otkrivenim bunarima u Mravnici kraj Perkovića. Ovi bunari na Dinari iako su na putu prema planinarskom domu Brezovac, poznati su samo iskusnijim planinarima i starosjediocima koji tu dovodu stoku na ispašu. To mjesto sa bunarima nazivaju Lazareti, vjerojatno, nekad davno je tu bila neka karantena i lječilište za gubavce. Ali zašto baš tu? Mjesto jest izolirano od drugih, ali vrlo moguće da se u bunarima nalazi i ljekovita voda… to trebamo tek saznati. Ali to ne znači da su bunari u tolikom broju i veličini napravljeni baš za tu svrhu, što nema smisla, dovoljan je i jedan mali bunar, vjerojatnije je da su bunari tu bili od drevnih vremena i da su prenamjenjeni za tu svrhu. Tako da o Lazaretima i bunarima imamo ogroman prostor za istraživanje, jer po ovako velikom kompleksu bunara znači da je tu drevna vremena živio brojan i organiziran narod koje iščezao ili je istrebljen, i o kojem nema nekih zapisa.
Kao što smo rekli od svih bunara koje smo zatekli je samo jedan dobro očuvan, a ostali su u ruševnom stanju, od kojih je 7 bunara puno vode, dok su ostala dva zatrpana, ali vrlo moguće da postoji i 10. bunar koji podosta zatrpan, jer na jednom mjestu naziru zidovi i udubljenje, a možda i 11. bunar, ako je manja lokva sudeći po ostacima nekada bila bunar.
O bunarima Lazareti nemamo nikakvih zapisa o izgradnji, kao ni o ostalim spomenutim bunarima po Dalmaciji i Hercegovini, a narod ih naziva rimskim ili grčkim bunarima.
I danas bi izgradnja ovakvo velikih bunara promjera 3 do 5m u tolikom broju na kamenjaru bio veliki i skupocjeni građevinski poduhvat, što znači da su sagrađeni prije 300-800godina kako ih službeno datiraju jer se arheolozi sa datacijama sigurnije osjećaju u tom razdoblju, onda bi trebali postojati plemićki i crkveni zapisi i troškovnici izgradnje. Nekakve priče i naklapanja da je to izgradio narod u novom ili srednjem vijeku koji je tada bio običan kolon kako su se u Dalmaciji nazivali kmetovi koji su za sve odgovarali plemićima na čijoj su zemlji živjeli i radili nemaju smisla. Ako i pogledamo bunare za koje znamo da su se radili zadnjih 100-200 godina, pa nitko tada nije radio takve megalitske bunare u tolikom broju jedan do drugog, radili su se obično mali bunari promjera 1-1,5m po jedan u svakom selu, na nekim mjestima i pored lokve obično je sagrađen jedan bunar.
A ovakve skupine velikih bunara nisu ništa drugo nego i kultna mjesta, i to vidimo po bunarima na Crljivici gdje su pored prapovijesnih humaka sa stećcima.
I zašto onda u struci nema hrabrosti da ih smjeste u ilirsko ili prapovijesno doba, hoćemo li jednom povjerovati narodu koji ih naziva grčkim bunarima ili da su tu otprije rimljana? Pa da ove bunare imaju Grci, Francuzi ili Britanci, za njih bi ovakvi bunari sa sigurnošću bili prapovijesni i od njih bi napravili arheološki park.
I narod u prapovijesti je trebao bunare za pitku vodu i znao je raditi bunare, a u svugdje oko ovakvih megalitskih bunara imamo arheološke tragove života od prapovijesti; uokolo imamo grobne humke, obredne gomile (tzv gradine) i stećke, što znači da su bunari tu otkad su i tragovi života – od prapovijesti.
Nadam se da će ovi bunari u skorašnje vrijeme biti obnovljeni i postati jedna od stanica za odmor i okrjepu za planinare na putu prema planinskim vrhovima i da će privući sve više ljubitelja starina za razgledavanje ovog bisera drevnog graditeljstva.
Foto: Vinko Klarić