Crtice iz prošlosti: Kako je Knin 1880-ih doživio Dinko Šimunović


Cijenjeni književnik Dinko Šimunović (rođen 1873. godine u Kninu) u jednoj crtici iz svojih memoara opisuje svoj doživljaj Knina, osamdesetih godina 19. stoljeća, kada je kao dječak, nakon dugo vremena, opet došao u svoj rodni grad.

Donosimo tu crticu iz Šimunovićevih memoara:

„Hoće li mi Knin biti isto tako kao Vrlika ili će me tamo bolje prigrliti? – mislio sam postajkujući i pogledajući naprijed, pa desno i lijevo preko grmlja i kola, što mi zaklanjahu vidik.

No eto i kuća: mnoge se penjale uz brijeg sve do pod bedeme, a uz rijeku protegla se duga ulica, ravna, ali savijena, kao što je i Krka podno brijega vila (brdo Spas, op. a.)

Dvije me stvari odmah dovedu u čudo: stare, kose kuće prema rijeci nagnute, pa mnoštvo seljakinja i seljaka, što se ulicom tiskali. Bijaše pazarni dan, te među veselim, šarolikim nošnjama jedva kadikad zacrnilo se odijelo kakva građanina.
Nekoliko puta moj se je otac mašio za klobuk i nasmiješio, no odmah potom zlovoljno bi se okrenuo govoreći:
– Nije nas poznao među svjetinom!

Hodeći polako među kućama, gledao sam i prisluškivao ujedno pazeći na roditelje da ih ne izgubim s vida. U toj ulici, na svako drugim vratima, bijahu prislonjeni ražnji s pečenjem: krčmarski noževi lupkali i uzduhom se širio ugodni miris vruće jagnjetine, pšeničnog kruha i opojni zadah vina.

Čule se i popijevke smijehom prekidane, zveckanje dugih, srebrnih đerdana, pa razgovori, dozivi, a gdjekad i psovke.
– A što mi nosiš šprlje pod oči? Dva koraka dalje, pa laj, što te volja! – dere se nekakva momčina, a sam tura drugome prste k nosu.

Kraj njih se namršteno razgovaraju golemi, zapeškireni ljudi pa kao da vrevu i galamu niti vide niti čuju.
– A da pogineš? – pita jedan crnokosa plećaša.
– Hvala Bogu! Ta i poslije mene bilo bi sajma! – odgovori brzo, i, zamahnuvši rukom, nastavi pripovijedanje.

Tiskamo se lagano k malenom trgu u sredini mjesta (današnja stara pijaca, op. a.), no i tu prepuno seljaka. Neki posjedali i šuteći blaguju kadikad naginjući ploške ili buraće k ustima. Dugokos i mršav starac prislonio se uz jablan i žmirkajući govori:
– Kiša je lijevala, a noć. Sjedoh u pećinu, napunih lulu pa zadimim.

Činilo se da ga i ne slušaju, ali on zamišljeno, kao da se jedva sjeća, gleda u zemlju i priča dalje:
– Pušim ja, braćo moja, u tome mraku, a vani kiša pljušti… Sjedim i pušim kadli začujem soptanje starog medvjeda…

Nijesam više čuo, jer moradoh potrčati, da stignem roditelje i ne zalutam u mnoštvu.

Sunce je već jako žeglo, i prašina se dizala, pa razdražen sjajem, šarenilom i bukom, začeh i sam podvikivati. Dalje sve nove krčme, sve više mirisa pečenog mesa, te jače zveckanje čaša i đerdana.
Moja majko, oženi me mlada,
Dok me nije obuzela brada…
pjevaše jasno muško grlo, te zastanem prisluškivati.

No pred vratima one krčme zapištaše svirale i diple neke momčadi, i njima podušiše pjesmu. “, piše Dinko Šimunović o svom doživljaju Knina 80-ih godina 19. stoljeća.

Tekst preuzet iz knjige Ivice Šimića u pripremi “2025 godina grada Knina”

Fotografija/crtež: Knin 1840. godine prema J. Hoegelmuleru

Izbornik