Zanimljivi opis “čarobnog Knina” 1876. godine u časopisu Vienac kojega tada uređuje August Šenoa


Časopis Vienac kojega je tada uređivao August Šenoa u svom broju iz 1876. godine donosi članak Šimuna Milinovića o Kninu.

Šimun Milinović bio je svećenik, a povijest i zemljopis studirao je u Beču. U vrijeme pisanja članka o Kninu, 1876. godine bio je upravitelj sinjske gimnazije. Deset godina poslije je imenovan barskim nadbiskupom i to na prethodni prijedlog biskupa J. J. Strossmayera.

Članak o Kninu pisan je na arhaičnom hrvatskom jeziku i tako ga i prenosimo.
Evo što Milinović piše o Kninu u časopisu Vienac 1876. godine:

„Na podnožju kninskoga brda od jugoistoka sagrađen je novi varoš Knin. Kada se od zapadne strane ili od Promine k Kninu dolazi, nenadano prispiješ na rub Konjskog brda, na tu stranu sasvim strmo pada, te ti se pred očima jednim mahom raztvori sve krasno, divno i čarobno „kninsko polje“ ili „Žanada“, a pred tobom stoji kršno kninsko brdo i na njem prostrana tvrđava, gornji ili dolnji grad; pak gledaš, kako se sa podnožja istoga brda, čarobno uzpinje nova varoš Knin.

Nije moguće opisati ljepotu, koja ti se predočava. Rek bi, da te je nenadano nanio vlak na kakav prediel Švicarske ili Štajerske. Toliko je divan i čaroban pogled! Toliko ti se srdca i oka dojimlje.

Nu kad si niz strmine Konjskog brda u to polje sišao, preko oduga mosta u varoš Knin unišao, sasvim te iznenadi čudnovato lice varoši. Tik uz rieku Krku sagrađen je red dosta liepih kuća i palača, sve jedna sa drugom spojena; pročelje im gleda na jedinu, široku s obje strane bogatimi dućani narešenu ulicu, što preko ciele varoši provodi. Budući kuće na nejednaku temelju polovica na tvrdu, a druga pola na popustljivu tlu sagrađene, tako su sve odveć na uznač kao izvrnute, te misliš: vajme! sad će se sve u rieku prevaliti. Tomu su Kninjani navikli, pak se rado inostrancu posmievaju, kad im opasnost tih građa napomeneš.

Kninska varoš sbiena je u jedan odveć malahan kutić, koj sačinjava sljubljivajuće se kninsko i konjsko brdo, a još ju više stiskuje i sužuje protičuća tude rieka Krka. Zato su Kninjani usilovani penjati se svojim stanovi uz uzvisito kninsko brdo, kad im ne da k polju rieka.

Koliko je god sa konjskoga brda, Topolja ili Biskupije čarobno gledati uz brdo sagrađeni Knin, toliko ti je neugodno kad si u njem, penjati se uz izbočene hridine i oborite strmine. Nazad malo godina nastojalo se oko toga, da Kninjani započnu onkraj Krke nove zgrade graditi, gdje bi im bio prostor preugodan i širok, a zrak čist; nu nekoliko okorjelih starinjaka usprotivi se. Knin ne ima velika obzorja, niti slobodne propuhe, a gdje kad je u najdonjemu dielu i povodnji izložen. Time ovaj liepi kraj biva kadikad grozničav.

Kninsko polje zaokruženo je sa sviju strana visokimi planinami, i oboritimi stminami, okićeno i kao posijano zelenilom zaodjevenimi poleglimi humčići, na kojih okupljena biela sela, i usađene biele crkve sa jednoličkimi šiljnimi zvonici. Svuda se gleda bujno raslinstvo, pitomo voće, na uzvode razvijeni vinogradi. Uz razvaline nekadašnjih dvorova samostalne hrvatske gospode sad su liepi ljetnjaci kninske rodoljubne vlastele.

Osim Krke protječu poljem jošter glasovita u narodnih pjesmah povijedanijih četir velika potoka: Orašnica, Butišnica, Radjeljevac i Mračaj, sa mnogimi pomanjimi pritočići i vrelašci, koja tiho puza, natapajući cvjetne sjenokoše, voćne bašče, žitnje njive, liepe ustle.

Ista vrletna i mrka Dinara pokazuje svojimi grebenastimi i zubastimi vrsi, oboritimi podvršci, prisojastimi i razsojastimi boci, preliepe prizore svačijemu oku; tim više, jer je sve to spojeno s neizbrojnimi predajami i pričami koje sviestan kninski seljak živahno i poetično poviedati. Njemu su svi vrsi, strune, priedieli, isti ždralovi, orli, gavrani, kukavice što tada prolieću, predmet kakve basne ili pjesme, u koju oštroumno upliće te stvorove tobože utičuće u čovječju kob.”

Foto: Skenirani crtež Knina J. Hoegelmulera iz 1840. godine

Autorska prava su vlasništvo portala Huknet

Izbornik