Kategorija: Etnografske crtice

Otkrivamo koja su danas prezimena u Kninu – potomci Turaka, Francuza, Mlečana, Mađara i srednjovjekovne Biskupije

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa, Etnografske crtice

---

Evo nekoliko zanimljivih priča o prezimenima Knina i kninske okolice. Idemo najprije u Biskupiju gdje je jedno prezime, navodno, preživjelo najmanje tisuću godina.

Bukorovići – u Biskupiji još od kralja Zvonimira?

Biskupija je u 11. stoljeću, za vrijeme hrvatskog kraljevstva bila sjedište hrvatskog biskupa, a prema nekima i mjesto pogubljenja kralja Zvonimira.

Od tada do danas je ovo selo mijenjalo na desetke osvajača, a o migracijama stanovništva da ne govorimo. Ipak, jedno je pleme/prezime, bar po zapisima etnologa S. Nakićenovića iz 1927. godine – preživjelo još od doba kralja Zvonimira. To su Bukorovići.

Ovdje moramo dodati da neki drugi zapisi demantiraju etnologa Nakićenovića i navode da su Bukorovići, kao i ostali stanovnici Biskupije, došli u 17. stoljeću.

Šimići i Marići u turskom Kninu

Nakon što su Turci 1522. godine osvojili Knin, dogodilo se i masovno iseljavanje iz grada dotadašnjeg starog stanovništva, uglavnom u primorje i na otoke.

U kninskoj okolici bilo je drukčije, staroga stanovništva je ipak ostalo (neki su za vrijeme Turaka i doselili u okolicu), no u samome gradu nije ostao gotovo nitko.

U gradu Kninu je, naime, prema sačuvanim izvorima, za vrijeme Turaka živjelo 95 posto muslimana.

Od preostalih pet posto stanovništva, prema postojećim podacima, znamo samo za Šimiće i Mariće.

Prema mletačkim zapisima dostupnim u znanstvenim radovima, znamo da je u kninskoj varoši (najstariji dio grada podno tvrđave) za vrijeme Turaka živjela obitelj Šimić koja je kasnije dala mletačkog kapetana i serdara Ivana Šimića.

Također, prilično pouzdano znamo da su u Kninu za vrijeme Turaka živjeli i Marići. Naime, prema zapisima, jedna žena iz Knina, prezimena Marić, bila je krštena kuma mnogim Muslimanima iz Knina koji su nakon poraza Turaka prelazili na kršćanstvo.

Plemići koji su i danas u Kninu – Sinobadi

A nakon borbe s Turcima, Kninjani su postali i Sinobadi koji su u grad došli iz Ravnih kotara te od Mlečana dobili zemlju – današnje Sinobade. Njihov predvodnik, Jovan Sinobad istaknuo se u borbi protiv Turaka i postao kninski serdar i guvernadur. Godine 1696. stekao je i plemićku titulu, točnije dostojanstvo viteza sv. Marka dukalom koji je izdao mletački dužd Silvestro Valier, 30. 1. te godine.

Potomci osvajača – Turaka, Mlečana, Francuza…

Neki su potomci davnih osvajača grada ostali živjeti u Kninu, a neki su i danas među nama. Evo nekih primjera, što iz zapisa, što iz usmenih predaja.

Godine 1688. Mlečani osvajaju Knin od Turaka, no turska prezimena imamo i danas u Kninu.

To su Koluvija, Kolundžija, Ćuruvija i Atlija. Treba ipak napomenuti da su ljudi s ovim prezimenima, po sačuvanim izvorima, došli u Knin nakon pada Turaka.

Godine 1797. iz Knina odlaze i Mlečani. Ali, opet, ne svi. Ostaju, prema zapisima, Kalat, Kaligaris i Monti, a prema nekim predajama i Medić.

I Francuzi su morali otići iz Knina, 1813. godine. No, ne svi. Po nekim pisanim izvorima, ostaju Gambiroža, Konforta i Kaliger, a po nekim predajama i Gugo.

I ovdje moramo dodati da postoje drugačiji, čak i pouzdaniji izvori po kojima su Gambirože i Konforte Mlečani, a ne Francuzi.

Ne zna se točno otkada, no u kninskoj okolici (na Ljupču) ostaju i Mađari, točnije, prezime Madžar.

I tu ne završavamo. Naime, nakon II. Svjetskog rata u Kninu ostaje Nijemac Mayer i zasniva obitelj u našem gradu.

Prezimena na kninskom području 1713.

Evo još podatala o kninskim prezimenima.

Sačuvani popis krizmanika u Kninu 1713. godine otkriva nam prezimena tadašnjih katoličkih obitelji u gradu. Krizmanici su bili: Franić, Draganić, Almonte, Šimić, Spalatrino, Cosimo, Zavagnia, Deranić, Delli, Grizanović, Cornelia, Santi, Milasović, Gagrezzi, Ivanović, Marić, Marin, Arlić, Bosletić, Kalesić, Vuković, Erkovac, Siće, Puopras, Marković, Terić, Milisović, Čurić, Samardžija, Vulić, Glušac, Tanplaž, Pešut, Vidović, Ciganin, Ciotto, Ercegovac, Benić, Brekavac, Elejević, Rodella, Pasaro i Vecho.

Prezimena u Kninu 1734.

Godine 1734. šibenski biskup Donadoni podijelio je u Kninu krizmu. Krizmanici iz Knina, Kninskog polja i Kapitula bili su: Marić, Šimić, Rola, Neanović, Dobrić, Milošević, Križanović, Petkojević, Monti, Knežević, Brkljača, Fontana, Desserva, Rossi, Sinobad, Bunienčić, Mravičić, Tomaseo, Odričina, Grgić i Svarović.

Prezimena u Vrpolju 1734.

Iz Vrpolja su te, 1734. godine krizmanici bili: Anić, Pavić, Marić, Klakić, Grgić, Tonković, Marić, Šegotić, Benković, Butković, Budoseljić, Klarić, Klepesović i Vuković.

Prezimena u Potkonju 1734. i 1789.

Iz Potkonja su krizmanici 1734. godine bili: Požar, Marić, Vila, Tomašević, Vidović, Jazetić i Jelić.

Prema popisu nazvanom „stanje duša“ što ga je župnik fra Ivan Knežević prikazao šibenskom biskupu Venanciju Feliksu Scottiu 1789. godine, u Potkonju su živjele obitelji Vila, Jelić, Maričić, Bulat, Požar, Murtić i Đujić.

Prezimena u Kninskom polju i Vrpolju 1789.

U Kninskom polju i Vrpolju po spomenutom popisu iz 1789. živjeli su Šimunović, Grgić (4 obitelji), Velić, Bilić, Šegota, Klakić (6 obitelji), Kranjac, Zorinović, Kasanović, Butković, Gugo, Starčević, Dokez, Anić (20 obitelji), Balić, Pastuović, Milošević i Krpan.

Prezimena na Kapitulu 1789.

Na Kapitulu su po Kneževićevom popisu živjele obitelji Šimić, Cigić, Vuković, Matas, Krvavica i Čulina.

Prezimena u Kosovu, Biskupiji, Golubiću, Otonu i Plavnu 1789.

Po istom popisu iz 1789. u Kosovu su živjele obitelji Konforta, Copić, Jukić, Melada, Mirković, Busleka i Kurtić.

U Biskupiji Vidović (9 obitelji), Parat i Peit, u Golubiću tri obitelji Šimić, u Otonu dvije obitelji Atlija, a u Plavnu dvije kuće Šimića.

I. Š.

Na fotografiji – Opsada Knina, 1688., bakrorez, autor Baltisera Faleti

Etnografske crtice: Stare bukovačke priče iz “Zone sumraka”

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa, Etnografske crtice

---

Dizajn naslovnih fotografija – specijalno za ovaj članak – Mićo Samardžija; 

Pučki etnograf Vladimir Ardalić iz Đevrsaka (1857. – 1920.), bio je čovjek iz naroda koji je završio samo tri razreda osnovne škole, ali koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća vrijedno radio na prikupljanju narodnih priča i običaja iz Bukovice. Ardalić je bio suradnik i prijatelj fra Luje Maruna i Antuna Radića.

Ovdje donosimo dio Ardalićevih napisa nastalih prije 120 godina u kojima prepričava dijaloge mještana Bukovice koji jedni drugima pričaju svoje nevjerojatne dogodovštine ili priče koje su čuli.

A priče su o zemlji koja ti ne da da se probudiš kad na nju legneš, o suncu koje ubija, o divovima, o vilama, vješticama i vukodlacima. Evo što Ardalić zapisuje prije 120 godina (donosimo u formi dijaloga).

O zemlji  koja ti ne da se probudiš kad na nju legneš

– Nekidan sam na bari poslijepodne legao. Duše mi, sve bi i danas ležao tu, da me djeca nisu potezala. I bio sam se naspavao i oću da se dignem, a ne da mi se, priteže me zemlja. A barska zemlja posebno jako priteže – reče jedan, a drugi nastavi:

– To si mogao davno znati. Ne daj ti Bože da bi ti ja i sjeo dolje na barama i livadama. Jedan put me prevarilo, ma više neće. Šta sam znao, jadan li sam, išao sam kupiti sjeno te na podne legao pod plast u lad. I ležim i ležim i u pameti znam da sam se naspavao, ali mi se ne da dignuti. Podižem glavu, ona odmah klone, zemlja je oće sebi. Pred mrak mi došla žena pa me krenula gurati i potezati. Čujem đe mi veli: “Diži se crni kukavče, što ti je?”. Ispravih se, sjedeći, tarem nako krmelje, a onda opet legoh. Priteže, ljudi, zemlja, tako ti umrlog dana. Donese onda žena vode i zali me. Jedva se digoh na noge. Okrenula mi se svijest. Od zalaska sunca mi se čini da granjiva, a od zapada da je istok. Ljudi, da me ne dovede žena, ko zna što bi od mene bilo. Tri-četiri dana nijesam sebi došao – reče drugi čovjek, a treći nastavi.

– Biće otud pet-šest godina, brajo, kad sam išao za Zadar. Kad sam prevalio po puta, obvlada me trud i žega te napokon legoh malo dalje od teste. Kad sam se digao, svijest mi se okrenula te idući naprijed, činilo mi se da idem natrag. Pridružih se nekim ljudima koji su isto za Zadar išli. I idem ja s njima, al sve na silu, jer mi se čini da idem kući, a ne od kuće.

O suncu koje ubija

– E, moj brajo, i u suncu svakojake snage ima, ali marčano je najgore. Ono čoeka umrtvi. Davno su rekli: ‘Bolje da čoeka zmija ćone neg da ga marčano sunce ogrije ko tuku’ – reče čovjek, a drugi nastavi:

– E moji junaci, sunce može čoeka prostrijeliti. Jedan put sam radio u polju ujesen, a bijaše ugrijalo. Bogo moj, kad mene poče od nogu neka vatra obuzimati i obuze mi glavu. Gore mi obrazi više nego od poštena čoeka kad pita zajam, pa nema za vratiti. Dozvaše moji kući vračaricu i popa i polijevaše me vodom ledenom. Nisam nikad saznao što mi je od toga pomoglo. Ali zaklet ću se da me je sunce bilo prostrijelilo gore nego vještica – reče drugi, a treći nastavi:

– Svetoga mi Petra, tako je mene edan dan oparilo na ljeto da sam požutio ko limun. Pio sam četiri dana vodu s kvasinom pa me je prošlo.

O divovima

– Lani kad sam kopao vinograd, zapeo mi je plug za neke ploče. Dignem ja ednu ploču, kad pod njom grob. Kad moj junače, ukaza se glavina ka najviši lonac od varćaka. Duše mi, stalo bi u nju četiri oke žita. A zubi ko konjski. A gnjati su mu od bedara, kao naša oba, od pete pa do prepone – reče čovjek, a drugi nastavi.

– Ma ti su ljudi od velike glave u njoj imali i velik mozak pa su bili pametniji – reče drugi, a treći nastavi.

– Moj mi je stari đed pripovijedao da je ko klapčić sreo čovjeka koji je vidio ednog ogrdna čoeka takvoga.

O vilama

– Vile su prelijepe đevojke u nekakvu sjajnu robu obučene. Imaju od koljena noge od mazge. Ko ih vidi ne bi se trebao tome, za Boga miloga, čuditi ni smijati. Jedan im se tako nasmija pa su ga uzele i prebacivale preko brda jedna drugoj na ruke.

– Kad sunce sja, a kiša ide, onda je najdraže vilama da se češljaju. Kad pjevaju čoek od miline zaspe, a onda mu mogu što nauditi.

– Najviše prebivaju onđe đe njima niko prići ni doći ne može, a to su uzvišeni kukovi kojima jedva gavrani i orlovi mogu prići.

– Vele da je najgore za onog ko stane lijevom nogom na vilinsko kolo – tamo đe su one obnoć igrale.

– Vile su otprije bile javne, a sad ih ima, ali se ne vide, popovi su ih zakantali iz libara.

O vješticama

– Vještice mogu kroz ključanicu od brave ući i izaći i najviše se pretvaraju u leteće stvari, u tice svake vrste, u crne kokoši i u tuke. One imaju svoje sastanke više puta godišnje, a najviše se vrzmaju oko poklada. Tad im je dobro da mogu raditi što god požele.

– Kad se večera na poklade, ide se gledati na brdo kuda vještice lete. To ja nijesam vjerovao, a onda su me lani pozvali na poklade. Otišao sam, zasjeli smo na visini. Tad se ukaza svjetlost s modrim plamenom, velika poput kokoši, đe ide sred Varivoda daleko od nas četiri do pet kilometara. Vidili smo da do kuća u selu dolijeću i iz kuća izlijeću po nekoliko vještica. To sam moijem očima vidio.

O vukodlacima

– Oni bazaju i tumaraju, otkad se smrkne pa dok ne počmu pijevci pjevati i zdrava Marija zvoniti. Onda se oni vraćaju u svoje grobove. Najviše se prikazuju na raskrsnicama putova obnoć i u onim kućama gdje se mrtvima ne pali svijeća i ne čini pomen za pokoj njihove duše. U prve su zemane u grobovima crnim trnom boli sve na koje su sumnjali da se dižu iz grobova. Kad ko vukodlaka vidi, tako se prepane da u njemu krv umre te se pretvori u vodu.

Izvor: Vladimir Ardalić – Bukovica: Narodni život i običaji (1899.) 

Reizdanje: SKD Prosvjeta, Zagreb, 2010.

Tekst priredio i lektorirao: Ivica Šimić

Bajke iz naših krajeva: Bajka o bukovačkom Gospodaru prstena

Autor: admin u Crtice iz povijesti i zemljopisa, Etnografske crtice

---

Prije Tolkiena svog Gospodara prstena imali su Bukovčani. Bajka koju ovdje donosimo nije ništa lošija od onih Grimmovih, Andersenovih ili iz 1001. noći. Dapače! Maštovita je, poetična i dinamična, a surovi i tvrdi bukovački govor daje joj dodatni štih.

Danas za ovu bajku znamo zahvaljujući pučkom etnografu Vladimiru Ardaliću iz Đevrsaka (1857. –  1920.), čovjeku iz naroda koji je završio samo tri razreda osnovne škole, ali koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća vrijedno radio na prikupljanju narodnih priča i običaja iz Bukovice. Ardalić je bio suradnik i prijatelj fra Luje Maruna i Antuna Radića.

Jedna od priča koje je prikupio među narodom govori o Zmijskom caru i bukovačkom Gospodaru prstena.

Pripremite kokice i pivo i pročitajte ovu sjajnu bukovačku bajku:

(napomena: tekst smo minimalno adaptirali, a arhaične i gramatički nepravilne oblike uglavnom nismo lektorirali radi autentičnosti teksta)

Priča o Zmijskom caru i bukovačkom Gospodaru prstena

Bila tri brata. Mlađi reče: “Braćo, ja ću se odijeliti, dajte mi moj parat, pa ću ići u svijet”.

Dadoše mu braća trista vijorina, a on onda torbu na leđa, štap u ruke, noge poda se, pa krenu na put u bijeli svijet. Kad je došao u edno selo, zateče ednu staru babetinu đe tuče mačku.

Onda on reče: “Ne stara, za Boga, šta to radiš? Ne ubijaj nego mi je prodaj”.

Stara reče: “Evo na ti je, šta ‘š mi dati?”

On veli: “Evo ti za nju sto vijorina”.

Uze stara, a on metnu mačku u njedra, da joj glava viri vanka.

I ide tako, ide po svijetu kad trevi ednog staroga đe tuče pasa.

Onda će njemu: “Ne stari, šta to radiš, šta ti pas čini? Daj mi ga prodaj”.

Stari mu reče: “Koga će ti vraga staro pašče?”

“Ne brini se ti, samo mi ga daj, ja ću ti dati za nj sto vijorina”, reče.

Dade stari, edva dočeka. Povede onda uza se i pasa. Mačku izvadijo iz njedara pa za njim ide i za pasom zaedno. Naiđođe na ednog čoeka đe zagrađiva zid dračom, pa podiže ploču metnuti je na zid, kad pod njom zmija. Krenula zmija bježati, a on da će za njom ubiti je.

Reče čovjek s mačkom i pasom: “Ne ubijaj je, po Bogu brate, nego mi je prodaj, evo ti za nju sto vijorina”.

Reče ovaj: “Oću, daj amo”.

Dade mu ovaj sto tvrdije vijorina, a on zmiju uze i š njom ode.

Kad je odmašijo, veli mu zmija: “Nosi me, kud ti ja glavom uprem tako ćeš me
donijeti do jame đe nam car stoi. Ja ću njemu kazati da si ti meni glavu otkupijo.
Ti se njega ništa ne prepadaj što je on strašan i velik. On će tebe pitati – šta
tražiš to si meni glavu otkupijo? Ti njemu reci da ne’š ništa nego s devetoga
njegova traka prsten. On ti ga najprije neće ćeti dati, a ti svakako dalje traži. Kad ti ga dade čuvaj ga dobro te što god š njim zaumiš, zapovijedi, odma će se stvoriti pred tobom”.

Upamti on to dobro. tako divaneći i dođoše blizo jame zmijske. Reče mu ona: “Sad me pušti”.

Izvadi je on iz njedara, odgmiže ona pred njim, a on za njom. Uđe ona u jamu, a on stade pokraj nje. Stoji on tako i čeka za dugo kad eto se promalja njev zmijski car,

Debo ka’ rastić, bijel ka’ snijeg, na glavi mu kruna da bi se sav svijet od nje mogo sjati. Krene zmijski car pitati: “Šta oćeš, pobro, što si moga soldata otkupijo od smrti?”

Ovaj mu reče: “Daćeš mi, kruno svijetla, tvoj prsten od devetoga traka”.

Reče car njemu: “To, moj dragi, nije moguće. Pitaj šta drugo. O’š li zlata, o’š li srebra, oćeš li blaga na tovare, daću ti”.

Reče ovaj: “Neću care ništa toga, na svemu ti vala, nego to što pitam”.

Reče car: “A ti onda zini”.

Zinu on, a car tresnu sobom, uze prsten i na njemu dragi kamen s devetoga njegova traka te njemu stavi pod jezik.

Zahvali on caru i pokloni mu se te ode dalje u svijet.

Kad bijaše odmašijo dobro, reče on prstenu da mu stvori bogato odijelo. Kad se
priškrbila noć, eto ti njem odijela ka’ na serdaru.

Kad se obuka’, reče prstenu: “Ja sam gladan”.

Odma stvori se bogati sto i na njem svakojake mandže. Kad je već blagovao, reče prstenu: “Ja bi išao u taj i taj grad”.

I stvore se karoca i konji i ka’ vile odlete u onaj grad đe je odumijo.

Kad je došao u grad reče prstenu: “Rada bi imati dvorove ka’ car od ovog grada”.

Sve je to noć još, kad osvanuše dvori i palače isto ka’ i u cara. Šeće on po njima,  edan po edan korak te naumi da će prositi carsku ćer od tog grada. Ode caru, pa mu tako reče.

Veli mu car: “Moj dragi, ona je izprošena za ednog mog vijetnjaka, ali ipak ja ću ti je dati, ako napraviš do ujutro testu (cestu op. a.) od suvoga zlata iz tvoga dvora u moj kako možemo jedan drugom dolaziti i odlaziti”.

Obeća on da oće. Čim je car ugledao prozor, zasvijetli i zlatna testa.

Carska se ne pobija riječ, nego on njemu pokloni svoju jedinicu. Kad je za nj došla, bila je vesela i lijepa, da je se ne bi nagledao za tri bijela dana. I omilje tako lijepa svome đuvegiji. Zaludu je ona carska ćer, koja je svega u tom dvoru đe je došla imala, ali je bila rada znati svašto. Svašto što se god na svijetu tajno i javno radi.

Vidi ona svoga muža sretna i da ide svaki dan napretku pa ga poče bantovati da joj kaže ko njemu tu moć dava, da on, što god zaumi, da mu se ono stvara?

Neće on da kaže nikako, a ona dan i noć udri jezikom kusti njegove lomiti. I više mu petne žile potkopala pitajući ga da joj kaže.

Najkašnje viđe on da je se ne more otarasiti pa joj kaže da ima prsten i u njemu dragi kamen što mu ga je zmijski car darovao. I da on š njim što god zaželi – to i dobije.

Pita ona: “Đe ti je?”, a on zinu i veli: “Evo ga pod jezikom”.

Čim ga ona viđe krenula se unjigavati, žensko ka’ žensko, da joj ga dade, da će ga ona tvrđe držati pod svojim jezikom neg on pod svojim .

Koga će vraga da uradi nego joj ga dade.

A ona već šjutra zapovijedi: “Prstene, prenesi ove dvorove preko devet kraljevina u deseto carstvo. Ovoga muža ostavi, a ponesi mene i onoga koga ti ja dovedem”.

Čim se noć priškrbala, oseliše dvori, a oseli i ona i njezin prvi, što je bijo isprosijo, carev vijetnjak.

Osta ovaj pod vedrim nebom, a š njime ostaše pas i mačka.

Veli mačka pasu: “Ajmo tražiti našu gospodaricu”.

Reče pas: “Ajmo de”.

Poslije nekog zemana prispješe te džidimice uđoše u dvore svoje gospodarice.

Pozna ih ona pa reče: “Evo moje mačke i moga pasa”.

Krenula ih milovati i bacati im esti da se pripitome. I tako se pripitomiše.

Jedne večeri mačka uvati miša kusasta. Stade on piskati, a ona će njemu: “Ne boj se, puštiću te ako ćeš me poslušati, što ti zapovijedim”.

Reče on: “Oću, što god budem mogao”.

Onda njemu mačka reče: “Ajde uđi noćes u komoru moe gospodarice, đe spava, pa joj se popišaj u usta. Njoj će se stužiti kroza san pa će početi pljuvati. Gledaj ono što ispljune, pa mi to donesi”.

Obeća miš da će sve napraviti. Kad bijaše oko ponoći, došmiga miš u komoru i nađe gospodaricu đe je zaspala i zinula. A on joj se lijepo popiša u usta.

Ujede je pišaća mišija pa kroza san poče rkati i pljuvati. Kako je prsten neotice ispljuvala, ugrabi ga miš te ga odnese. Dođe do mačke i reče: “Na!”

Obveseli se mačka te reče pasu: “Ajmo sad tražiti našeg starog gospodara”.

“Ajmo de!”, reče pas.

Uputiše se preko brda i dolina te dođoše do mora. Reče pas njoj: “Daj ti meni prsten, ja ću ga bolje sačuvati plivajući nego ti, u mene su prostranije žvale”.

Dade ga mačka njemu. Kad su bili na pučini, plivajući psina od umora isplazi jezičinu ka’ dlan, prsten se izmakne te potone u dubanac. Kad preplivali na kraj, pita mačka: “Daj prsten”.

Položijo se i potočijo pas. Vidi mačka da prstena nema i da ga je smeo u vodi te skoči na njega i uvati mu se čampragami oko gubice te udri ga pljeskati da mu je svu gubicu i nos isparala i iskrvavila.

Poslije, stane mačka kod mora štuva i žalosna, a najviše i gladna. Hrupiše odneklen ribari, čuše đe mačka njauče pa reče edan: “Ajmo joj baciti jednu ribicu”.

Rekoše i ostali: “Ajmo de”.

Baciše joj i odoše oni ća. Ćušlja mačka ona ribicu kad u njoj prsten onaj njezina gospodara što ga je pas izgubijo.

Obveseli se pa reče pasu: “Evo, stara paščetino, ope’ prstena u mene. Ajmo
tražiti našeg gospodara”.

“Ajmo de!”, reče pas.

Pođoše i dođoše u onaj grad đe im je ostao gospodar. Tražili su ga i tražili
zadugo i jedva ga nađoše. Viđeše ga kako leži pod zidom prama suncu i po sebi bira uši jer bijaše zapa’ u veliku potrebu.

Reče njemu mačka: “Evo nas gospodaru i evo ti tvoj prsten nosimo. Ne boj se više nikakve potrebe”.

Obveseli se gospodar. Jadni ka’ da se iznova rodijo. Metnu prsten odma pod jezik i zapovijedi mu da oni dvori što mu ih je žena prenijela preko devet kraljevina do u deseto carstvo, da se imaju povratiti noćaske i u dvorima da budu žena mu i onaj što ju je preoteo.

Pak onda zapovijedi prstenu da mu odijelo dade serdarsko ka’ i prije i bogati sto, da je gladan.

Čim se unoćalo, sve mu se to stvori.

Kad je svanulo posla kurira caru – da napravi dvoja vješala, jedna za svoju ćer,
a druga za njegova vijetnjaka. Bio je to poziv na boj.

Car pristane na boj i dovede na polje silnu svoju vojsku. Ovaj sam na susret izađe i stvori prstenom krupu od tvrdije talijera.

Da ne uteče vojska careva, svu bi mu je pobijo srebrenim taljerma kao gromom iz arije.

Onda car, videć da nije vajde s jačijem megdan dijeliti, pokloni mu se i reče mu: “Budi volja tvoja”.

Onda ovaj odma učini smaknuti carevu ćer, a svoju ženu što mu je učinila nevjeru. I onoga š njom što se je na nj navrgao.

Počne onda u tom gradu carovati da se oglasijo na sva četri kraja svijeta – da je živ sad i da mu niko nauditi ne more. I sad što god zaumi, to preda nj dođe. I svi cari drkću od njega i stoe pred njim s kapom u ruci.

Kraj

Tekst adaptirao: Ivica Šimić

Ilustracija: Mićo Samardžija