• Naslovna
  • Crtice iz povijesti i zemljopisa
  • I. Lovrić piše 1776. godine kako smo tada živjeli na ovim prostorima: O surovom odgoju djece, teškom položaju žena, o specifičnom karakteru ovdašnjih ljudi

I. Lovrić piše 1776. godine kako smo tada živjeli na ovim prostorima: O surovom odgoju djece, teškom položaju žena, o specifičnom karakteru ovdašnjih ljudi


Ivan Lovrić, hrvatski pisac rođen je 1754. godine u Sinju gdje je i umro sa samo 23 godine života, 1777. godine.  Studirao je jezike i filozofiju u Veneciji, a medicinu u Padovi.

U knjizi iz 1776. godine „Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa…“ nadopunjuje Fortisa  (samo dvije godine nakon izdavanja Fortisovog djela) novim informacijama.  Knjiga je u hrvatskom prijevodu objavljena 1948. godine i do danas, na žalost, više nije prevođena.

U ovoj rijetkoj knjizi, povijesnom i dokumentarističkom djelu izuzetnog značaja za etnologiju dalmatinske zagore, Lovrić nam govori kako su na ovim područjima (od Sinja do Knina) živjeli ljudi koje su tada strani putopisci, ali i stanovnici dalmatinskih gradova nazivali Morlacima.

Citiramo dijelove Lovrićeve knjige.

Odgoj

Tek što se rode, peru se dječaci hladnom vodom, a zatim ih priprosto stavljaju u kakvu krpu krute raše. Njihovo ih bijedno zaštitno sredstvo čuva i brani od svih nepogoda zraka i godišnjih doba tokom pet ili šest mjeseci.

Majke ih ostavljaju da po svojoj volji plaču ili da šute dok se one bave domaćim poslovima. Tako se događa da njihovi mališani, koji plaču od prirode, nauče šutjeti od umora.

Majke ipak nisu takve barbarke da, previđajući plač koji bi mogao škoditi njihovoj djeci, ne bi uklonile opasnosti kojima bi djeca mogla podleći.

Svaka vlastitim dojkama doji svojega sina. Na taj način počinju sinovi još od povoja osjećati za majke srdačnu ljubav koja s navikom postaje sve jača.

Bilo bi veliko zločinstvo bračnih drugova i po njihovu mišljenju velika uvreda prirodi učiniti kraj rađanju djece tako da dječaci sisaju materino mlijeko sve dok mati iznova ne zatrudni.

Odgoj morlačkih dječaka, onako strog, biva godinama još stroži. Oni svoja prsa izlažu gola i prekomjernoj ljetnoj žezi i još nepodnošljivijoj oštrini zime. Tako stječu ono dragocjeno zdravlje, onu krepčinu, koja u kulturnim i lijepim gradovima uza sve najnježnije brige i uza sva moguća i proračunata nastojanja postaje rijetka.

Obiteljski život

U svakoj morlačkoj porodici počevši od najmlađeg pa do najstarijega svatko ima svoj poseban nadzor i svi su zajedno slični gomili mravi koji rade za zajedničko dobro.

Ljubav i sloga koja vlada u morlačkim porodicama nije tako laka da bismo je našli u uglađenim krugovima.

Svaka porodica ima kućnoga glavara, koga zovu starješinom to jest časnim starcem. Zadaća je starješine da se brine za hranu, odijelo i sve što je porodici potrebno, ali ničim ne može raspolagati sam. Radi li se o prodaji ovaca treba dati pristanak čuvar stoke. Ako se radi o prodaji goveda potrebno je dopuštenje onih koji obrađuju zemlju.

U toj mudroj podjeli ima reda uza sve to što Morlaci žive vrlo neuredno. Štednje ne trpe ni za živu glavu ni u jednoj porodici. Ako ima nekoga tko shvaća korist štednje, rugaju mu se. O štedljivu čovjeku misle da griješi zbog škrtosti. Svoj prirod troše bez ikakva pravila i mjere i događa se da ni najimućniji ne izdrže do nove žetve, a da se katkada ne zaduže za žito.

Sav njihov nered u gospodarstvu nastaje zbog čašćenja koje počinje u doba žetve i traje do posljednjih dana poklada. Ljeti ako rade na poljima jedu četiri puta na dan i u to doba mora na svaki način biti i vina, inače se ne može raditi.

Kada završe poslovi, zimi, napunivši dobro trbušinu, Morlaci ponajviše mnogo sjede te prave polukrug oko ognjišta gdje se griju i naizmjenično pripovijedaju prljave pričice, ali ne zaboravljaju ni istinite koje se tiču povijesti našeg naroda. Pričice koje sinovi primaju od otaca predaju se unucima i tako redom. Tako da se po predaji čuvaju uspomene na sva davna i znamenita djela koje se mijenjaju prema sklonosti onoga tko priča.

Morlaci imaju zdravo načelo da drže, što se više može, porodicu na okupu, misleći vrlo dobro da je nesloga uzrok propasti. Zato nije rijetka pojava da mnoge porodice narastu do broja od trideset lica, neke do četrdeset, a neke druge i do šezdeset.

Kao i svuda tako su i kod Morlaka obično žene izvor nesloge u porodicama. Morlaci rijetko slušaju njihove jadikovke, štoviše, ako se tuže jedne na druge, često ih muževi namlate, pa tako one, znajući što slijedi iza jadikovanja, žive u najsavršenijem miru i ne tuže se tako lako.

Kuće u kojima ovdašnji ljudi žive

Morlačke  su kolibe vrlo nezgrapne i neudobne, a imaju ponajviše oblik kvadrata ili pravokutnika. Na četiri ugla kuće nalaze se jake grede koje su zabijene pet ili šest stopa u zemlju. U prostoru između greda nalaze se zidovi od isprepletenog šiblja ili kamenja. koje je nezgrapno složeno jedno na drugo na suho. Morlačko je vapno ilovača ili goveđa balega pomiješana s pepelom. Krovovi kuća pokriveni su močvarnom trskom.

Osim prizemlja nema drugih prostorija, tako da su kuhinja, spavaonica i soba za primanje jedna te ista prostorija. Ima koliba koje služe kao bijedno sklonište u isto vrijeme ljudima i stoci, a dijeli ih katkada samo pregrada od šiblja.

Njihovi su kreveti šćavine (grubi pokrivači) od kojih jedna služi kao strunjača, a druga kao pokrivač. I malo slame im katkada služi mjesto strunjače, a kao pokrivač više ovčijih koža sašivenih zajedno, ali im nije nimalo teško spavati katkada i na golu tlu i pokriti se vlastitom kabanicom. I to ako je zima. Ako je ljeto, spavaju na otvorenom bez ikakve zaštite.

Obično ne skidaju sa sebe ništa osim što izuju čarape, a to čine zato što im se pruža prilika da ih osuše na vatri.

Katkada skidaju ječermu i pojas za koji je privezan nož i to im onda služi kao jastuk, ispod kojega još metnu jedan ili više pištolja. Ispruženi na taj način spavaju možda slađe nego razmaženi i meki ljudi na najnježnijem i najsavršenije nabijenom pamuku.

Ne smije se zaboraviti da oni koji nemaju drugih sredstava da se zaštite od zime, metnu na se šćavine tako da nose sa sobom svoje krevete.

Ima ljudi koji se sjećaju da su još prije pola vijeka pojedini Morlaci običavali i po koju kolibicu voziti po želji amo tamo na teretnim kolima. To bi moglo služiti kao dokaz da potječu od starih Skita ili Gota kojima je Horacije spjevao panegirik.

Još će više zadiviti kulturnije narode to što u slučaju kad kojemu Morlaku izgori kolibica, svi njegovi sunarodnjaci po nekoj prirodnoj obvezi složno nastoje da mu nadoknade gubitak. I ta se pomoć ne ograničava na međe jednoga sela. Katkada se događa da onome koga po nesreći zadesi požar kasnije živi mnogo bolje nego prije. Tko će jamčiti da među kulturnim narodima mnogi ne bi zloupotrebili ovaj socijalni sistem. A ipak ga među Morlacima ne zloupotrebljava nitko.

Jela kojima se ovdašnji ljudi hrane

Redovno je i najobičajnije morlačko jelo u ljetno doba mlijeko, a da iz njega izvuku više koristi odjednom, običavaju ga zakiseliti octom, pošto iz njega izvade maslo koje sadržava. Sirutka što ostane služi im za piće i zajedno s kruhom za jelo.

Vještina da prave na talijanski način grušavinu koja se u običnom govoru zove puina, sasvim je nepoznata morlačkim snahama. Kajmak, što ga one prave bez mnogo truda i pameti, izvanredno je ukusan za svačije nepce, pa i za strano.

Sir što ga prave za svoju svakidašnju potrebu sav je u komadićima koji se čuvaju u mješini pa ga obično zovu mišnim sirom.

Obično ne jedu pure (izuzevši kritička vremena kad se jede sve što čovjeka može nahraniti), osim od prosa, ali se njom ne hrane često, a ako ne pliva u maslu, ne ide im u slast. A kako se čini da je suhu ne mogu progutati, daju joj u posne dane drugi začin koji se sastoji od meda ili rastučena luka pomiješana s vodom i štedljivo s uljem, jer ulje treba kupovati radi toga što su lijeni saditi masline.

Čini se da su i u najjednostavijim stvarima rasipnici. Kruh pečen u peći neće da upotrebljavaju jedući mjesto njega pogače koje peku na ognjištu svaki dan pa i svaki čas kad zatrebaju. Pogače za svoju upotrebu peku od svake vrste žita osim od pšenice.

Na svečanije dane spremi i bogataš i siromah pšenične pogače.

Neki Morlaci su uvidjeli koliku štetu nanosi porodici upotreba pogača pa zato peku kruh u peći da im služi za više dana i da se tako štedi.

Kiseli kupus je zimi glavno morlačko povrće. To je jelo Talijanima ogavno.

Na njihovim poljima ima različitih vrsta bilja kojim se hrane u korizmene dane jer strogo drže post kojega ni zbog kakve bolesti nije dopušteno prekršiti. Zato onda jedu luk, ljutiku, češnjak, crljenac i sve ono što posteći manje stoji, a ne prija onome tko ima boljih jela i finiji ukus.

Fortis veli da bi Morlaci i kraj boljih jela svejedno jeli češnjak koji je tom narodu najmilije jelo iza pečenog mesa. Ali on ovdje govori nasumce. Da saznamo kako Morlaci misle o češnjaku dovoljna je ova moralna priča, koja je među njima raširena. Češnjak je, vele Morlaci, trčao za bogovima da mu se odredi neki stupanj među povrćem. Bogovi su odlučili da češnjak ima služiti kao povrće ljudima, kad ne budu imali drugo što za jesti.

Fortis precjenjuje značenje češnjaka govoreći da ljudi od njega ostaju dugo čvrsti i jaki, jer češnjak po njegovu mišljenju popravlja loša svojstva vode iz blatnih spremišta i močvarnih rijeka iz kojih su je mnogi Morlaci prisiljeni crpsti u ljetno doba. A zašto tu zaslugu koju pripisuje češnjaku ne bi radije pripisao octu koji ljeti služi Morlacima za piće, naročito kad idu raditi u polja, gdje je voda blatna.

Od pepelnice do početka nove žetve Morlaci trpe mučeći se štednjom jela dok u ostalo doba godine, kad ih ne ograničava oskudica, jedu makar propao svijet, ponajviše tako da im pucaju trbusi.

A kako su sva njihova jela vrlo jednostavna, doprinosi ta jednostavnost hrane i naročito velika upotreba mlijeka pored čistoće zraka i trudna života vrlo mnogo da ih održi u snazi i da im produlji život.

U mnogim mjestima ima časnih staraca koji žive dulje od jednoga stoljeća. U Plavnu, selu kninskoga kraja, gdje je zrak vrlo čist, uvjeravali su me stanovnici, da je nekim starcima što sam ih ondje vidio, kome sto i pet, kome sto i šest, kome sto i osam godina.

Gostoljubivost Morlaka

Morlaci primaju u svojim kolibama na najljepši način i stranca kojega nikada nisu vidjeli. Ja sam se jednom, prolazeći nekim selom, sreo sa znancem Morlakom i pošto me je taj zamolio da ostanem s njim na ručku i čuo da odbijam, reče mi: „Čekaj barem da ti dadem ispeći jagnje, da popijemo gutljaj vina“.

Imaju običaj da opijaju goste pa nisu zadovoljni ako ne vide da gosti obilno piju.

Svi se Morlaci kad svraćaju jedni k drugima naizmjenično ljube s cijelom porodicom.

Ako gost ostane u kući više dana, onda mu svako jutro najstarija kći ili snaha polije ruke, očešlja ga, splete mu kosu pa ga i dvori za stolom, dok žene s njim nikada ne jedu.

Foto: crtež – F. Schlegel – Unutrašnjost dalmatinske seoske kuće, 1892

Autorska prava su vlasništvo portala Huknet

Izbornik